Nino Raspudić: Što je pokazao popis?

Nino Raspudić
Nino Raspudić
U normalnim zemljama popis stanovništva je puki instrument kojim se, najčešće jednom u desetljeću, utvrđuje demografsko stanje zemlje, ne u svrhu raščišćavanja računa iz prošlosti niti kao oružje u dnevnopolitičkoj borbi sadašnjosti, već poglavito radi planiranja bolje budućnosti. Popis je važan element za izradu dugoročnih ekonomskih, socijalnih, infrastrukturnih, obrazovnih i drugih strategija.

Piše: Nino Raspudić | nezavisne.com

U BiH, međutim, popis stanovništva je neka vrsta nastavka rata drugim sredstvima. Sve se, u zemlji se neriješenim nacionalnim pitanjem, samorazumljivo svodi na prebrojavanje - koliko je naših, a koliko njihovih. Činjenica da se nije mogao na vrijeme raspisati, a i kad je proveden da to nije moglo proći bez kontroverzi, te da se potom objava rezultata razvlačila godinama, da bi, na kraju, po objavljivanju rezultata ispalo kako pola države ne priznaje metodologiju kojom je proveden, pokazuje da se popis sveo samo na još jedno poprište temeljnih nacionalnih i političkih konflikata koji se, kao na sve drugo u BiH, projiciraju i na taj statistički instrument.

Iako nije zadovoljio svoju osnovnu funkciju, i ovakav, djelomično priznat popis, pokazao je neke važne stvari. Prvo je razbijen mit o Bošnjacima kao najvećoj žrtvi ratnih i poratnih procesa u BiH. Bez obzira je li ih realno nešto više od 50% ili nekoliko postotaka manje ako se odbiju oni koji ne žive u BiH, njihov postotak u ukupnom stanovništvu porastao je u odnosu na prijeratni.

Uzevši u obzir izravne ratne, te s njima povezane neizravne demografske gubitke, te realno visoko poslijeratno iseljavanje, koje se razmjerno dogodilo i događa i kod Srba i Hrvata, a budući da nema pokazatelja o eventualnom izrazito većem natalitetu u odnosu na druga dva naroda, porast postotka Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH može se objasniti jedino useljavanjem dijela stanovništva. Ne postoje podaci koliko se Bošnjaka iz Sandžaka u zadnjih četvrt stoljeća uselilo u BiH, te koliki se broj ljudi iz muslimanskih zemalja trajno nastanilo u BiH i izjasnilo kao Bošnjaci, muslimani koji govore bosanskim jezikom. Postotak Srba, uz eventualnu korekciju rezultata izdvajanjem popisanih građana koji ne žive u BiH, otprilike se vrti oko onog iz 1991., dok je Hrvata par postotaka manje, ali se i dalje, barem po onome što je popisano, statistički drže bolje od onoga što je do sada javno prezentirano.

Popis je pokazao da je Republika Srpska uglavnom trajno etnički, kako grozan izraz kaže, "očišćena" od Bošnjaka i Hrvata, a Federacija BiH na isti način od Srba. Unutar Federacije BiH pokazalo se da su područja koja su ostala pod kontrolom bošnjačke Armije BiH trajno ostala bez većine hrvatskog stanovništva, dok su jedine multietničke sredine one koje su i prije rata bile miješane, a u ratu ostale pod kontrolom HVO-a, poput Stoca i Jajca, a gdje je povratak bošnjačkog stanovništva bio znatno veći nego povratak Hrvata na područja koja su ostala pod kontrolom Armije BiH, poput npr. Vareša, Bugojna ili Konjica.

Razbijen je mit o Sarajevu kao "europskom Jeruzalemu". Popis pokazuje da Sarajevo danas više nije multietnički ni multireligijski grad, već jedan od europskih gradova s najvećim postotkom većinskog stanovništva, u ovom slučaju bošnjačkog, vjerski muslimanskog. Dakle, jednako kao i Banjaluka, Zenica, Tuzla. Mostar je ostao jedni grad bez izrazite većine jednoga naroda, ne zato što bi Mostarci bili prosvjećeniji ili tolerantniji od Banjalučana i Sarajlija, već jednostavno zato jer ga nijedna strana u ratu nije uspjela staviti u potpunosti pod kontrolu. No Srba u Mostaru je nestalo u istoj mjeri kao i nebošnjaka u Sarajevu ili nesrba u Banjaluci.

