U posjetu malobrojnim stanovnicima hrvatskih sela Općine Derventa

- Što me dočekalo? Ništa. Samo četiri zida. Sve ostalo bilo je opljačkano, prozori, vrata, parket, pločice, kada..., o namještaju da ne pričam. Nije bilo ni krova. I crijep su odnijeli. Ali, bila sam odlučna vratiti se, prijavila se na natječaj za donaciju i kuća mi je obnovljena - priča nam starica koju smo susreli dok se laganom cestovnom uzbrdicom kretala prema svojoj kući iz posjeta susjedi otprilike njezinih godina koji živi 100-tinjak metara niže.

- Nas dvije smo jedine u ovom dijelu sela koje cijele godine živimo ovdje. Ima nekih koji dođu svakih 15 dana za vikend, pa se onda vrate svojom kućama u Hrvatsku, ali nitko od njih ne planira se ovdje za stalno vraćati. Ja ih i razumijem, jer što će ovdje, posebno mlađi svijet, kada nema posla. Moja penzija nije nešto prevelika, ali pokrijem se s njom, malo pomogne i familija, pa preživim svaki mjesec - priča nam Mara, koja, kaže, u nabavu mora ići u Derventu.

- Pozovem taksi, pa u šoping - smije se žena, a onda "napada" kolegu fotoreportera.

- Što me slikaš? Pusti kraju! Ja sam stara, za slikanje sam bila kad sam bila mlađa. Radila sam kao kuharica tu na 6., tu sam i penziju zaradila - izvijestila nas je gospođa Mara, dodavši i kako je njoj dobro i nitko je ne dira.
U gostionici se skupljaju svi

A, 6., koji nam Mara spomenula, zapravo je gostionica u Modranu, smještena na magistralnoj cesti Derventa - Doboj. Ime joj je njezin vlasnik, Hrvat, dao još prije rata, jer se nalazi točno na 6. kilometru kada od Dervente krenete prema Doboju. I danas radi pod istim imenom, iako njom upravlja drugi vlasnik, Srbin. Gazda kuće, Hrvat povratnik i bivši vlasnik gostionice odlučio ju je dati u najam, čega se prihvatio jedan Srbin i sada on vodi lokal u kojem se, pričaju u Derventi, uvijek dobro jelo, pa tako i danas.

- Ma, ovdje vam je to sve normalno. Tu se skupljamo svi. Hrvati, Srbi, Bošnjaci... Sve nacionalnosti. I nema nikakvih problema. Doduše, i nemamo baš preveliki izbor, jer je u blizini još samo jedan sličan lokal. On se zove 12., jer je na 12. kilometru ceste Derventa - Doboj - upoznaje nas s ugostiteljskom ponudom ovog kraja Marko Grubišić, koji upravo sa svojim kumom i susjedom Ivanom Jerkovićem završava ispijanje kave u 6., pa se spremaju kući, u selo Bunar. Još jedno hrvatsko selo na derventskoj općini, smješteno odmah pokraj poznatog franjevačkog samostana i župe sv. Marka evanđelista na Plehanu, gdje su danas trojica fratara koji vode brigu o župi i pastvi. Htjeli smo i s njima popričati o tome kako žive Hrvati u Republici Srpskoj, no naišli smo na "zatvorena vrata Crkve".

"Prema radnom naslovu koji ste iznijeli u vašem javljanju zaključujemo da je tema reportaže izvan našeg opisa djelovanja. Za ozbiljan govor o toj temi za vašu reportažu preporučujemo vam da se obratite ustanovama civilnog društva koje predstavljaju Hrvate u Republici Srpskoj na bilo koji način, te druge institucije koje se bave socijalno političkim djelovanjem. Sa željom da vas u vašoj misiji Gospodin vodi pravim putem prema iskrenim kršćanskim ciljevima, srdačno vas pozdravljamo," odgovorio nam je fra Franjo Dalibor Stjepanović, vikar i ekonom samostana.
Lijep krajolik, nema ljudi

- Sad ćemo vas mi malo provesti da vidite kako je ovdje mirno i tiho, kako je lijep krajolik, ali i kako nema ljudi, osim nas nekoliko - rekoše nam Marko i Ivan prije nego što ćemo krenuti za njima vozeći se prema Bunaru dijelom obnovljenom cestom, a onda onom koja je asfaltirana prije više od 30 godina, što se pod kotačima itekako osjeti.

- Evo, na ovih par kilometara od magistrale do nas ima 13 kuća u kojima netko živi cijele godine. To je oko 20 ljudi. Ovdje, u Bunaru, konkretno ima nas 12-ero koji smo tu cijele godine - pričaju nam Marko i Ivan. Prvi je umirovljeni hrvatski policajac i sa 55 godina najmlađi stanovnik Bunara, gdje se prije deset godina vratio nakon što je umirovljen.

