Obitelj ubijene Mostarke: 'Trebali smo nešto učiniti'

Bilo je rano navečer, 2. prosinca 2024. godine, kada je Nataša Žmiro primila poziv.

Na zaslonu telefona pisalo je da zove kći Ines, no glas s druge strane linije bio je glas Đenana Đozlića, muškarca s kojim je Ines živjela, piše 
Balkan Insight.

„Ines se upucala, dođi brzo“, prisjetila se Nataša njegovih riječi.

Par je živio u blizini, u gradu Mostaru na jugu Bosne i Hercegovine, i Nataša je stigla za nekoliko minuta. U stan je ušla s muškarcem po imenu Milan Basajlić, koji je rekao da ga je također nazvao Đozlić.

Nataša je zatekla svoju 39-godišnju kćer na podu stana, „s rupom u trbuhu“.

„Pitala sam je: ‘Što si učinila?’, a ona mi je odgovorila: ‘Mama, nisam ja. On je.’“

Ines je bila jedna od 107 žena ubijenih u Bosni i Hercegovini između 2015. i 2024. godine, prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Samo u 2023. i 2024. godini ubijeno je 35 žena, što ukazuje na porast femicida u Bosni i Hercegovini.

U utorak je Đozlić osuđen za ubojstvo, neovlašteno posjedovanje vatrenog oružja i posjedovanje droge te je nepravomoćno osuđen na 19 godina zatvora.

Obitelj Ines Žmiro navodi da su prije njezina ubojstva postojali znakovi upozorenja koji su se mogli prepoznati. Javnim istupanjem nadaju se spriječiti da druge žene dožive sličnu sudbinu.

„Sada mi je jasno što je skrivala“, rekla je Nataša, prisjećajući se razgovora s kćeri nekoliko tjedana prije ubojstva. „Ali se bojala za našu sigurnost da je išta rekla.“

„Sada stalno mislim da smo trebali nešto učiniti.“

Presuda za nasilje u obitelji

Rođena u Mostaru, Ines je odrasla u Danskoj kao izbjeglica iz rata u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. godine. Obitelj je ondje izbjegla 1993. tijekom žestokih borbi za kontrolu nad gradom. Njezin brat Alen rođen je u Danskoj ubrzo nakon njihova dolaska.

Obitelj Ines pamti kao vedru i otvorenu osobu, željnu znanja i punu dobrote prema drugima.

„Znala je pomalo o svemu“, rekao je njezin otac Mehmed (64). „Čak i o automobilima. Provozala bi auto i vratila se točno znajući što s njim nije u redu.“

Godine 2002. Ines je upoznala Đenanu Đozlić, sestru Đenana Đozlića, čija je obitelj također izbjegla u Dansku tijekom rata. Dvije djevojke počele su živjeti zajedno tijekom srednje škole, najprije u obiteljskom stanu Žmiro, a potom u vlastitom stanu. Nakon prometne nesreće obje su dobile znatne iznose od osiguranja, što im je omogućilo da zajedno kupe dva stana u Kopenhagenu.

Bile su nerazdvojne, no Alen kaže da je s vremenom postao sumnjičav.

Đenana je „uvijek bila tu“, rekao je. „Ona je vodila odnos i miješala se u sve Inesine odluke.“

Ines je kupila i dva stana u Mostaru, a 2022. godine i kuću u naselju Hodbina, ovaj put s Đenanom.

„Ubrzo nakon što su kupile kuću, Ines i Đenan započeli su vezu“, rekla je Nataša.

Alen tvrdi da je Đozlić bio zainteresiran za Inesin novac. „Svi smo znali tko je Đenan“, rekao je, očito aludirajući na njegovu kriminalnu prošlost.

Ćelav i snažne građe, Đozlić je ranije bio član bajkerske skupine i redovito je koristio steroide kako bi izgradio mišićnu masu. Imao je i kaznenu evidenciju: jednu presudu u Bosni i Hercegovini za nasilje u obitelji, jednu u Hrvatskoj za krijumčarenje ljudi te treću u Danskoj za otmicu.

Presuda za nasilje u obitelji odnosila se na 2016. godinu, kada je utvrđeno da je Đozlić pucao iz vatrenog oružja pred tadašnjom suprugom. Kasnije su se razveli.

Novčani transferi i „darovanje“ nekretnina

Nakon Inesine smrti obitelj je dobila pristup njezinim financijskim podacima, koji su pokazali znatne transfere s njezina bankovnog računa na račun Đozlića. Prema bankovnim izvodima koje je pregledao BIRN, samo u srpnju 2024. godine Ines je prebacila više od 400.000 danskih kruna, odnosno oko 50.000 eura, na njegov račun. Platila je i oko 500 eura za proteinski prah, koji često koriste osobe koje žele povećati mišićnu masu.

