Vijesti

Probošnjačka manjina javno terorizira hrvatsku većinu

Hercegovina.info
Međusobni odnosi velikih sila, isprepletenost njihovih interesa, kao i različiti vidovi  njihovog međusobnog sukobljavanja u borbi za prevlast, počesto su se vodili na prostorima gdje se u davnoj prošlosti skrasio hrvatski narod. U tim posezanjima velikih sila za hrvatskim teritorijem uvijek bi se našli i oni pojedinci i skupine, koji su se zbog krivih predodžbi ili nekakvih sitnih osobnih interesa otvoreno stavljali na stranu porobljivača.
Zahvaljujući takvom sklopu međunarodnih i domaćih okolnosti,  prostor koji Hrvati naseliše tijekom svog dolaska u svoju novu Domovinu, omeđen jadranskim morem na jugu i rijekom Dravom na sjeveru, Drinom na istoku i Piranskim zaljevom i Sutlom na zapadu, stoljećima je bio pod vlašću različitih porobljivača. U takvim okolnostima mađarska, austrijska, venecijanska, turska i srpska politika su preko svojih velikodržavnih projekata lomile kralježnicu hrvatskom narodu, onemogućavajući tako obnovu hrvatske države.
Procesi kojima je hrvatski narod u ovom višestoljetnom razdoblju bio izložen u konačnici su rezultirali činjenicom da je na dobrom djelu tog povijesnog hrvatskog prostora domicilni narod nestao ili je pretvoren u manjinu. Zahvaljujući tim i takvim povijesnim okolnostima  na nekadašnjem hrvatskom etničkom teritoriju došlo je do stvaranja dviju država – Republike Hrvatske i BiH.
Najveći dio Hrvata, i danas, ove prostore vidi kao jedinstvenu DOMOVINU, koja je spletom različitih okolnosti  podijeljena između dvije zasebne države. Obrazlažući svoje viđenje rješavanja hrvatskog pitanja zagovornici te ideje, odnosno hrvatski državotvorci, naglašavaju kako je hrvatski narod nadživio sve dosadašnje političke sustave, pa će tako nadživjeti i postojanje sadašnje BiH, aludirajući očito na mogućnost pripajanja većinskih hrvatskih dijelova Republici Hrvatskoj.
Međutim, unutar hrvatskog naroda djeluju i one skupine i pojedinci kojima je ovakvo  gledanje na DOMOVINU ravno svetogrđu. Po njima, DOMOVINA hrvatskog naroda je samo onaj dio hrvatskog povijesnog teritorija koji se nakon potpisivanja  Karlovačkog (1699.) i Požarevačkog (1718.) mirovnog  sporazuma našao izvan granica otomanskog carstva, što je uostalom bila i polazna osnovica za AVNOJ-evsko iscrtavanje republičkih  granica u komunističkoj Jugoslaviji.
Bilo kakvo pozivanje na  prirodno, povijesno ili etničko pravo hrvatskog naroda na BiH od strane ovih drugih odmah biva klasificirano kao miješanje u unutarnje stvari druge države ili pokušaj secesije. Ustrajavanje na nacionalnoj samobitnosti i jednakopravnosti  hrvatskog naroda u BiH  drugi je „trn u oku“ ovoj strukturi, koja je posljednjih šest desetljeća, odnosno od smaknuća dijela  hrvatske intelektualne i političke elite u II. svjetskom ratu i poraću, postala izrazito dominantna u hrvatskim političkim i intelektualnim krugovima.
Pri tome je zapanjujući stupanj suglasja koji ta danas premoćna struktura moći ima sa velikosrpskim i velikobošnjačkim krugovima, kao i određenim međunarodnim agenturama, kada  je u pitanju BiH. Podudarnost sa velikosrpskom idejom ogleda se u činjenici potpunog hrvatskog odmaka od BiH, i poglavito odmaka od dijela hrvatskog naroda u BiH. Takva politika nemiješanja je strahovita strateška pogreška, koja iznimno pogoduje očuvanju sadašnje srpsko-bošnjačke podjele BiH, napravljene na štetu hrvatskog naroda i strateških interesa Republike Hrvatske.
Međutim, tom današnjom bošnjačko-srpskom podjelom BiH, utjelovljenom u Daytonu i njegovim silnim revizijama, nisu zadovoljni niti  Bošnjaci, čije političke i intelektualne elite nastoje ostvariti svoj maksimalistički cilj. Bošnjačko političko vodstvo, uz potporu intelektualnih krugova i vodstva islamske zajednice, nastoji pod svaku cijenu, po uzoru na Srbiju i Hrvatsku, kao nacionalne države srpskog i hrvatskog naroda, pretvoriti BiH u nacionalnu državu bošnjačkog naroda.
Čini se nepotrebnim naglašavati  kako ta velikobošnjačka državna ideja Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića, svoje utjelovljenje pokušava ostvariti na modificiranoj inačici Garašaninovog projekta, neznatno prepravljenoj za potrebe ostvarivanja velikobošnjačkih političkih ciljeva. Pri tome, nositelji velikobošnjačke ideje otvoreno poručuju drugim dvama narodima da je samo pitanje vremena kada će transformiranje pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata u Bosance pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti biti dovršen proces. Upravo takva nastojanja bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova za potpunom dominacijom nad drugim narodima znatno je otežala put potpunom realiziranju bošnjačko-srpske podjele BiH, koju su izravno potpomogle Velika Britanija, SAD, Rusija i Turska.
