Stradanje iz ljubavi prema zavičaju

Stradanje iz ljubavi prema zavičaju
Nažalost, te rasprave vode se često puta na takav način koji ne poštuje žrtve. Tako se jednima priznaje potpuna bezgrješnost, dok se drugima želi nametnuti krivnja i odgovornost, pa onda i opravdanost njihova stradanja i ubijanja bez suda i mogućnosti obrane. Svjedoci smo da se marksističko-komunističko-partizansko idejno ozračje na različite načine vraća na prostore bivše zajedničke države, pa i u naše hrvatsko društveno i kulturno ozračje, ako je uopće i bilo iz njega nestalo. Veliča se bivši sustav, djelo i lik Tita, naručuju se ankete koje pokazuju kako se bolje živjelo u bivšoj državi, a u medijima sve više vremena i prostora dobivaju pripadnici komunističkog i partizanskog pokreta koji se, bez ikakvih ograda, izjednačavaju s antifašizmom te se uopće ne želi priznati da je taj pokret mogao počiniti bilo kakav zločin.

Stradanje Hrvata odžačkoga kraja

Ovakva razmišljanja treba gledati i u svjetlu idejnih kretanja u Europi. Dobro je to idejno ozračje dijagnosticirao Sluga Božji Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj knjizi "Sjećanje i identitet". "Znamo da je komunizam naposljetku pao zbog društveno - ekonomskih nedostataka svoga sustava. No to ne znači da je stvarno odbačen kao ideologija i kao filozofija. U određenim krugovima Zapada njegov se zalaz još uvijek drži štetnim i oplakuje njegov nestanak." Toga bi posebno trebao biti svjestan naš hrvatski narod koji je velike žrtve pretrpio upravo od tog i u tom režimu.
Svaki hrvatski kraj i skoro svako mjesto i u BiH mogu ispričati svoju tužnu priču iz vremena Drugoga svjetskog rata, vremena bivše države i nedavnog Domovinskog rata. Kroz Dane sjećanja, trinaesti put zaredom i Hrvati odžačko modričkog kraja prisjećaju se žrtava Drugoga svjetskog, ali i nedavnoga Domovinskog rata. U Drugom svjetskom ratu i poraću, do šezdesetih godina prošlog stoljeća, ubijeno je 3.375 Hrvata ovoga dijela Posavine, uglavnom muškaraca i u naponu snage. Prema do sada prikupljenim podacima pokojnog fra Grge Vilića, koje je on objavio u knjizi "Vrijeme stradanja", od spomenutog broja ubijenih 672 osobe su bili civili i 2703 vojnika. Dobna granica stradanja civila je sljedeća: ubijeno je 94 djece; 19 ranjenika u bolnici u Prudu; 100 invalida i 460 uglavnom staraca i žena. Kad su u pitanju pripadnici vojnih postrojbi, domobrana je ubijeno 1175, civila organiziranih u seoske straže 765, a vojnika iz ustaških postrojbi 46. Još je 649 vojnika poginulo u raznim postrojbama izvan teritorija Podvučijaka, tj. odžačkog kraja. Domobrana 509, ustaša 60, kao njemački vojnik njih 65; pripadnika partizanskih postrojbi 11 i vojnika Jugoslavije 4. Po europskim bojišnicama poginula su još 162 vojnika iz Podvučijaka.

Bleiburg i križni put prošlo je, prema do sada prikupljenim podacima, 404 osobe, skoro svi su bili iz generacije rođenih između 1920. i 1925. godine i skoro svi neoženjeni. Preživjelo je samo 10-ak osoba. Fra Grga Vilić u već spomenutoj knjizi donosi i podatke od koga su ubijani i način na koji su ubijani Hrvati ovoga kraja. U borbama je poginulo 878 osoba. Od partizana 1754. Ovdje je potrebno spomenuti da prema izjavama preživjelih svjedoka i zapisima u maticama umrlih partizani su u Podvučijaku primijećeni tek početkom svibnja 1945. Četnici su ubili 158 osoba, a 78 osoba ubila je obrana, uglavnom sumnjajući u izdaju ili suradnju s neprijateljima. Za vrijeme borbi zarobljeni su uglavnom ubijani vatrenim oružjem, a manji dio je zaklan. No poslije pada Podvučijaka ubijanje je imalo svoj posebni ritual. Tada je manji dio ubijan vatrenim oružjem, nego su žrtve vezane odvođene pred jamu i ubijani su tupim predmetima te su sami padali u jamu i potom zatrpavani. Metkom su ubijani ako bi se netko pokazivao znakove života. Mnogi su ubijani na obalama rijeka Bosne i Save te bacani u te rijeke, mnoga od tih mrtvih tijela rijeke su potom izbacivale na kopno, ali pokojnici nisu smjeli biti pokapani, nego su ponovno pod nadzorom partizanske straže bacani u spomenute rijeke. Bilo je i ubijanja nožem, tj. klanjem posebno od četnika, pečenja na ražnju, živog spaljivanja, a ubijene žene su prije toga bile silovane. Ovdje treba spomenuti i oko 500 zatočenih hrvatskih vojnika iz sela Garavac u modričkom kraju koji su se 24. svibnja 1945. predali partizanima, a koji su zajedno s odžačkim hrvatskim vojnicima branili taj kraj. Ti vojnici su potom bili zatočeni u Burića štali. Velika većina njih je ubijana noćima između 24. i 28. svibnja 1945. Modrički župnik Franjo Jurić, komu je pripadalo i selo Garevac, u vrhbosanski Ordinarijat šalje popis od 251 osobe za koje traži da budu proglašeni mrtvima, a u popratnom dopisu kaže da je u Burića štalu provedeno i "do blizu 500 osoba", od kojih je "oko 60 pušteno". Kad se ovim brojkama pridodaju šikaniranja, progoni, ponižavanja, zatvaranja Hrvata ovoga kraja kroz skoro cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije, mogu se samo donekle naslutiti dimenzije stradanja Hrvata odžačkog kraja. U tim stradanjima veliku žrtvu su podnijele žene i majke. Mnoge su ostale udovice s malom djecom koju je trebalo prehraniti, a njihova žrtva zaslužuje barem da ostane upisana i obilježena u našoj sve hrvatskoj povijesti novijeg doba.

