Dužijanca: Tradicija bunjevačkih Hrvata duga 103 godine

Dužijanca
Dužijanca
Za žetve („risa") žeteoci („risari") mukotrpno su ručno kosili, a žene i djevojke („risaruše, rukovetačice") vezivale snoplje („rukovetale"). Najspretnije rukovetačice plele su vijenac od pšenične slame i klasja, koji se predvodniku žetelaca („bandašu") stavljao na šešir, i ukrase („pêrlice") za kićenje ostalih žetelaca. Kad je pšenica požnjevena i skupljena u snopove („krstine"), okićeni risari s bandašem na čelu u povorci su odlazili su na domaćinov salaš. Domaćica je blagoslovljenom vodom škropila pšenični vijenac, a domaćin je risare nudio rakijom i vinom. Bandaš ga je pritom izvijestio o žetvi, kakvoći ljetine i broju krstina te mu je predavao žitni vijenac, koji se vješao u trijem („ambetuš") ili u sobu i čuvao do iduće godine, a s jeseni se iz njega uzimalo par zrna i stavljalo u sjetvenu pšenicu.

Novi datum u slavljenju Dužijance je 1911. godina kada je župnik subotičke župe Sv. Roka, mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Ta crkvena dužijanca ili liturgijski dio dužijance je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Taj liturgijski dio subotičke i somborske dužijance je postao najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata. Nastala je kao nešto što je izniklo iz one obiteljske dužijance. Razvila se tako snažno, da ta liturgijska dužijanca traje već puno stoljeće. Kućna (obiteljska) dužijanca je zaboravljena, a ova liturgijska živi. Od kada su se na njivama pojavili moćni poljoprivredni strojevi, koji i kose i vrše, i ovršenu pšenicu utovaraju u prikolice, sve je više padala u zaborav ona lijepa dužijanca s kućnoga praga.

Od 1919. do 1940. središnje dužijance održavane su u crkvi sv. Terezije Avilske u Subotici, a proslave su priređivane i u župama u Somboru te u naseljima Tavankutu i Žedniku, a poslije i u Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni, Čonoplji i drugdje. Tijekom rata dužijanca nije obilježavana.

Od 1968. proslava Dužijance organizirana je kao folklorno-turistička manifestacija s bogatim programom priredaba - natjecanje risara, kolo s izborom bandaša i bandašice, konjičke utrke, izložbe, skupština risara i mimohod sa završnom svečanošću u kojoj je prikazan običaj obiteljske dužijance. Od 1968. do 1971. u mimohodu i u folklornom programu na završnoj svečanosti, uz mnogobrojne skupine građana iz Subotice i okolnih naselja, sudjelovala su i amaterska folklorna društva iz Subotice, Sombora i okolnih naselja.

Od 1993. crkvena i građanska svečanost, dotad razdvojene, organiziraju se i proslavljaju kao zajednička dužijanca. U Subotici se u povodu dužijance tijekom nekoliko mjeseci svake godine organiziraju mnogobrojne priredbe s bogatim i raznovrsnim programom, koje počinju blagoslovom žita na žitnom polju na dan sv. Marka 25. travnja i nastavljaju natjecanjem risara, izložbom slamarskih radova, književnim večerima, „velikim kolom" s izborom bandaša i bandašice i dr., a proslave se organiziraju i u Mirgešu, Bajmoku, Đurđinu, Maloj Bosni, Tavankutu i Žedniku. Središnja se proslava održava u Subotici, a počinje ispraćajem bandaškog para iz župe sv. Roka. U svečanome mimohodu, u kojem sudjeluju barjaktar dužijance, mnogobrojni jahači i ukrašene zaprege s djevojkama i mladićima u bunjevačkoj narodnoj nošnji, bandaški par odlazi u katedralu, gdje se na svečanoj misi blagoslivljaju žitna kruna i drugi simboli i darovi. Nakon mise u mimohodu se odlazi na središnji gradski trg, gdje se, na pozornici stiliziranoj u obliku „salaša", prikazuje doček risara. U nastavku svečanosti bandaški par gradonačelniku, kao domaćinu grada i svih sudionika proslave, predaje kruh od novog brašna. Istog poslijepodneva održava se „bandašičino kolo". Proslava Dužijance završava proštenjem na subotičkome prigradskom svetištu Bunariću.

Proslava Dužijance 2014. je organizirana po programu kao i ranijih godina. Ove godine organizaciju svečanosti preuzela je Udruga bunjevačkih Hrvata "Dužijanca".

Trajala je gotovo četiri mjeseca, a uključila je brojne događaje. Dužijanca 2014. počela je blagoslovom žita na Markovo, 25. travnja 2014. godine, pokraj Etno salaša Balažević u Tavankutu. Obilježavanje dužijance je nastavljeno nizom manifestacija: održano je priskakanje vatre na sv. Ivana Cvitnjaka na Etno salašu Balažević, smotra dječjeg folklora „Dužijanca" s izletom i etno radionicom Mala Bosna, održavanjem XXIX. saziva „Prve kolonije naive u tehnici slame"u Tavankutu, te izložba radova sa XVII. Međunarodne likovne kolonije „Bunarić 2013." u dvorana HKC „Bunjevačko kolo", Subotica...

Dužijanca je znak hrvatskog i katoličkog identiteta

Centralno slavlje proslave 103. Dužijance je održano 10. kolovoza. Počelo je u crkvi Sv. Roka. Ondje je prigodnim obredom župnik Andrija Anišić ispratio i blagoslovio bandaša i bandašicu. Oni su iz te crkve na svečanim zapregama, u pratnji svojih pratitelja te bandaša i bandašica iz Sombora, Svetozara Miletića, Bajmoka, Tavankuta, Đurđina, Starog Žednika i Mirgeša pošli u katedralu na misu zahvalnicu, noseći sa sobom "krunu" napravljenu od žita kao simbol Dužijance. Krunu je i ove godine isplela Jozefa Skenderović, umjetnica u tehnici slame.

