Lagumdžija, pod maskom multietničnosti, učvršćuje poziciju bošnjačkog vođe

Piše: Pejo Gašparević, Dnevnik.ba
U konkretnom slučaju to znači kako su bili važniji susreti hrvatskog premijera Milanovića s predsjedateljem Vijeća ministara BiH Vjekoslavom Bevandom i tročlanim državnim predsjedništvom BiH, nego njegovo (ne)suretanje s ministrom vanjskih poslova BiH Lagumdžijom. Ministarska Lagumdžijina dužnost ipak nije u rangu s premijerskom dužnošću Milanovića. No, i Lagumdžija je visokoprofilirani političar te se za njegov bojkot ručka s premijerom susjedne Hrvatske može reći da nije u skladu s diplomatskim bontonom.
Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izrazila je žaljenje zbog Lagumdžijinog postupka. „Mislim da je pogriješio", rekla je Pusić glede Lagumdžijinog nedolaska na ručak s Milanovićem.
Lagumdžija svoj postupak opravdava riječima da je službeni Milanovićev posjet Bosni i Hercegovini „isuviše nacionalno obojen". Milanović pak, s druge strane, traži da se prema Hrvatima u BiH postupa „fer i pošteno" kako bi oni bili ravnopravni s drugim narodima. Čuđenje izaziva Lagumdžijina dijagnoza da se „isuviše nacionalno obojenim" smatra zauzimanje za ravnopravnost nekog naroda, u ovom slučaju Hrvata u BiH.
Takvom ocjenom Lagumdžija nas obavještava kako u njemu još uvijek čuči ideolog boljševičko-komunističkih navika koji ne dopušta političko tematiziranje nacionalne neravnopravnosti Hrvata u BiH. Ima svrhe podsjetiti kako su komunisti za vrijeme Titova diktatorskog režima sasijecali svaki pokušaj upozoravanja na neravnopravni položaj hrvatskog naroda u bivšoj Jugoslaviji. Komunisti nisu dozvoljavali višestranačke izbore nego su odabirali vlast po podobnosti kakva je njima odgovarala.
U sadašnjoj BiH, istini za volju, postoje izbori, ali Lagumdžijin SDP, koristeći „rupe" u zakonu, instalira u komunističkoj maniri u Federaciji BiH vlast od podobnih a ne onih hrvatskih dužnosnika koji su dobili većinsku glasačku potporu Hrvata. Nemoguće je u BiH ustoličiti međunacionalni sklad, ako se gazi pravo jednog naroda da ga predstavljaju na glasačkim mjestima izabrani, a ne nametnuti dužnosnici.
Odbijanjem ručka s hrvatskim premijerom Milanovićem, Lagumdžija je također pružio informaciju da, pod maskom multietničnosti, on učvršćuje poziciju bošnjačkog vođe, koji eto pokazuje „mišiće" onima u Zagrebu. U toj mimikriji Lagumdžiji SDP služi kao instrument za kreiranje slike o tobožnjoj njegovoj multietničnosti. Naziv „socijaldemokratski" u ušima dijela publike u BiH, ali i međunarodnih nadziratelja, odzvanja primamljivo i povećava upotrijebnu vrijednost SDP-a, unatač činjenici što je ta stranka u svojoj srži prožeta promicanjem bošnjačkih interesa.
Međunarodni kontrolori, kako oni javno eksponirani tako i oni koji djeluju iz pozadine, toleriraju, ali zbog svojih interesa koji imaju i globalnije motive, da se kroz „socijaldemokratsku" političku organizaciju u BiH švercuje bošnjačka stvar, nauštrb Hrvata. Zapravo, ispod široke plime događanja u BiH, teku diskretne struje međunarodnih organizacija koje nerijetko daju smjer političkim gibanjima.
U politici nema slučajnosti, a ukoliko se i dogode - tako je bilo programirano.
Što trebaju uraditi Hrvati u BiH da bi se izbavili iz politički impotentne situacije?
Najprije se nužnim čini osmisliti politički prodoran plan za predstojeće lokalne izbore. Okolnosti nameću imperativ zajedničkog izlaska na izbore hrvatskih stranaka u svim onim općinama gdje Hrvati nisu većinsko pučanstvo. Dubinski cilj bi mogao glasiti: uđi u vlast gdje god je to moguće.