Nino Raspudić: Hrvati u BiH danas nemaju dovoljno političke snage

Nino Raspudić rođeni je Mostarac, asistent na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta te kolumnist u jednom dnevnom listu. Markantni mladi profesor već neko vrijeme u hrvatskoj javnosti izaziva zbunjenost, naime, lijevima se počesto ne sviđa što on govori, a desnima je jasno da nije »jedan od njih«, lako se i tijekom studentskih blokada fakulteta Raspudić jasno izjasnio protiv njih, smatrajući da su u čitavoj priči jedine žrtve sami profesori.

Učestalo je pisao o problemima Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ukazujući na licemjeran odnos RH prema sunarodnjacima iz susjedne države, koji se u pokušaju uljepšavanja vlastite prošlosti  promatraju uglavnom samo kao teret te korisna glasačka mašinerija. Raspudić je u Mostaru postavio brončanu statuu Bruce Leeja, junaka s kojim se mogu identificirati svi mladi stanovnici duboko podijeljenog grada. Međutim, spomenik su ubrzo srušili vandali, a Mostar je i dalje zaglavljen na dnu.

- Ne bih rekao da je situacija katastrofalna, već da su prema određenim pokazateljima hrvatska sveučilišta znatno niže rangirana nego što smo obično skloni vjerovati. Zagrebačko sveučilište je golemo, heterogeno i zbirni podatak o kvaliteti nam ne govori puno jer su razlike između pojedinih fakulteta i odsjeka goleme pa i to treba uzeti u obzir. Garantiram da student talijanistike ili germanistike na zagrebačkom sveučilištu završava studij s boljim znanjem jezika i pripadne književnosti i kulture nego u većini europskih zemalja, ali isto tako sam svjestan da su neki studiji daleko ispod europske razine. Stanje na sveučilištu je samo refleksija općeg stanja hrvatskog društva. Nedostatak strategije, kriza vrijednosti, korupcija, nepotizam su fenomeni koje nalazimo u svim segmentima društva, od sporta do sveučilišta. Neozbiljno bi bilo pokušati istresti rješenje iz rukava, u smislu -potrebna nam je komercijalizacija ili usitnjavanje sveučilišta. Ako prihvatimo dijagnozu da je sveučilište u krizi, potrebno je, bez ironije, oformiti stručnu komisiju koja bi ustanovila uzroke te krize i sugerirala zahvate za moguća rješenja, koja potom treba pokušati provesti.

Slažem se da bi studenti humanističkih i društvenih znanosti trebali po »defaultu« kritički razmišljati, ali ne samo o »sistemu« nego i o vlastitim inicijativama. Ne prihvaćam dogmu da je svaka studentska inicijativa apriori pozitivna i da ju se mora podržati bez propitivanja, stoga me neugodno iznenadilo jednoumlje i netolerancija studentske manjine koja se upustila u blokadu nastave.

Tzv. revolucija, u stvari puko kopiranje europskog trenda, koja se svela na lupanje po vratima svojih profesora i blokiranje nastave na Filozofskom bila je apsolutno bezopasna po »sistem« i stoga je i morala završiti bez ikakvih rezultata. Zabrinut sam tendencijom prema komercijalizaciji visokog školstva, ali mislim da ove festivalske blokade samo kompromitiraju borbu za ciljeve koje zastupaju, jer mizerno plaćeni hrvatski profesor, kao jedini napadnuti cilj unutar sistema, naprosto nije eksponent liberalnog kapitalizma.

- Nisam dovoljno upoznat s materijom ali prije izmjene zakona treba promisliti o njegovim posljedicama, kako se ne bi postigli neželjeni efekti, a promašili željeni. Postoje mehanizmi da se i teoretski izbjegne dvojno glasovanje koje je svakako neprihvatljivo, ali to ne bi smjelo za posljedicu imati npr. odluku čovjeka iz Jajca koji pola godine provodi na gradilištima u Dalmaciji, da se odjavljuje iz BiH ili seli cijelu obitelj na jug. Dobro je što je donesena odluka da zakon ide u redovnu saborsku proceduru, prije svega jer će se sada moći kvalitetno prodiskutirati i u Saboru i u javnosti, pa se nadam da će se eventualne zamke tog zakona uočiti i otkloniti.

