„Slučaj Leutar“ – Paradigma institucionalne obespravljenosti Hrvata u BiH

Od tada do danas u Federaciji i Sarajevu ne prestaje ubijanje prava i pravde, od tada svijeća nade za sarajevske Hrvate lagano dogorjeva. Zbog toga u nebo vapiju kardinal Puljić i svi biskupi BK BiH. Zbog toga pitanje opstanka Hrvata i općenito katolika u BiH, biva središnjom temom razgovora pape Benedikta XVI i hrvatske premijerke, Jadranke Kosor. Obezglavljena, podijeljena i nemoćna hrvatska politička elita u BiH nema odgovora, a nema više ni pravih pitanja upućenih na prave adrese.

Danas nikomu ništa ne znači zahtjev Nike Lozančića, nekadašnjeg predsjednika Federacije, danas dopredsjednika parlamentarne Skupštine BiH, upućen federalnom tužitelju Kneževiću da preispita trag novca nelegalno uplaćenog iz federalnog proračuna na račun jednog visokog časnika UN-a (vidjeti Nacional, 12. 04. 2005.) i na ruke dokazanog, višestruko osuđivanog silovatelja i kriminalca, Merima Galijatovića. Danas ni jedan medij ne će p(r)ozvati bivšeg državnog ministra sigurnosti, aktualnog ministra pravosuđa, Barišu Čolaka, koji je ne tako davno javno tvrdio da u „slučaju Leutar“ imaju novu svjedokinju, negdašnju djelatnicu međunarodne zajednice u Sarajevu. Niti se tko ozbiljan osvrnuo na Čolakov apel da „slučaj Leutar“ konačno preuzme državno tužiteljstvo, jer je riječ o procesu koji u svakom pogledu nadilazi kompetencije kantonalnog Tužiteljstva.

Upravo to sarajevsko kantonalno Tužiteljstvo je napravilo ili dopustilo niz proceduralnih pogrješaka od samog početka istrage o atentatu na pokojnog Leutara. Od toga da nikada nisu pokrenuli istragu o uništenom video snimku osiguranja američkog veleposlanstva u Sarajevu, (možda nešto zna tadašnji kantonalni ministar Dahić?) u čijoj neposrednoj blizini se dogodio atentat, do toga da nikada nitko nije ozbiljno uzeo svjedočenje Armana Jašarevića iz Rahića kod Brčkog. Iako je njegov iskaz od strane inspektora UN-a, M. Flanagana i C. Burton, ocjenjen kao utemeljen, logičan i istinit, Jašarević se od zaštićenog svjedoka pretvorio u hodajuću metu, kako su tada upozoravali novinari jednog sarajevskog tjednika. Njegovo svjedočenje je od režimskih medija ismijano a on sam proglašen neuravnoteženim.

A dobro 'izbalansirani' i još bolje kontrolirani su zapravo svi iz tadašnjeg pravosudno-policijsko-obavještajnog lanca: od Sulje Babića, Idriza Kamenice, Branka Šljivara, Dragana Stupara, Kneževića do Mustafe Bisića. S časnom iznimkom suca, rahmetli Salema Mise. Od Keme Ademovića, šefa AID-a, ministra M. Žilića, njegova pomoćnika Faika Lušije, nekoliko inspektora AID-a, do samog vrha bošnjačke politike, odakle se i upravljalo cijelom operacijom skretanja istrage na uvijek krivi trag. Na koncu, umjesto da odgovaraju zbog urote protiv šestorice nevino optuženih i oslobođenih Hrvata, da budu procesuirani zbog ilegalne isplate novca na (ne)poznati račun Raifeisen banke u Sarajevu uz pomoć Šefike Hafizović (tada pomoćnice ministra financija Grabovca) i izvjesnog Sirbubala, M. Žilić i F. Lušija, sada u ulozi moralnih autoriteta,  profesora na policijskoj Akademiji (?!), ponovno rade na istom scenariju s novim glumcima koji trebaju dokazati njihove stare teze o obračunu 'hadezeovskih desničara' s  njima neposlušnim, 'umjerenim' ministrom Leutarom.

