Slaven Raguž: Odgovor na lutanja Bakira Izetbegovića

Nema reakcija ni iz Hrvatske, ni iz BiH. Ne čudi, kada se zna da hrvatsku politiku u Hrvatskoj vode bruxelleski pijuni, pa nemaju svoga stava, a u BiH etnobusinessmani, pa im je stav uvjetovan osobnim interesima. No, nismo svi isti.

Apsolutno nema ništa sporno u izjavama koje je Bakir Izetbegović izrekao vezano za eventualni rat i stav oko Kosova. One su plod subjektivnih i nametljivih pitanja koje su mu postavili novinari. Kad novinar, unatoč molbama samog Izetbegovića da se „ne etabliraju takve teme i pitanja", inzistira na pitanju „ali u slučaju rata, jeste li spremni na rat?", očekuje li netko možda da će Izetbegović reći kako nije spreman za tu opciju? Znajući kako se radi o Deutche Welleu, koji je sinonim za novinarski neobjektivan i plaćenički senzacionalizam, nimalo ne iznenađuje ni neprofesionalizam njihovih novinara, niti reakcije nakon intervjua. U potpunosti je zanemareno ono što je u cijelom intervjuu uistinu skandalozno, a to su izjave princa Izetbegovića vezano za stavove o hrvatskom pitanju u BiH i Hrvatima općenito.

Kaže tako vezir Izetbegović „Hrvati su lutali u politici, malo su uz BiH, pa malo protiv, malo uz Bošnjake i ABiH, pa malo protiv Bošnjaka i protiv i ABiH, protiv... Nitko nije nikada ni tražio Treći entitet, neće ga ni tražiti jer Hrvati znaju da ga neće dobiti". Na pitanje o Pelješkom mostu Bakir odgovara kako „je Hrvatska zavarala i slagala EU da postoji dogovor o mostu. BiH ima pravo na slobodan prilaz moru za plovila, avione itd." Pa krenimo redom.

Hrvatska „lutanja"

Samoprozvani nasljednik , kako sam reče „zaštitnika Bosne Alije Izetbegovića", morao bi znati da Hrvati nikada nisu lutali u politici prema BiH. Hrvatska politika u BiH je jednaka od dana osnivanja HZHB 18.11.1991., preko 29.02. i 01.03.1992. godine kada se dogodio referendum o neovisnosti BiH, pa sve do danas, a to je: „polazeći od neotuđivog prava hrvatskog naroda u BiH kao konstitutivnog naroda, u težnji da s ostalim narodima demokratski i mirnim putem uredi sva pitanja zajedničkog života, sukladno odlukama legitimnih predstavnika političke volje hrvatskoga naroda, poštovati demokratski izabranu vlast BiH" kako stoji u utemeljiteljskim dokumentima o uspostavi HZHB, jednako kao što stoji danas u temeljnim dokumentima HNS-a. Ako je netko bio sinonim za „lutanja" u politici, to nikada nisu bili Hrvati, nego bošnjačka politika, na čijem čelu je bio Alija Izetbegović, a danas su oni koji se nazivaju njegovim prirodnim nasljednicima u „vlasništvu nad Bosnom". Nebrojeni su dokazi za ovo.

Tako Bakirov otac govorio prvo kako „to nije njegov rat", budući da je s Karadžićem dana 02.08.1991. preko Muhameda Filipovića potpisao „akt o nenapadanju", da bi nakon što je rat krenuo govorio kako je „rat u BiH obrana tolerancije i multietničnosti", da bi u 1995. pisao kako „je laž da su naši vojnici ginuli za zajednički život. Ne možemo našemu narodu lagati, naš vojnik gore koji se muči u blatu ne gine da bi zajednički živio".

Lutao je oko prihvaćanja Wance-Owenovog plana 1993., oko prihvaćanja Owen-Stoltenbergovog plana, ali nije lutao kada je potpisivao sporazum sa Momčilom Krajišnikom 16.09.1993. kojim bi Srbima omogućio referendum o izdvajanju od BiH, niti je lutao kada je 12.01.1994. Tuđmanu nudio da Hrvatska omogući uvoz naoružanja, bez uplitanja vojske, da on porazi Srbe (s kojima je potpisao sporazum) kako bi kasnije dopustio pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. O Alijinim lutanjima, mogli bi do u nedogled.

Ako se kojim slučajem Bakir referirao na lutanja hrvatske politike koja u jednom trenutku organizira proslavu obljetnice HZHB, a u drugome glasuje za izvješće Tužiteljstva BiH, u Parlamentu brani diskriminatorski pravno postupanje prema pripadnicima HVO-a, odbijaju uputiti apelacije Ustavnom sudu po pitanju tretmana branitelja i sl., onda, ruku na srce, vezir od Bosne ima donekle pravo. Ima pravo i kada govori kako nitko nikada nije artikulirao što bi to „Traći entitet" bio, jer aktualnom političkom vodstvu Hrvata u BiH je sve u prvom planu, samo ne funkcionalno i održivo administrativno teritorijalno preuređenje BiH, jer dogodine su izbori, a s nečim se mora izići pred narod.

