Slaven Raguž: Kako biti upečatljiv, relevantan i prepoznatljiv?
S druge strane, u Ljubuškom, Širokom, Posušju, Mostaru, i sl., uvijek će se naći netko tko će za pare pljuvati po nečemu što u hrvatskoj populaciji slovi kao nacionalna simbologija i koji će po definiciji pljuvati na sve ono što se može dovesti u kontekst obrane nacionalnog identiteta. Na primjer, uvijek će se naći netko tko će reći da je Herceg Bosna uistinu zločinački poduhvat, unatoč na tisuće pisanih dokumenata koji dokazuju suprotno, te da je HVO zločinačka vojska, unatoč tisućama dokaza i na stotine svjedoka koji pokazuju da su zločini, kojih je bilo, djela budala kojih je bilo na svim sukobljenim stranama.
Primarna odlika dežurnih plaćeničkih piskarala je dvodimenzionalno gledanje stvarnosti. Postoje samo dvije dimenzije: ono što radi trenutna stožerna stranka na čelu s Draganom Čovićem, što je po definiciji loše, te pljuvanje po svemu onome što se može dovesti blizu stožerne stranke i njenog vođe, pa čak i na apstraktnoj osnovi bez ikakvog uporišta u realnosti.
Nešto nema apsolutno ikakve veze sa stožernom strankom, treba se na neki način dovesti u njezin kontekst kako bi se to moglo popljuvati. Nije problem model ponašanja i djelovanja kojeg HDZ-filozofija personificira, nego su osobe problem, jer kada se bilo tko drugi, a osobito oni koje piskarala tetoše koriste istim metodama rada, onda je to legitimno. Konkretnije, kada stožernici upošljavaju rodbinu, kumove i prijatelje, kada prijete ljudima otkazima, zabranjuju i onemogućuju medijska istupanja, potplaćuju i podmićuju, onda je to kriminal, kada to radi bilo tko drugi, samo ne oni, to je sasvim legitimno i opravdavajuće.
Jedan mostarski sveučilišni profesor do savršenstva je isprofilirao ovu dvodimenzionalnu filozofiju podaništva sarajevskoj čaršiji i svoje nametničko protivljenje svemu što nosi hrvatski prefiks. Mora mu se spustiti kapa dolje radi dosljednosti. Skoro dvadesetak godina razne inozemne ambasade, nevladine organizacije, sarajevski begovi i razni drugi od ovog nebrušenog marksističkog komada uglja, danas su izbrusili dijamantsko pero novinarstva po narudžbi.
Svojim aoristima, apozicijama, digresijama, pleonazmima i dr. uveseljava begovske elite kad god to njima zatreba. U zadnjih par tekstova, okrznuo se i o mene. U posljednjem od njih, ovaj akademski profesor me u Dnevnom listu oslovio kao politički „irelevantnu, neupečatljivu, neprepoznatljivu" osobu, da bi me nakon toga najstručnijim akademskim rječnikom nazvao „junošem", što je srbizam za „rasplodnog junca". Budući da ne čitam novine gdje su me cenzurirali i gdje mi je ovih dana zabranjen pristup, ne bih upratio ovo da me par ljudi nije zovnulo hoću li odgovoriti. Kad sam pročitao, vidio sam da nema potrebe uopće kontrirati, jer što god je čovjek o meni rekao, u potpunosti je u pravu.
Da čovjek bude politički „relevantan, upečatljiv i prepoznatljiv" u BiH, poželjno je ugrabiti prvu prigodu za zasjesti na čelo nadzornog odbora nekog od elitnih javnih poduzeća. U trenutku kad zasjedneš, moraš donijeti odluku o povećanju svoje plaće za 291 posto, isplaćivati i potpisivati avanse u novcu, koje nikad nećeš vratiti, prisvojiti službena vozila, računalo, itd. Ukoliko na čelu javnog poduzeća budeš „relevantan, upečatljiv i prepoznatljiv", možeš se prebaciti na čelo drugih nadzornih odbora, primjerice, RTVFBiH.
Postat ćeš još upečatljiviji ukoliko radnicima smanjiš plaću, da sebi financiraš službena putovanja, beneficije, reprezentaciju, i dr., kako bi širio građansku vjeru, a u slučaju da se sindikati pobune, uvijek možeš reći da su islamski plaćenici. U trenutku kad ostaneš bez funkcije, kako ne bi gubio na upečatljivosti i relevantnosti, možeš uvijek svako malo pljuvati na sve što Dragan Čović uradi, kaže, pa čak i pomisli.
Ako je nekome potreban Dragan Čović, onda je svakome onome, tko želi biti i ostati prepoznatljiv. Zato nam naš Čović dugo poživio, jer dok god je njega, svi oni koji nisu „rasplodni junci" kao ja, mogu svoju „upečatljivost, relevantnost i prepoznatljivost" bogato naplaćivati, te gomilati nekretnine. Bože zdravlja, svaku ćemo od njih, a ne samo one u planinama, na crno prikopčati na mrežu Elektroprivrede. Pečat prepoznatljivosti mora biti Interpolova istraga, ukoliko tog pečata nema, svaka prepoznatljivost i upečatljivost je upitna.
Dok god se netko pametniji ne pozabavi fenomenološkim istraživanjem, sa znanstvenog stajališta, ovog piskaranja koji, koristeći jezik ulice, ne nudi nikakve svoje argumente i činjenice, nego samo pljuje protiv, poživila dugo i naša dijamantska pera sarajevske čaršije. Ionako, iza njih neće ostati ništa od onog što je napisano ili rečeno, nego samo ono po čemu su „upečatljivi, relevantni i prepoznatljivi".
Slaven Raguž/dnevno.ba