Uloge tzv. 'zaštićenih svjedoka' br. 30. i br. 31., Merima Galijatovića i policajca FMUP-a, S. Herende, brata Galijatovićeve supruge, zamijenili su nitko drugi do HOS-ovci (ili KOS-ovci?) Ante Prkačin i Baja Miličević, kao karika koja bi trebala povezati staru neuspjelu i novu šuplju priču o „dobrim i lošim dečkima“ unutar struktura tadašnjeg vodstva HDZ-a BiH. Nakon što je ucjenjivao i prebio generala HOS-a i generala A BiH, Prkačina, valjda u ime pomirbe, Miličević je upravo tom generalu bez vojske prodao svoje viđenje okolnosti atentata na Leutara, kao ekskluzivnu priču. Kao i Galijatović, ni Miličević nije žalio samog sebe dovesti u krug (ne)svjesnih sudionika atentata. Pa, kud puklo! A Miličević, Prkačin i još više Žilić bi htjeli da pukne po bivšem predsjedniku HDZ-a BiH  i bivšem hrvatskom članu Predsjedništva BiH, Anti Jelaviću.

Nakon što ga je potražio i pronašao u Zagrebu, Miličević je Jelaviću najprije nudio „mrkvu“-nagodbu, a onda i „batinu“-ucjenu odnosno otmicu. Njemu je Jelavić kriv i zbog toga što se ne smije vratiti u Mostar i zato što mu je život nesređen i što ga nitko ne razumije. On se došaptavao i sa Sorenom Seradaryanom, Kleinovim pomoćnikom i savjetnikom, i sa samim generalom Kleinom, prije deset godina u Cavtatu, i nakon svega sklopio svoju konstrukciju kako bi izvukao bar 237.122 KM kao Galijatović prije devet godina ili pola milijuna eura od Jelavića koji se valjda trebao prepasti pa ga isplatiti ili biti izručen Sarajevu, pa odatle tražiti 'nagradu'. Otmica A. Jelavića se trebala pretvoriti u prikaz sličan onomu kad je prilikom uhićenja ranjen Dominik Ilijašević Como, u Kiseljaku prije nepunih devet i pol godina. Kada to nije uspjelo, mediji daju prigodu Jelavićevu otmičaru da ga javno optuži, što bivši ministar Žilić spremno dočekuje i potvrđuje da je Jelavić „sve znao“ i „sve zna“ o slučaju Leutar. A hrvatski dužnosnici šute. Od spominjanih B. Čolaka i N. Lozančića do aktualne predsjednice Federacije BiH, Borjane Krišto, ili novog doministra sigurnosti uVijeću BiH, Mije Krešića. Normalan, nepristran i objektivan promatrač ovog slučaja bi se zapitao: Kako je ovakav epilog ovog strašnog zločina uopće moguć u makoliko pravnoj državi ili entitetu?

Leutar - bomba

Dakle nakon svega ne možemo se ne zapitati - kako je moguće?

Kako je moguće da se priča o famoznoj aktovci pokojnog doministra Leutara i danas plasira kao riznica tajni, ako su već na prvom suđenju Andabaku i ostalima, Luka Glibo i Vinko Letica, koji su aktovku donijeli u Mostar, već sve rekli o sadržaju iste? Ako je netko mogao nešto više od njih dvojice znati o sadržaju te aktovke, onda su to T. Mihalj, v.d. doministra FMUP-a, imenovan na tu dužnost odmah nakon Jozine smrti, i M. Jurić iz krim odjela. Njih su dvojica, uz L. Glibu, s hrvatske strane u FMUP-u bili najviše angažirani u početku istrage, kad se objektivno i moglo nešto doznati. Sudeći po unaprjeđivanju Mihalja i Jurića u novoformiranoj DGS, reklo bi se da su njihovim radom bili zadovoljni i predstavnici MZ-e (UN, IPTF, OHR) i oni kojih se tada pitalo među hrvatskim političarima.

Kako je bilo moguće da Bariša Čolak, u jesen 1999., kao tek izabrani ministar pravosuđa u Vladi F BiH, naivno dopusti Sulji Babiću, bivšem federalnom tužitelju da uz pomoć F. Lušije, omogući zeničkom zatvoreniku, M. Galijatoviću izlazak na slobodu i sudjelovanje u konstrukciji lažne optužbe protiv Ž. Ćosića, vozača pokojnog doministra Leutara i ostalih?

Kako je moguće da je Žilić, ako je kako kaže „sve znao“, najprije otpustio iz FMUP-a Ž. Ćosića zbog 'nedolaženja na posao pet i više dana', pa mu dopustio angažman u DGS-u, e da bi ga početkom rujna 1999. dao uhititi za vrijeme jedne Ćosićeve smjene na graničnom prijelazu Doljani, ignorirajući pri tom ugrozu ostalih djelatnika DGS-a i običnih civila koji su se tu zatekli? Ako je po Žiliću, Ćosić 'ponovno kriv', što je apsurdno po sebi, zašto mu je ponovno dopušten povratak na posao, u DGS?

