Prljavi ples Valentina Inzka

Istih tipova do kojih može dobaciti i bošnjački lider Zlatko Lagumdžija, od kojih je i dobio suglasnost da formira platformašku vladu Federacije i da bukvalno na prevaru otjera HDZ-ove u opoziciju, u kojoj sada te dvije hrvatske nacionalne stranke vrte priču od sabora do treće federalne jedinice.

Piše: Dragan Jerinić-Nezavisne novine

I laže ovaj Valentin Inzko. Prvo je rekao na predavanju u američkom Institutu za mir kako će poništiti svoju odluku kojom je priznao falsificirao i neustavno glasanje u Domu naroda FBiH u režiji SDP-ovih platformaša, a kad se vratio u Sarajevo, čvrsto je obećao kako odluka ostaje na snazi.

Ali, postoje svjedoci, ozbiljni ljudi, poput veleposlanika Mitra Kujundžića i političkog analitičara Obrada Kesića, koji su rekli što su čuli. Oni su ga odmah demantirali postoji i tonski zapis na web stranici Instituta.

Slagao je kako nije iz Brissela dobio nikakve smjernice kojima bi trebalo, nakon dva mjeseca ustavnog nasilja, političke procese oko formiranja vlasati da vrati u parlamentarne okvire prvo Federacije, a onda i BiH, naravno, poništavanjem odluke o kojoj je pričao u Washingtonu. I sve je to otkriveno nakon što mu je Chetrin Ashton u zgradi OHR-a prošle sedmice očitala lekciju da se od njega prvenstveno očekuje da u BiH, a u ime Europske unije, promovira lijepo, diplomatsko, uljudno ponašanje i da afirmira razgovor, dogovor lokalnih lidera, a ne da bude udarna pesnica samo jedne, bošnjačke politike, koja snagu još pokušava da crpi iz bonskih ovlaštenja.

Ako je sva ova priča o referendumu u Republici Srpskoj bilo što pokazala, onda je to da je ovakav OHR sasvim suvišan, nepotreban mehanizam u dejtonskoj strukturi države i da danas predstavlja glavnu kočnicu za njen unutrašnji politički dijalog ako se na njegovom čelu nađu likovi poput Valentina Inzka. Skloni muljanju, spletkama i lažima uvijenim u nekakvu navodnu priču o dobrim namjerama austrijskog diplomate koji potpuno razumije povijesne krvave nesporazume ovdašnjih naroda, a samim tim zna ko su dobri, a ko loši momci na političkoj sceni.

Takav stav Inzko je zauzeo od početka svog mandata, a postao je vidljiviji nakon što je Lagumdžijin SDP u postizborno formiranje vlasti ušao sa pričom o građanskoj Federaciji, koja ne poznaje konstitutivnost naroda koju je u ustave entiteta ugurao Inzkov zemljak i prethodnik Wolfgang Petritsch, a podebljao izbornim klauzulama Amerikanac Robert Berri i po kojima su Hrvati, kao malobrojniji, nasilno prevedeni u nacionalnu manjinu. Ravnopravnost su koliko-toliko zadržali na državnom nivou pa se i njihova politika prethodnih godina svodila na ćuti i trpi, može i gore.

Tek nakon što je SDP drugi put na izborima izgurao bošnjačkim glasovima Željka Komšića u Predsjedništvo kao hrvatskog člana, kojih je dobio više i od Bakira Izetbegovića, HDZ-ovi lideri su počeli svoj problem internacionalizirati, jer su vidjeli da samo tako možda mogu zaustaviti politiku majorizacije koja se godinama provodi u, navodno, zajedničkom entitetu.

Donekle su i uspjeli dobivši potporu demokršćanskih i narodnih stranaka iz zemalja Europske unije, vlasti Hrvatske, ali i Vatikana, a onda se umiješao Inzko i svojom famoznom odlukom dao legitimitet platformaškoj vlasti suspendirajući nadležnost SIP-a da certificira izborne rezultate. Sve je više informacija iz diplomatskih izvora da će novi politički šamar dobiti i od Vatikana, jer je stvorio ambijent da legitimni hrvatski predstavnici budu etnički počišćeni iz struktura Federacije.

U čitavom ovom ambijentu treba promatrati i priču o referendumu, točnije političkom sukobu vlasti Republike Srpske i ovakvog OHR-a, kojeg trenutno predstavlja Valentin Inzko, koji, usput rečeno, u Banjaluci i nije bio još od prošlogodišnjih izbora, šest-sedam mjeseci, prvi put uvodeći praksu da visoki predstavnik službeno sa ovdašnjim institucijama komunicira preko sarajevskih medija.

Svratio je nakratko prije odlaska u New York na sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a najavljujući sankcije, kazne i smjene ukoliko Narodna skupština ne povuče odluku o referendumu. Inzko se u ovoj priči isprsio ispred čitave sarajevske političke i medijske elite koja mu je puhala za vrat tražeći od njega da jednom za svagda slomi kičmu secesionističkoj politici Milorada Dodika i SNSD-a.

Možete sada zamisliti kakva je pometnja nastala u prošli četvrtak u Sarajevu, kada su naveče u zgradu OHR-a gotovo nenajavljeno došli britanska barunica Chatrin Ashton i slovački diplomata Miroslav Lajčak, noseći ponudu službenoj Banjaluci da će Brissel već u junu otvoriti pitanja reforme pravosuđa u zamjenu da referendum bude povučen.

Diplomatski rečeno, bilo je tu zavrtanja ruku i rovovske borbe do kasno u noć između dva principa evropskog dogovora i američke sile, u kojem je dana šansa Briselu da u direktnom razgovoru sa Banjalukom političku krizu pretvori u konstruktivan dogovor o refermi pravosuđa. Lagumdžija je tu istu večer hitno sazvao urednike medija koje kontrolira da im objasni kako je Miroslav Lajčak u stvari odigrao ključnu ulogu u spašavanju Milorada Dodika od već pripremljenih sankcija.

Vidjevši da od bonskih ovlaštenja i lomljenja kičme vlastima Republike Srpske za sada nema ništa, SDP i SDA sada forsiraju tezu kako je jedan od europskih principa koji podrazumijeva reformu pravosuđa i formiranje vrhovnog suda BiH, pokušavajući odmah da usmjere najavljeni proces u nekakav ćorsokak, iz kojeg bi odmah trebalo da ga čupa neko sa strane.

I sad, ako baš neko insistira na odgovoru ko je gubitnik, a ko dobitnik u priči o referendumu, gubitnici su Valentin Inzko i svi oni koji su posljednjih mjeseci planirali na političku scenu da vrate bonska ovlaštenja, vjerujući da će time riješiti sve probleme ovog društva, a dobitnici oni koji su pružili šansu da dogovorom bude riješen bar jedan problem. Za početak pravosuđe.