Hrvati u BiH danas nemaju dovoljno političke snage da utječu na dinamiku političkih procesa u zemlji, već ih moraju slijediti i u nastaloj situaciji nastojati štititi svoje interese. Bojim se da je nakon skoro dva desetljeća od izbijanja rata proces etničkog čišćenja i teritorijalizacije nepovratan i da je Republika Srpska, uz snažnu potporu Srbije i Rusije na putu odvajanja, koje je teško zaustaviti. Ako to ipak ne bude slučaj, jedini put prema održivoj BiH je ustroj u tri federalne jedinice, uz snažnu zaštitu manjinskih prava i ubrzano uključivanje BiH u Europsku uniju. Hrvatski entitet u BiH je rješenje za Hrvate samo ako će biti demokratski institucionalni okvir u kojem će se i Srbi i Bošnjaci koji će živjeti u njemu osjećati bolje nego Hrvati u BiH danas. Hrvati u BiH su, dobrim dijelom i krivicom svoje korumpirane i nesposobne političke elite, kao formalno konstitutivan narod, u mnogome u lošijem položaju nego manjine u drugim europskim zemljama. Bošnjaci su im izabrali člana predsjedništva (sjetite se Sejde Bajramovića u jugoslavenskom predsjedništvu!), redovito ih se proglašava i na federalnoj i na državnoj razini, nerazmjerno mali dio poreza prikupljenih iz hrvatskih sredina se vraća natrag, osporava im se pravo na tv-kanal na vlastitom jeziku. Dok srbijanski predsjednik Tadić, koji predstavlja europsko lice Srbije, dolazi na proslavu obljetnice Republike Srpske ili prima ruskog predsjednika Medvedeva zajedno s Miloradom Dodikom, a turski ministar vanjskih poslova npr. izjavljuje kako je Sarajevo istaknuta točka povratka osmanskog utjecaja na Balkanu, BiH Hrvati nemaju nikakvu vanjskopolitičku potporu, štoviše, kroz dva mandata predsjednik Mesić ih nikada nije posjetio.

Ne znam ni za jedan primjer države osim Hrvatske, koja je mirno promatrala majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi. HDZ je BiH Hrvate godinama koristio kao neupitno glasačko tijelo, a istovremeno ništa bitnog, pogotovo vanjskopolitički, nije učinio na poboljšanju njihovog stanja. Stoga se ne čudim da su mu na zadnjim predsjedničkim izborima okrenuli leda. Hrvatska ljevica pak, naivno podržava sarajevsku priču o građanskoj BiH, ne uviđajući da je u višenacionalnim zemljama u kojima nije riješeno nacionalno pitanje, građanska opcija uvijek krinka za nacionalizam većinskog naroda, kao što je to tobožnja borba za očuvanje Jugoslavije bila za Miloševića ili priča o građanskoj BiH za bošnjačku političku elitu danas. Istovremeno se, pred svake izbore, manipulacijom stereotipa o BiH Hrvatima potiče najprizemniji šovinizam za dnevnopolitičke svrhe. Sanjam dan kada će odnos prema susjednoj BiH i Hrvatima u njoj biti stvar nacionalnog konsenzusa, a ne moneta za dnevnopolitičko prepucavanje.

- Spomenik smo podigli u nesretnom i podijeljenom Mostaru kako bismo potakli ljude da se barem na lokalnoj razini izdignu iznad nacionalnih prepucavanja i netrpeljivosti i prisjete pozitivnih stvari koje su svima zajedničke. Istovremeno smo željeli na novi način udahnuti malo duše barem jednom dijelu devastiranog javnog prostora u Mostaru. Brončani Bruce Lee je dijelom i provokacija tradicionalnoj spomeničkoj svijesti. Nakon tri godine borbe za dobivanje dozvole u gradu u kojem su tisuće objekata izgrađene bespravno, prvu noć nakon veličanstvenog otvaranja spomenik je oštećen, a nakon mjesec dana i srušen. Danas sklonjen u skladište, čeka bolje dane i povratak u park. Stanje u Mostaru je katastrofalno. Svi neriješeni problemi u BiH prelamaju se na tom, slijedom ratnih okolnosti, uz Brčko i djelomično Tuzlu, jedinom preostalom multietničkom gradu u zemlji. Neriješeno nacionalno pitanje je osnovni generator nacionalizma, kojim onda nemoralne političke elite tako vješto manipuliraju kako bi se održale na vlasti. Govorim, pišem i potičem na dijalog i dogovorno rješenje nacionalnog pitanja u BiH, dobrim dijelom u nadi da će onda i moj grad konačno prodisati i opet postati mjesto ugodnog življenja, u kojem će se pred lokalne izbore konačno početi govoriti o rupama na cesti i rješavanju bespravne gradnje, a ne, kao već desetljećima, o opstojnosti jednih ili opstanku drugih.