„Novac je polako počeo nestajati negdje u listopadu 2024. godine“, rekao je Alen. „U tom razdoblju čuli smo da je postajao nasilan prema njoj.“

Alen tvrdi da je Đozlić pokušavao prisiliti Ines da mu prepiše vlasništvo nad njezina dva stana u Mostaru. U pisanoj javnobilježničkoj izjavi, priloženoj kao dokaz na suđenju, navodi se da je Ines 29. studenoga 2024. zatražila izradu „ugovora o darovanju nekretnina“, ali je ubrzo promijenila odluku.

Bio je to petak. Tijekom vikenda, prema sudskim dokumentima, susjedi su čuli svađu para. Buka se nastavila i u ponedjeljak, 2. prosinca.

Kada je Nataša stigla, rekla je da je Đozlić sjedio na trosjedu i tipkao po telefonu, dok je Ines krvarila na podu. Par je živio preko puta stanice hitne pomoći, no Nataša navodi da je Đozlić rekao kako ih nije pozvao jer „nije znao broj“.

Basajlić, koji je radio na obnovi i održavanju jedne od Inesinih nekretnina, i Nataša izašli su van kako bi pozvali hitnu pomoć. Kada su se vratili, oboje su prijavili da su vidjeli pištolj na podu, kojeg ranije nije bilo.

„Bilo je jasno da je podmetnut dok smo Milan i ja bili izvan stana“, rekla je Nataša za BIRN. Prema sudskim spisima, i Basajlić je naveo da je pištolj vidio tek pri drugom ulasku u stan.

Ines je kolima hitne pomoći prevezena u bolnicu, gdje je u 20.20 sati proglašena mrtvom. Đozlić je uhićen pod sumnjom za ubojstvo.

Njezina smrt izazvala je prosvjede diljem zemlje, uz pozive vlastima da se ozbiljnije pozabave problemom femicida.

U početku su, međutim, brojni mediji prenosili Đozlićevu verziju događaja, prema kojoj su oboje tog vikenda konzumirali kokain, posvađali se i borili oko pištolja, nakon čega se Ines navodno sama upucala dok ju je on pokušavao spriječiti.

Rezultati obdukcije, izneseni tijekom suđenja, pokazali su da u Inesinoj krvi nije bilo tragova droge, a njezini roditelji ističu da je uvijek bila protiv konzumiranja narkotika.

Obitelj tvrdi da je navodnu oproštajnu poruku objavljenu na Inesinu Instagram profilu zapravo napisao Đozlić, dok je te večeri sjedio na kauču, dok je njegova djevojka krvarila na podu.

Kontrola

Iako u Inesinoj krvi nisu pronađeni tragovi droge, utvrđeno je da je Đozlić bio pod utjecajem kokaina. Analiza urina pokazala je i prisutnost tramadola, opioidnog lijeka protiv bolova, kao i sedativa.

Tijekom suđenja tužiteljstvo je navelo da je Đozlić prislonio pištolj izravno na Inesin trbuh i ispalio jedan metak. Prema vještačenju, putanja metka ne upućuje na samoubojstvo. Tragovi krvi na mjestu događaja također su ukazivali na to da je tijelo žrtve pomicano unutar stana.

Đozlić se izjasnio da nije kriv. Njegova sestra Đenana svjedočila je u njegovu obranu, tvrdeći da nikada nije bio nasilan prema Ines te da je ona koristila drogu. Tužiteljstvo je, međutim, predočilo poruke koje je Đenana slala zajedničkoj prijateljici, u kojima je napisala: „On želi da se njezin dio kuće prebaci na njega.“

U završnoj riječi Đozlićev odvjetnik Haris Hakalović opisao je vezu kao sretnu, navodeći da je njegov klijent „volio žrtvu“.

Alen je na to rekao: „Uzeli su nam je, uzeli su njezin novac, uzeli su joj život, a sada žele uzeti i njezino ime ovim lažima.“

Županijski sud u Mostaru u utorak je Đozlića osudio na 19 godina zatvora, 17 godina za ubojstvo Ines te dvije godine za neovlašteno posjedovanje vatrenog oružja i droge. I tužiteljstvo i obrana najavili su žalbe.

Nataša kaže da je tek nakon ubojstva kćeri shvatila koliko je Đozlić bio „kontrolirajući“.

„Cijelo vrijeme gledala sam lažnu sliku“, rekla je. „Čak i kada je razgovarala sa mnom, morala me staviti na zvučnik kako bi on sve čuo.“

Više od godinu dana nakon ubojstva kćeri, Nataša i Mehmed i dalje svakodnevno posjećuju njezin grob.

„Ako ne odem“, rekao je Mehmed, „imam osjećaj da bi me mogla pogledati odozgo i reći: ‘Vidi ga, prošao si pored groblja, a nisi stao.’“