„Malo bi uz Armiju, pa malo protiv Armije"

Kaže Bakir kako su „Hrvati malo bili uz ABiH, pa malo nisu". Zanemarujući broj žrtava tijekom rata i borbenih djelovanja, ta ista ABiH je nakon potpisanih mirovnih sporazuma, primirja i prestanka borbenih djelovanja ubila 1051 civila, od čega 121 dijete i ubila 644 zarobljenika HVO-a. Ta ista Armija BiH je protjerala preko 170000 Hrvata sa svojih ognjišta. Ta ista ABiH je, unatoč potpisanom sporazumu o međusobnoj suradnji sa Hrvatskom 22.08.1992., sustavno planirala napade na hrvatske obrambene snage i područja, što je potvrdio sam Sefer Halilović u svojoj „Direktivi za odbranu suvereniteta BiH". Je li se pitao Bakir jesu li Hrvati uz ABiH kada je za svoga savjetnika stavio Šerifa Patkovića, zapovjednika 7. muslimanske brigade, odgovornog za ritualna ubojstva i zločine u Dusini?

Istina je da je Bakir pravi nasljednik svoga oca, jer kontinuitet „lutanja" je nastavljen i danas. Odbijanje svakog hrvatskog prijedloga od strane aktualne političke vlasti Bošnjaka, podsjeća na priznanje Alije Izetbegovića iz 1998.: „najteži posao u životu mi je bilo pregovarati, jer pregovarati znači odlučivati. Zato je moja pregovaračka strategija i inicijativa bila „njet" stav. Odbijamo sve".

Kontinuitet misli Izetbegović mlađi potvrđuje i kada u intervjuu opravdava svoga prijatelja Erdogana i njegove čistke i zarobljavanja na stotine tisuća „ljudi koji su htjeli ubiti njega i njegovu obitelj", jer je današnja „Turska kolijevka suvremenog islama". Naime, u knjizi Alije Izetbegovića „Islam između istoka i zapada" govori o Islamu kao religiji koja je „superiorna u odnosu na sve ostale ne samo religijske, nego i filozofske, etičke i političke alternative". Nema nikakvog problema u širenju „istine" čak i nasilnim sredstvima u vidu čistki neistomišljenika u Turskoj, jer ionako, kako Izetbegović stariji piše „štogod napreduje u povijesti, napreduje u smjeru širenja islama".

Pelješki most i glavno pitanje

Potrebno se osvrnuti malo na tezu „prevare oko Pelješkog mosta". Godine 2006. godine Vijeće ministara je dobilo od strane Vlade RH na uvid projektnu dokumentaciju za most. Tadašnji bh ministar prometa Branislav Dokić predvodio je stručno povjerenstvo BiH koje je tadašnjem hrvatskom ministru Božidaru Kalmeti prenijelo kako BiH ima jedini zahtjev da visina mosta u najvećem luku mora biti 55m, a ne 47 m koliko je hrvatska strana zahtijevala. Nakon što je Hrvatska na to pristala, dobila je formalno odobrenje za nastavak projekta, zbog čega je kasnije odobren od strane Europske Komisije, budući da su pristali na financiranje. Je li to ta prevara ili laž?
Glavno pitanje koje u zaključku se mora postaviti jeste sljedeće: u svrhu čega se kontaminira bh javnost pričama o ratu i međunacionalnoj netrpeljivosti? Odgovor može dati jedna sitna koincidencija. Dok je Bakir govorio o ratu, lutanjima i prevarama, u Cazinu je zbog primanja 25000 KM mita uhićen direktor onog Agrokomerca u kojem je Bakir umotavao „tristomilioniti" Tops, njegov premijer u Kantonu Sarajevo je pravdao milijune nestale od komunalija i branio na televiziji prijatelje sa kriminalnim dosjeima, na televiziji su defilirali visoki dužnosnici njegove stranke koji su primali mito za upošljavanje u Elektroprivredu, itd. Pričom o ratu učinio je uslugu ne samo sebi, nego i svojim koalicijskim partnerima iz HDZ-a BiH, pa nitko glasnije ne raspravlja o socijalno ugroženim ministrima, netransparentno utrošenim kolektorskim milijunima u Mostaru, nenamjenski potrošenim milijunima Civilne zaštite i sl. Govori se o ratu i Kosovu, umjesto da se govori o korupciji, kriminalu i licemjerstvu političkih elita. To je odgovor, čemu u ovom trenutku priče o ratu i Kosovu.

Na kraju, mora se ustvrditi kako Bakir griješi u najosnovnijoj stvari, a to je što hrvatsku politiku identificira sa tim svojim lako ucjenjivim i licemjernim koalicijskim partnerima. Greška je to, i to velika, nismo svi isti. Niti ćemo ikada biti.

Predsjednik Hrvatske republikanske stranke
Slaven Raguž