Euharistijsko slavlje počelo je blagoslovom žitnih klasova koji su pod misom podijeljeni svim sudionicima slavlja kao uspomena na ovogodišnju Dužijancu i kao poticaj da u obiteljima, čuvajući taj blagoslovljeni klas, mole Božji blagoslov za sve usjeve.

Misu je predvodio dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić u zajedništvu s domaćim biskupom te s desetak svećenika. U propovijedi biskup msgr. Mate Uzinić, među ostalim, je rekao:

"Radujem se što sa svima vama mogu slaviti ovu Kristovu nekrvnu žrtvu, ovu žrtvu zahvale za ovaj grad, ovu biskupiju i sve ljude u njoj, za bake i djedove, očeve i majke, djecu i mlade, za ovogodišnji završetak žetve, za vaša rodna polja i vaše salaše. Donosim vam pozdrave grada Dubrovnika i svoje Dubrovačke biskupije, koju miluje sinje more i štite kameni miri i tvrde stine a koja na svom području čuva uspomene i zemne ostatke jedne žene, koja je u svojoj malenosti bila velika, bl. Marije Petković, koja je proseći za svoj samostan i siromašne djevojke u njemu pravo u ovim vašim krajevima naišla na otvoreno srce i darežljivost vaših predaka. Tu otvorenost vašega srca osjećam i ja, dok zajedno sa svima vama danas Gospodinu zahvaljujem za sve vas, za ovu vašu svečanost, za vašu ustrajnost, za vašu hrabrost i vašu postojanu vjeru.

Dužijanca je znak vašega hrvatskog i katoličkog identiteta i vaše stoljetne uljudbe koju ste čuvali, razvijali i danas s pravom ponosno svjedočite drugima i oplemenjujete društvo u kojem živite. Dok danas u zahvalnosti Gospodinu s ponosom gledamo na minulo stoljeće od kada se Dužijanca slavi, želimo u ovom slavlju moliti da i mi danas budemo dostojni čuvari, graditelji i svjedoci onoga što su nam naši preci namrijeli.

Vjera u Krista i u obilju i u oskudici nosi sa sobom vjernost koja je pomiješana s rizikom. Poznato mi je da je i ovdje među vama bilo onih koji su radi vjere u Krista bili spremni na rizik da ostanu bez posla, bez kruha svagdašnjeg, bez životne sigurnosti. I to je povijest Dužijance. Činili su to jer su znali da je Gospodin tu, da ih neće napustiti. Zato su, jer su imali takvu vjeru, mogli riskirati. Zato su mogli hrabro i bez straha hodati po nemirnim vodama raznih događaja i situacija, u kojima nije bilo lako ostati vjeran svom katoličkom opredjeljenju i svijesti pripadnosti hrvatskom narodu. Isus nas i danas potiče da ostavimo svoje strahove, jer neke stvari, nažalost, ni danas nisu puno bolje. Puno je strahova u nama i oko nas. Ponajprije strah od onoga sutra: hoće li nas biti? Salaši nestaju, pisme se ne čuju. Razjedinjeni smo i skloni optuživanjima. I razočarenju! Gdje je rješenje za ovakvo stanje? Jedino koje mogu ponuditi je ono koje nam nudi Gospodin u današnjem evanđelju, a ono nas zajedno s Petrom poziva da napustimo svoje lađe, svoje strahove, uske poglede, interese i granice, i krenemo s vjerom i povjerenjem prema Isusu. Samo ako nam je pogled usmjeren na njega, moći ćemo bez straha hodati po nesigurnim vodama života i nećemo tonuti opterećeni vlastitim osobnim, obiteljskim i nacionalnim problemima i još više predrasudama. "

Bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu

Nakon svečanog euharistijskog slavlja, uslijedila je svečana povorka sudionika Dužijance od katedrale do glavnog gradskog trga. Koračajući i pjevajući subotičkim ulicama prema središnjoj svečanoj bini, koja je ove godine bila postavljena na platou ispred stupova nekadašnjeg Narodnog kazališta, članovi brojnih folklornih društava i skupina iz zemlje, kao i gosti iz inozemstva (Hrvatska, Mađarska, BiH, Grčka) bili su praćeni pljeskom mnoštva građana koji su nazočili vrhuncu ovogodišnje proslave završetka žetelačkih radova. Slavlje Dužijance završilo je predajom somuna, blagoslovljenog kruha koji su bandaš i bandašica ponijeli iz crkve i predali ga gradonačelniku koji ga je uzdignutog pokazao na sve četiri strane grada, s nadom da će biti dosta kruha za sve stanovnike grada Subotice.

Slavlje Dužijance završilo je navečer "Bandašicinim kolom" na Gradskom trgu. To veselje svečano su otvorili bandaš i bandašica koji su pozvali sve u kolo.

Proslava stotinu tri godina Dužijance, zahvaljujući velikom trudu Udruga bunjevačkih Hrvata „Dužijanca" organizatora, pamtit će se zbog bogatog višemjesečnog programa na najvišoj razini. Pokazalo se da bunjevački Hrvati imaju znanja i snage organizirati Dužijancu i kada nemaju potporu dijela hrvatskih institucija i političke elite. Bunjevački Hrvati su jasno pokazali da je Dužijanca najveća ljetna svetkovina bunjevačkih Hrvata kao i grada Subotice. Hrvatski narod na ovim prostorima je prošao kroz stoljetne borbe i patnje, i još jednom je pokazao da ga nitko ne može spriječiti da sačuva svoje podrijetlo.