Osim sarajevskog, popis je razbio još jedan mit, onaj o "Bosancima i Hercegovcima", famoznima "Ostalima". Pokazalo se da se 97% stanovništva BiH izjasnilo kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Sad se jasno vidi da nisu "Ostali" ili "Bosanci i Hercegovci", ti moralni nadljudi koji se ne žele partikularno identificirati u odnosu na valjda zaostale Hrvate, Srbe i Bošnjake, preglasali Hrvate dva puta i izabrali Željka Komšića za člana Predsjedništva jer, eto, nisu mogli izabrati svog predstavnika, već da su to učinili Bošnjaci. Zanemariv broj ljudi u BiH se nije izjasnio kao Srbi, Bošnjaci, Hrvati ili pripadnici neke od nacionalnih manjina, već su se radije samoidentificirali u građanskom smislu kao "Bosanci i Hercegovci", i ta činjenica predstavlja definitivni potop već odavno raskrinkane pseudograđanske priče, koja je mahala diskriminacijom "Ostalih".

Pokazalo se da tih iznimnih građana skoro da i nema, te da je silna skrb oko političkog predstavljanja "Ostalih" samo povremena bošnjačka poza u strategiji preglasavanja malobrojnih Hrvata.

Kakve će političke posljedice imati popis? Čini se, osim razbijanja par navedenih mitova, nikakve. Pravno-formalno, Hrvati bi ostali konstitutivni narod i da ih je broj pao na 5% kao što bi Bošnjaci bili samo jedan od tri suverena naroda i da ih je postotak narastao na 80%.

Popis se može iskoristiti kao simbolički dodatni poticaj nekim već viđenim politikama. Dio bošnjačke političke elite koji promiče strategiju "sabur patnje", tj. kočenja bilo kakve reforme i promjene, uzdajući se u vlastitu brojčanu premoć, ovime može dobiti poticaj nastavak podgrijavanja nade da će postotak Bošnjaka u stanovništvu i ubuduće rasti pa će u nekoj dalekoj budućnosti to dovesti do transformacije BiH, ili barem što većeg dijela njenog teritorija, u njihovu nacionalnu državu.

Kod Srba se ovakvi rezultati iz istog razloga mogu koristiti za podgrijavanje straha od bošnjačke majorizacije u budućnosti pa time i jačanju separatističkih težnji.

Kod onih Hrvata, koji ih još uvijek imaju, rezultati popisa mogu razbiti iluzije o bilo kakvoj "građanskoj" opciji i multietničkom Sarajevu, ali i nametnute komplekse tobože "krivlje" strane u hrvatsko-bošnjačkom sukobu.

Korifeji "građanske" opcije i profesionalni "Bosanci i Hercegovci" se nakon ovoga mogu poklopiti ušima, jer malo kome više i unutar međunarodne zajednice mogu prodavati priču o nekoj tobože rastućoj, zdravijoj jezgri stanovništva koja je iznad nacionalnih podjela, a čiji su oni glasnogovornici, te kao takvi zaslužuju posebno tetošenje "stranaca", uključujući i obilno financiranje nevladinog sektora koji djeluje na tom fonu.

Ono što je sigurno je da će objava rezultata popisa i polemike koje se oko toga vode utjecati na veće nacionalno homogeniziranje na predstojećim lokalnim izborima.

Ti izbori će u preostalim multinacionalnim općinama, a tu su uglavnom hrvatsko-bošnjačke sredine u dijelovima Federacije koje nisu imale sreću da ih "oslobodi" Armija BiH, izgledati kao ponovljeni popis stanovništva. Sva politička ponuda građanima se na koncu svede na dvije liste, bošnjačku i hrvatsku, pa svatko na tom lokalnom popisu stanovništva, koji se lažno prikazuje kao demokratski izbori za lokalna tijela vlasti, nužno glasa za svoje, pa makar bili i najgori kandidati, samo da ga ne bi preglasali drugi. I to vrijedi za obje strane.

Sve to pokazuje da je ovakav institucionalni okvir neodrživ i da će se sve skupa ili raspasti ili preoblikovati u neki od konsocijacijskih modela, gdje izbori više neće izgledati kao popis stanovništva, a popis stanovništva kao politički izbori. No sudeći po viđenom zadnjih dvadeset godina, vjerojatnije je da će se nastaviti kao i do sada, u političkom klinču koji dovodi do sveopće stagnacije na svim razinama, ali u kojem nijedna strana ne popušta jer živi u nadi da će se kad-tad stvoriti vanjske okolnosti pogodne za ono što u vlastitim očima izgleda kao pozitivan rasplet.