Takva politička megalomanija  bošnjačkih političkih krugova iznenada je „odškrinula vrata“ trećem, odnosno političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH, koji već duže vremensko razdoblje ovo pitanje bezuspješno pokušavaju staviti na dnevni red.
Zajednički hrvatsko-srpski nastup naspram unitarističkim nastojanjima službenog Sarajeva čini se kao jedina izgledna mogućnost koja bošnjački politički vrh može vratiti u realne političke okvire, odnosno prisiliti ih na odustajanje od unitarističkog uređenja države.
Sve učestalija ukazivanja na činjenicu da su radikalni islamistički pokreti koji djeluju u BiH vrlo velika prijetnja širem okružju doveli su, kako se čini, i do nekih povoljnijih vjetrova u složenim međunarodnim odnosima.
Međutim, čini se kako te promjene ne naslućuju određeni krugovi koji djeluju unutar hrvatskog naroda. Potpora koju ostaci nekadašnjeg jugoslavenskog represivnog aparata unutar hrvatskog naroda daju velikobošnjačkom konceptu uopće ne čudi. Uz uzimanje masnih napojnica u petro-dolarima, za njih je pitanje BiH i pokus koji će pokazati da li je moguća labava konfederalna veza nekadašnjih jugoslavenskih republika i Albanije, što je njihov strateški cilj.
Drugi dio zagovornika bošnjačko-hrvatskog saveza, koji hrvatski narod u BiH neupitno vodi ka konačnom nestanku, nalazi se u dijelu političkih i intelektualnih krugova u BiH. Riječ je o zanemarivo malom broju etničkih Hrvata koji uglavnom žive i rade na većinskim bošnjačkim prostorima. Iz samo njima znanih razloga ta se manjina pretvorila u zagovornike tuđih interesa i stavila naspram temeljnih nacionalnih interesa vlastitog naroda. Zbog činjenice da im je medijski prostor u Sarajevu i Zagrebu neograničeno otvoren, stječe se dojam kako je riječ o iznimno brojnoj skupini.
Poglavito je taj probošnjački pokret brojan među jednim dijelom katoličkih svećenika koji djeluju na većinskim bošnjačkim prostorima. Za bolje upućene nije to nikakva novost. U vrijeme postojanja Jugoslavije na tom je istom prostoru djelovala vrlo snažna projugoslavenska skupina bosanskih franjevaca na čelu sa fra Markom Oršolićem, fra Petrom Ranđelovićem i fra Lukom Markešićem.
Povijesne okolnosti kojima smo svjedočili u posljednjih dvadesetak godina dovele su i do stanovitog  zaokreta i u njihovom djelovanju.  Neki od njih nisu više među živima, neki su se malo pasivizirali, ali su se potrudili odgojiti svoje nasljednike. Preživjeli članovi  te skupine  tzv. „crvenih“ fratara su se, zajedno sa svojim mlađim istomišljenicima, iz čuvara jugoslavenskog bratstva i jedinstva vremenom transformirali u gorljive zagovornike „MULTIETNIČKE BOSNE“. Glasnogovornik ove skupine prije desetak godina bio je izvjesni fra Ivica  Mladina. Međutim, on je iznenada nestao sa javne scene. Bolje upućeniji kazuju kako je u međuvremenu ostavio svećenički poziv i skrasio se u sretnom multietničkom braku, što je stvar njegovog osobnog izbora, i na čemu mu nikako ne treba zamjeriti.
Sudeći po izjavama koje u posljednje vrijeme dolaze od fra Petra Jeleča, bosanskog katolika sa bradicom i „gelanom frizuricom“, dade se zaključiti kako je upravo Jeleč postao novim glasnogovornikom skupine „crvenih fratara“, nastale u prvoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća. Hoće li spomenuti bosanski katolik, trenutačno ogrnut u fratarski habit, ostati u krilu crkve ili će krenuti stopama svog nekadašnjeg kolege teško je kazati.
Međutim, s potpunom točnošću može se ustvrditi kada je i pod kakvim uvjetima formirana skupina „crvenih fratara“ kojoj je fra Petar Jeleč tek novopridruženi član. Za one s nedostatkom strpljenja kazat ću da je riječ o dijelu Broz-Rankovićevog  projekta koji je imao za cilj stvaranje Jugoslavenske katoličke crkve.
Onim strpljivijim ujedno poručujem kako će detalje o ovome moći doznati u narednoj KOLUMNI PETKOM. Nadam se da će do tada na ovaj osvrt javno reagirati fra Petar Jeleć ili netko od njegovih mentora.

Ilija Zovko
Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore
BIH
Vezani članci
Najnovije
Vezani članci