- Tu sam sa suprugom Katom i punicom Anom. Djeca su nam u Hrvatskoj, a mi smo se odlučili vratiti i nije nam žao zbog toga - kaže Marko, dok oko nas trče njegovi psi čuvari Luna i Joy.

- Ima okolo po šumama puno čagljeva, a kako mi uzgajamo ovce i svinje, Luna i Joy paze da im se štogod ružno ne dogodi noću - objašnjava Marko dok hodamo opustjelom ulicom u njihovu selu, koje je prije rata imalo oko 500 stanovnika.

- Na području naše mjesne zajednice, koja broji 8-9 sela, prije rata živjelo je oko 5000 ljudi, a danas nas je možda 70. Evo ovo je zgrada MZ-a u kojoj je isključena struja, a sve ovo okolo nekad je bilo izgrađeno - kaže Marko, na što se uključuje i kum mu Ivan. Njemu je 65 godina i vratio se prije dvije godine u obnovljenu kuću.

- Kuća mi je obnovljena iz donacije Hrvatske i Japana, kao uostalom i druge kuće koje su obnovljene. Sve je to išlo iz donacija koje su dolazile uz Hrvatske i drugih država, ništa nije iz Federacije ili Republike Srpske, kojoj sada teritorijalno pripadamo. Evo, tu pokraj MZ-a bila je mini robna kuća, skladište građevinskog materijala, pošta, dom zdravlja, klesarija... Sve je to u ratu srušeno i nikad nije obnovljeno - govori Ivan, a pokraj nas ostaju nijemi svjedoci vremena iz prve polovice 90-ih godina. Brojni su objekti ostali neobnovljeni, devastirani, opljačkani... Njihovi vlasnici nikad nisu ni tražili obnovu, a neki, koji su u međuvremenu stekli nekretninu u Hrvatskoj ili drugoj državi u kojoj su se nastanili, na to i nemaju pravo.

- Osnovnu infrastrukturu imamo. Doduše, javnu rasvjetu smo sami riješili skupljajući novac po Zagrebu. Skupili smo 28.000 kuna i razvukli mrežu, a onda nam je država rekla da je to ilegalno, jer nismo imali građevinsku dozvolu, pa je sve završilo na sudu, ali je na kraju sve legalizirano. Dobili smo i vodu prije dvije godine zahvaljujući angažmanu bivšeg gvardijana plehanskog samostana fra Mirka Filipovića, koji se inače ovih 15 godina najviše angažirao na pomaganju hrvatskom narodu u ovom kraju. Pomogla je tu i Hrvatska, a nešto malo i Republika Srpska, no općenito od nje kao povratnici nismo dobili gotovo ništa. No, to i ne čudi, jer ništa nismo dobili ni od hrvatskih političkih predstavnika u BiH. Za njih kao da i ne postojimo i u tom smislu smo zapostavljeni u odnosu na Hercegovinu. Imamo, doduše, kao svoje predstavnike u Općini, jer je trenutno predsjednik Općinske skupštine Marijan Kljajić, ali on nikad nije bio ovdje kod nas, nikad nas nije pitao treba li nam što - kaže Marko, a Ivan dodaje.

- Kako će i doći, kad ne živi ovdje.

Obojica ističu paradoks prema kojem u općinskim strukturama sjede ljudi koji realno ne žive u Derventi, nego u Hrvatskoj.

- Ne može on znati kako mi živimo kada ga nema s nama. Dok je ovdje bio fra Mirko, Crkva je plaćala da nam se čisti snijeg na cesti, a kada su došli njegovi nasljednici, za to odjednom više nije bilo para. Onda smo tražili od Općine, pa su prošle zime poslali ralice, a ove eto već dva puta, no najviše to radimo sami - kažu Mirko i Ivan, a mi ih pitamo kako onda tumače odlične odnose Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji se očito ne reflektiraju i na bolji život Hrvata u Republici Srpskoj.

- Koji Čović? Pa, mi za njega ne postojimo, kao ni cijela bosanska Posavina. Eto ni Komšić nije ništa bolji, a on čini mi se i ne podnosi Hrvate. Mi smo ovdje zaboravljeni i prepušteni sebi. Plenković i Hrvatska su OK, ali ovi domaći su teški promašaj - stava je Ivan, koji brzo skače na životnije teme, jer mu se o politici i političarima ne priča. Najveća je radost kada im dođu djeca i unučad.

Slobodna Dalmacija

Foto: Hanza Media