Šokantno: Mrtvog sina su mi donijeli u kartonskoj kutiji

Šokantno: Mrtvog sina su mi donijeli u kartonskoj kutiji
Prilikom pregleda naglasila sam doktorici da beba već 7 dana ima zelenu stolicu, međutim ona je prema svom jako površnom pregledu rekla da je beba zdrava i da nema potrebe da mu se odgađa vakcina, tako da je i primio DTP, IPV i HiB. Dva dana poslije primljene vakcine 25.03 ujutru naše pile dobiva jako visoku temperaturu, počinje odbijati hranu i povraćati, odvedimo ga u Dom Zdravlja odakle nas nakon pregleda upućuju na Kliniku za infektivne bolesti.

Doktor koji ga je pregledao rekao je da sumnja na meningitis te da uradimo nalaze krvi i nalaze uha, grla i nosa, te mu je dao inekciju za sniženje temperature. Malom je poslije inekcije bilo puno bolje. Poslije urađenih nalaza vratili smo se kod doktora koji nam je rekao da je jedini način da se utvrdi da li dijete ima Meningitis lumbalna punkcija. Moj suprug i ja nismo ni znali što je meningitis, a ni lumbalna punkcija. Doktor nam je fino "pod nos" stavio papir da se potpišemo ako pristajemo na taj nalaz. Kada smo pročitali sve moguće komplikacije odbili smo potpisati, jer je dijete bilo bolje.

Nakon toga otišli smo kući. Dok nam je sin spavao suprug i ja smo na internetu tražili informacije o meningitisu i našli zastrašujuće podatke koje nam doktor nikako nije spomenuo pa nam je bilo čudno što nam ništa nije rekao o toj bolesti, a tako je opasna.

Navečer oko 20h beba se jako uznemirila i počela plakati, primjetila sam neki osip se pojavljuje. Kako sam taj dan čitala da je taj osip uz ostale simptome znak meningitisa odmah smo se vratili u bolnicu. Primili su nas, odmah su učinili lumbalnu punkciju i saopštili nam da naš sin ima meningokokne sepse i da su mu prognoze jako loše.

Bili smo jako uplašeni i nitko nije imao vremena da nam objasni što se točno događa. Dijete je bilo sve gore i gore, nije prestajao plakati, a te tamne flekice su sve više prekrivale njegovo tijelo. Bili smo bespomoćni, samo smo gledali naše pile kako umire. Doktor bi ulazio u sobu i vrtio glavom te govorio da je stanje jako loše i da će biti čudo ako beba dočeka jutro. Nismo mogli da vjerujemo da se to nama događa i to tako brzo.

Uvjeti na Klinici su užasni, u sobi je svijetlo toliko loše da su ga na kraju morali sa krevetićem staviti u intervenciju da bi mu mogli vade nalaze i daju terapije, ali osoblje je zaista za svaku pohvalu. Oko 3-4h poslije ponoći doktor nam je rekao da je najbolje da idemo kući jer više ništa ne možemo učiniti za njega i da će mu se stanje još više pogoršati, te da ne bi trebali gledati te prizore jer smo već i previše vidjeli.

Cijeli svijet nam se srušio. Nakon dužeg razdoblja neizvjesnosti odlučili smo da odemo kući. Bilo je jako teško oprostiti se od naše ljubavi i krenuti znajući da ga više nećemo vidjeti. Kod kuće smo samo čekali da nam "jave". Ujutro smo dobili informaciju da će ga prebaciti na pedijatriju na intenzivnu njegu, jer na infektivnom nemaju intenzivnu. Tako je naše milo ipak dočekalo jutro i to nam je dalo tračak nade.

Na intenzivnoj je bio 24h te su ga opet vratili na Infektivno jer je bio "opasan za drugu djecu" zbog toga što je to zarazna bolest. I mene su ponovno primili da bi bila uz njega. Priopćili su nam da je bakterija napala sve organe i mozak te da su za sad najveći problem bubrezi koji su skoro skroz prestali raditi. Tako se moje pile borilo do 29.03 i preživilo najgorih i najkritičnijih 72h. Svaki sat poslije toga bila je nova nada za njegovo preživljavanje.

Tog jutra 29.03 maleni je dobio konvulzije. Nakon vizite doktorica nam je rekla da su bubrezi i dalje najveći problem, ali da pluća i srce dobro rade i da se nada da će beba za 2-3 dana moći i da pije majčino mlijeko koje bi mu pojačalo imunitet. Njene riječi ulile su nam ogromnu nadu. Dogovorila sam se sa doktoricom da odem kući na par sati da bi malo vidjela i drugog sina koji ima 3 godine i kojeg sam bila jako poželjela. U 10h i 30min. napustila sam bolnicu i otišla kući.

U 14h ponovo dolazim sa suprugom u bolnicu i prije nego što smo ušli u sobu našeg sina zaustavlja nas medicinska sestra i odvodi nas u drugu sobu gdje nam govore da sačekamo doktoricu. Znali smo da nešto nije uredu. Dolazi doktorica i priopćava nam da nema dobre vijesti za nas. Suprug i ja smo pomislili da su bubrezi otkazali te da će mali morati na dijalizu ili nešto tako slično, međutim.

"Vaše dijete je umrlo!"

Nakon njenih jedva izgovorenih riječi, zavladala je tišina i neki čudni pogledi. Nisam vjerovala u to što čujem i ubjeđivala sam je da to nije istina i da sam prije par sati bila pored njega. Ali, na žalost, sve je istina. Naše bebe više nema! Čulo se samo plakanje, naše ali i medicinskih sestara. Htjeli smo da ga vidimo i tek kada smo ga vidjeli shvatili smo da sve ovo nije san već okrutna realnost. Ni sama ne znam kako smo izašli iz bolnice i došli kući jer sam na trenutke gubila svijest.

Naša priča ne završava ovdje ....

Suprug i ja smo se dogovorili da će sahrana biti 01.04 pa smo morali otići u Komemorativni centar da završimo sve protokolarne aktivnosti. Prvi travanj ujutro suprug ide da odnese odjelce i igračkicu s kojom će sahraniti naše zlato i traži da ga vidi jer svakako bi netko morao ga identificira. Gospodin koji je tu radio jako se iznenadio i zbunio, ali ipak nije mogao odbiti mog supruga.

Onda je pored cijele životne tragedije koja nas je snašla uslijedio jedan veliki šok: Suprug je ugledao "Gospodina" koji nosi našu bebu u običnoj kartonskoj kutiji i spušta ga na pod pred mog supruga. Suprug nije mogao da vjeruje što se dešava.

Zar nam djecu tako prevozite u kartonskim kutijama, zar tako pokazujete suosjećanje i poštovanje?! Zar nam nije dovoljna bol zbog gubitka djeteta pa nam još trebate ovakve scene praviti?! Užas, u užasnoj državi živimo i sa užasnim ljudima. Ovo vam pišem jer o ovome se ne treba i ne smije šutjeti jer ovo nikom ne treba da se desi.

Pregledi prije vakcina su jako površni i njima se ne može utvrditi je li dijete zaista zdravo. Svaki roditelj treba tražiti detaljan pregled svog djeteta prije vakcine u suprotnom dešavaju se strašne stvari kao što su invalidnost kod djece i smrt.

Mi ne želimo nikoga da tužimo, ali želimo se potruditi da se neke stvari promjene i da se ovakve stvari više nikome i nikada ne ponove.

Tuzlanski.ba