Kako je bilo moguće da general Klein, koji je imao svoju blisku suradnicu Judy Hilton u FMUP-u i koja je znala sve što se događa, javno obmanjuje javnost o zakonitom uhićivanju najprije D. I. Come, potom Z. Bašića Cole, Ž. Ćosića i ostalih, kad je iz prve ruke znao da su uhićenja izvedena protuzakonito? Zašto je Klein za takvu podlu igru koristio i majku pokojnog Leutara, nazivajući je više puta i tvrdeći još prije početka bilo kakva suđenja da „zna tko joj je ubio sina“ i da on „ne će napustiti BiH dok zločinci koji su to uradili ne završe u zatvoru“? Kako se taj isluženi američki general, nakon svega, ima obraza ponovno obratiti bh javnosti?

Kako je moguće da predstavnicima MZ-e, kasnije i tužiteljima i sucima iz redova MZ-e, nikad nije palo napamet pokušati prebaciti „slučaj Leutar“ na državno Tužiteljstvo, s obzirom da je riječ o pozorno planiranom terorističkom činu, izvedenom od strane „zločinačke organizacije“, ispred američkog veleposlanstva u glavnom gradu entiteta i države? Zašto su dopustili laganje na Sudu o prebacivanju oštećenog golfa ( vozila koje je na dan atentata koristio pokojni doministar) kad su dobro znali svakog trena gdje se to vozilo nalazilo? Zašto nisu inzistirali na korištenju materijala i spoznaja do kojih su došli inspektori FBI-a, koji su neposredno nakon atentata u Srajevo stigli iz Beča? Kazati da su htjeli poštovati neovisnost domaćih pravosudnih institucija u zemlji u kojoj su stranci i dan-danas po potrebi i tužitelji i suci, bilo bi krajnje licemjerno, zar ne?

Kako je moguće, da nakon pravosudne farse protiv šestorice optuženih pa oslobođenih Hrvata, nitko nije snosio nikakve posljedice? Ni jedan sudac, tužitelj, policajac, obavještajac!!

Umjesto toga, neki su kao Mustafa Bisić, unaprijeđeni. (?!). Ili, ako se primjerice Šefika Hafizović (nekadašnja pomoćnica ministra financija Grabovca) već usudila prebaciti novac s računa Vlade Federacije na račun Raifeisen banke bilo komu, navlastito dokazanom kriminalcu kakav je M. Galijatović i izvjesnom obavještajcu koji je zapravo i koordinirao cijelom ovom policijsko-pravosudnom farsom, kako nakon svega nije odgovarala? Drugim dužnosnicima se sudilo i za manje iznose.

Kako je, dakle, moguće da se u tako bitnom slučaju za hrvatsku politiku u BiH, za pravosuđe i policiju, na koncu i za sve Hrvate u BiH, ponavlja ista prijevara sa sličnim scenarijem, samo s drugim svjedocima iz kriminalnog miljea a da svekolika hrvatska javnost, u Hrvatskoj i u BiH sve to samo nijemo promatra?

Moguće je, jer su u Sarajevu, nažalost i u Zagrebu, da ne spominjem Beograd i Banja Luku, ponovno na vlasti moćnici iz bivšeg jugokomunističkog, udbaško-kosovskog obavještajnog podzemlja i nadzemlja. Neki od njih nisu ni prestajali vladati, neki su prije i za vrijeme rata zaglumili ekstremnu desnicu e da bi se sad opet ukazali s lijeva, sa starih pozicija. Svima je zajedničko to što su ucjenjivi ili su u poziciji ucjenjivača i uvijek spremni služiti. Jučer Moskvi i Beogradu, danas Briselu i Sarajevu. (Neki, kao Prkačin, nisu ni gazdu morali mijenjati).

Ovakva bosanska tuga i hercegovački jad su mogući jer Hrvati više nemaju politiku ni političare, nego vazale međunarodne zajednice, pojedince, dužnosnike kako se vole nazivati, koje je stigla kletva „zabavili se oni o sebi“. Jedina razlika među njima je što se jednima pakiraju tužbe, a drugi ih pakiraju svima oko sebe dok ne ostanu sami 'na sedlu'. Trećima je davno poslana poruka: „Samo šutite! Ne bunite se! Budite poslušni i dugo ćete i bezbrižno obnašati manje-više beznačajne funkcije na račun kojih se može jako lijepo živjeti“.

Na koncu, ovakva ponižavajuća situacija za Hrvate u BiH je moguća jer međunarodnoj zajednici još uvijek odgovara ovakva politička nejednadžba enigme BiH s dvije poznate nepoznanice, i s Hrvatima koji više ne predstavljaju niti dio problema a kamoli dio rješenja te enigme.

Ivan Baćak/hrhb.blogger.ba