Stravično: 'Šutnuo je jednu od djevojaka iz sobe, uhvatio me za ruku i bacio na krevet'

Poslije toga preživjela sam još jedan logor - u braku sa mužem zlostavljačem koji mi je stalno govorio da sam ja kriva što su me ti vojnici silovali. Njih, koji su mi to učinili, čak sam pronašla na Facebooku. Normalno žive. Moja djeca i ja živjeli smo u trošnoj baraci za koju sam se godinama borila na sudu", sudbina je 38-godišnje žene iz sela pored Srebrenice, koja danas živi u Tuzli.

Al Jazeera donosi njenu priču. Gotovo 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini ona, kao i druge žrtve ratnog silovanja, proživljava još jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susreću u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti društva.

Uvrede i ignoriranje u raznim službama, čak i zdravstvenim, siromaštvo, česte optužbe supruga da su one krive za zločin koji su preživjele, nedovoljna pomoć države, ali i nevladinih organizacija, kao i nekažnjavanje počinilaca dodatno ih ponižavaju.

"U svibnju 1992., kad sam imala 15 godina, mi smo bježali u šume i tamo se skrivali. Jedno jutro moj otac, tetka i ja dotrčali smo do kuće da uzmemo hranu, jer smo bili gladni. Tu su nas naši susjedi Srbi zarobili i odveli u Rudnik Sase u Srebrenici, koji je pretvoren u logor", počinje pričati tihim glasom.

Sljedećeg dana su prozvali njenog oca i poslali ga da prenese poruku ostalima u njihovom selu koji su se skrivali u šumi da se predaju. Kazali su mu da će, ako se ne vrati, nju ubiti.

Dan kasnije njen otac se nije vratio. Vojnici su joj rekli da je izvode na strijeljanje. Međutim, umjesto toga odveli su je u ambulantu, a predvečer vratili u dvoranu u Rudniku.

Pištolj u sljepoočnicu

Među 60 zarobljenika, koliko ih je tada bilo u logoru, najstariji je imao 85 godina, a najmlađi je bio dijete od dvije-tri godine.

Komandant koji je, kako kaže, bio iz Srbije, te dvojica vojnika tražili su dobrovoljce za čišćenje vojnih objekata u Bratuncu. Međutim, kako se niko od zarobljenih nije javljao, nju i još dvije djevojke odveli su u napuštenu kuću, gdje su ih silovali.

"Vrištala sam, opirala sam se, a taj vojnik me nekoliko puta udario. Onda je uzeo pištolj i uperio ga u moju sljepočnicu. Sjećam se da je to trajalo nekad do kasno u noć. Zavezao je lisicama svoju ruku za moju da ne pobjegnem", priča Tuzlanka.

Sljedeće večeri vojnici su prevezli izmučene i gladne djevojke u drugu kuću.

"Jedan vojnik kojeg sam poznavala tu me silovao. Cijelo vrijeme je psovao i šamarao me, a na kraju me je udario nogom u leđa. Ja sam pala pred jedna vrata. Tada je neki od vojnika šutnuo jednu od djevojaka iz sobe, uhvatio mene za ruku i bacio me na krevet. Kada je on završio, ušao je još jedan, kojeg sam isto poznavala. Kada me je i taj treći silovao, ušao je četvrti vojnik... Već je bilo jutro. Pošto sam vrištala, natrpali su mi papira u usta, a od plača mi se nos začepio i nisam mogla disati. Izgubila sam svijest, a kada sam došla sebi vidjela sam da mi je kosa skroz mokra. Na kraju su mi svezali ruke...", otkriva strašne detalje.

Silovatelji na Facebooku

Nekoliko dana kasnije, kada su ih vratili u logor, njen susjed, vojnik, pucao je na zarobljenike, ali ga je brat odgurnuo, te je rafal opalio iznad njihovih glava.

Odveli su ih u Bratunac, a zatim u izbjeglički centar u Loznicu u Srbiji, gdje su morali promijeniti imena. Premještani su u razne izbjegličke kampove u Srbiji, Mađarskoj i BiH, gdje je Al Jazeerina sugovornica upoznala svog bivšeg muža.

U siječnju 1993. autobusima su prebačeni u Tuzlu, a nekoliko mjeseci poslije školski kolega joj je javio da su joj roditelji živi.

U lipnju 1995., kada je Srebrenica pala, pronašla je majku, sestru i brata.

"Otac je bježao iz Srebrenice kroz šume i bio je zarobljen nakon 11 dana lutanja. Odveden je u logor, gdje je bio šest mjeseci. Razmijenjen je pred Novu godinu 1995. i tada smo se vidjeli prvi put. Nakon svega", kaže.

Nijedan od vojnika koji su je silovali još nije procesuiran, iako je od početka 1994. davala izjave o tome što je preživjela. Svjedočila je i pred Haškim tribunalom 2005. godine.

"Neke od njih koji su mi to učinili pronašla sam na Facebooku. Tamo sam vidjela da žive u Srbiji. Imaju otvorene profile, slobodno se ponašaju, stavljaju razne nacionalističke statuse", priča.

Deložacija iz trošne barake

Međutim, ističe da je nakon logora i silovanja preživjela i "drugi logor" - onaj u braku. Budućem suprugu je odmah na početku poznanstva ispričala što joj se desilo. Tek kasnije, u braku, počeo joj je prigovarati i stalno ponavljati da je ona kriva za to, u što ju je gotovo uvjerio.

"Prvi put kada sam bila pozvana da dam izjavu u policiji o tome što sam preživjela kada su me zarobili, muž mi nije dao da idem sama. Morala sam dobro paziti što ću reći, jer sam znala da ću poslije svake izgovorene riječi dobiti udarac kada se vratimo kući. Tako je i bilo".

Razvela se dok je on bio u zatvoru. Ostala je sama s dvoje male djece i počela čistiti po kućama kako bi preživjeli.

Općina Tuzla izdala joj je privremeno rješenje da može živjeti u jednoj trošnoj baraci, izgrađenoj poslije Drugog svjetskog rata.

"To nije ni kuća ni šupa. Kupaonica nije postojala, tako da smo se djeca i ja kupali u jednom koritu."

Kupaonica je napravljena tek u humanitarnoj akciji, a kako je ostalo još novca, htjela je renovirati i ostatak barake. Općina je to odobrila, ali su joj tri mjeseca poslije poslali nalog za deložaciju.

Poslije trogodišnje borbe sud je odlučio da joj baraku dodijeli na doživotno korištenje. U međuvremenu se zaposlila i digla mali kredit kako bi nastavila popravke krova i terase.

Kad je zajedno sa drugim ženama počela redovno odlaziti na grupne terapije u Centar za mentalno zdravlje u Tuzli, dobile su novu snagu i odlučile osnovati udrugu Naš glas, prvu u Tuzlanskom kantonu, koje vode same žrtve.

Na početku, 2011. godine, bilo ih je samo 11, dok ih sada ima više od 40 članova, uključujući i jednog muškarca koji je bio žrtva seksualnog nasilja u ratu, a koji je tek nedavno odlučio o tome javno progovoriti.