U nedavnom Domovinskom ratu u obrani svojih prostora poginulo je 148 pripadnika 102. HVO brigade. Materijalno stradanje ovoga kraja, s kojega su Hrvati i Bošnjaci bili uglavnom protjerani, a njihove obiteljske kuće, tvornice te crkve i džamije porušene i opljačkane, nemoguće je procijeniti.

Važnost sjećanja na žrtve za identitet našega naroda

Analitičari današnjih velikih i brzih promjena u globaliziranom svijetu tvrde da suvremeni čovjek ulaže više napora u zaborav nego u sjećanje. "Ma, pustimo prošlost, okrenimo se sadašnjosti i budućnosti; što je bilo, bilo je; ne budimo zarobljenici prošlosti." Čovjek kao razumno biće nije jednostavno podložan protoku događaja, već ima također sposobnost razmišljati nad vlastitom poviješću, da je objektivizira pripovijedajući je u njezinu povezanu odvijanju. Sličnu sposobnost imaju pojedinačne ljudske obitelji, kao i ljudska društva, i osobito nacije, naglasit će, između ostaloga, u svojoj posljednjoj knjizi "Sjećanje i identitet" Sluga Božji Ivan Pavao II. Nadalje piše blagopokojni Papa: - Sjećanje je sposobnost koja oblikuje identitet ljudskih bića na osobnoj i zajedničkoj razini. Po njemu se u psihi osobe oblikuje i definira percepcija vlastita identiteta. Vjerno sjećanje na prošlost može osigurati dobro usmjerenje prema budućnosti. S pravom, stoga, Rezolucija Europskog parlamenta o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. godine kaže da je 'svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti' (br. 7). Ista rezolucija nadalje naglašava: - Moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja i da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji. Na završetku spomenute rezolucije Skupština Vijeća Europe vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utrti put daljnjem pomirenju te da bi takav stav trebao potaknuti povjesničare širom svijeta da nastave istraživanje, čiji je cilj utvrditi i objektivno verificirati ono što se dogodilo, a to je upravo i jedan od ciljeva i ovakvih kongresa.

Sadašnji Sveti Otac Benedikt XVI. kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere prigodom jubilarne 2000 godine kršćanstva izrekao je i ovu misao: "Podsjećanje na stradanja jednog naroda ne bi smjelo biti zatrovano mržnjom, razočaranjem, lažnom nadom, ukorijenjenom laži. Tada prava budućnost ne može izrasti. Sjećanje može biti površno i kratkovidno, i tada je također otvoreno laži i zavođenju, a budućnost je ponovno ugrožena. Stoga je potrebno stalno čišćenje sjećanja, 'čišćenje memorije', da bi poput bistre vode učinilo vidljivim dno i moglo primiti u sebe odsjaj sunca, svjetlo odozgor". Znamo da se o stradanjima Hrvata nije smjelo govoriti u bivšoj državi. Iz toga nametnutog straha kroz razne represivne mjere bivšeg komunističkog sustava, rađala se ravnodušnost i zaborav kod žitelja ovoga kraja. Nažalost, zaborav i ravnodušnost želi se nametnuti i današnjim mladim generacijama kako od ostataka iste komunističke ideologije, tako i nametnutim i „usklađenim" istinama globaliziranog svijeta.

Zaborav jest druga smrt, koja je nerijetko gora od one prve, prirodne smrti. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini danas s pravom strahuje da postane žrtvom zaborava od svojih su-narodnjaka. "Duh obezvrjeđivanja žrtve ima medu nama svoje jake propovjednike. Oni nam preporučuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i do kraja založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego i kod preživjelih ubijaju osjećaj za vrijednosti podnesenih žrtava. Takvi također otvoreno traže da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdrav odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napravit će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu, Macelju, Širokom Brijegu, ovdje u Podvučijaku, ali i one u Jasenovcu. I to ne po tome jesu li "naše ili vaše", po tome jesu li ustaške, partizanske, četničke, fašističke i sl., nego jednostavno po tome jesu li žrtve bilo čije mržnje i koliko je riječ o nevinoj patnji koja je i u mržnjom zatrovanom okruženju sačuvala ljubav, rekao je, između ostalog, u svojoj propovijedi biskup Mile Bogović na spomen-groblju u Posavskoj Mahali 25. svibnja 2007. godine.

don Ivo Balukčić/hercegbosna.org