Kardinal Vinko Puljić: Protiv katolika se vodi rat

Iščitavajući novinarska pitanja koja Vam postavljaju u intervjuima u različitim medijima, u većini njih je prizvuk depresije, besperspektivnosti, incidentnosti. Stoga ste i Vi “gurnuti” ponajčešće objašnjavati uzroke tamnije strane života i ljudi te društva i Crkve. No, privatno znam da biste radije odgovarali na potpuno drukčija pitanja.

Imate li osjećaj da svi malo više “kukamo” nego što uistinu jeste stanje, i financijsko, i političko, i društveno, i nacionalno?

Redovito postavljena pitanja se zaustavljaju na negativnoj stvarnosti. I to je potrebno premišljati i tražiti izlaz, ali to stvara sumorno ozračje. Potrebno je ne samo ukazivati na probleme i poteškoće nego tražiti izlaz i radovati se i malim koracima napretka. Veliki je problem što smo naučili više trošiti nego što imamo, pa kada se vidi stanje u koje zapadamo, onda nastane kukanje. Izgubili smo osjećaj za skromnost. Bez skromnosti i zadovoljstva malim, život je jako mučan. Valja nam prihvatiti stvarnost i nju zdušno i s ljubavlju živjeti. Prestati samo drugog okrivljivati, nego stvarati nove prilike i nove izazove u zajedništvu i slozi. Premalo je pouzdanja u Boga, kao i samopouzdanja. Manjka povjerenja u međusobnu suradnju. Valja nam shvatiti da se ništa nije stvorilo i uspjelo bez žrtve.

Razgovarali: vlč.Ivan Tolj i Jozo Pavković/večernji list

Ovih dana za Veliku Gospu i u većini hrvatskih katoličkih obitelji bit će svečano. U mnogima će se izobiljem slaviti ovaj blagdan. Jesmo li brzo zaboravili kako smo za samo nekoliko desetljeća od onih koji su bili željni kruha dospjeli do onih koji su zaboravili kako je onima koji danas kruh traže u kantama za otpatke?

Ritam života i kulturnih zbivanja se izmijenio. Nekada su slavlja, vjenčanja i svadbe, bila u jesen i ranu zimu. Sada su to ljetni mjeseci. Nekada se obitelj zimi okupljala, susretala i družila. Sada su to ovi ljetni mjeseci odmora, povratka iz daljine na svoju rodnu grudu i svoj zavičaj, pa i po obiteljskim kućama. Mnogi koji su odselili, rado navrate, oni koji rade vani, ovo je prilika doći doma. Zato je svetkovina Velike Gospe dan kada se najviše svijeta okupi na misnim slavljima i obavlja pokoru i sakrament ispovijedi. Nekada je to bila svetkovina Božića, danas je to svetkovina Velike Gospe. Divno je doživjeti te susrete, „zagrljaje prijatelja, rodbine i znanaca“ uz ovu svetkovinu i ove ljetne dane. Iako se kuka, ali sklonost trošenja je vrlo prisutna, pa čak i prekomjernog trošenja. Tu nastaje opasnost da izgubimo osjećaj solidarnosti s onima koji nemaju i onima koji trpe. Trebalo bi nas slavlje Velike Gospe zbližiti s Bogom, sa svojim rodnim krajem, a i sa svakim čovjekom koji me treba kao čovjeka.

Tradicionalno, na uočnicu Velike Gospe slavite misu u župi Komušina-Kondžilo, a na sam blagdan na Stupu u Sarajevu. Simboliziraju li te župe zapravo sliku Hrvata-katolika (raseljenih, malih povrataka, odlaska mladih, promijenjenih susjeda...)?

Ta dva Gospina svetišta obuhvaćaju sjever i jug moje nadbiskupije. Htio bih kao pastir biti uz narod u molitvi i pokori. Htio bih navijestiti evanđelje, izvor nade i uporište života. Radujem se tolikom broju vjernika u tim svetištima i svim dušama koje traže utjehu u molitvi i sakramentima kod Gospe. Iz te vjere se valja nositi s nedaćama svagdanjeg života, noseći radosnu nadu u ovaj sumrak ozračja koji proživljavamo.

Uz sve ove probleme, zahvatila je kriza i hrvatske obitelji, a napose mladež. Može li Crkva više učiniti u liječenju ove rak-rane hrvatskog naroda?

Svi mi krštenici smo ta živa Crkva. Mi pastiri u Crkvi pokušavamo ozbiljno pristupiti pripravi za brak, kako bi sklopljeni brak bio utemeljen na vjeri i ljubavi iz čega bi nicalo potomstvo svjesno prihvaćeno i odgajano. Nažalost, javno mnijenje i brojni faktori uništavaju to gnijezdo čovječanstva, ali i Crkvu u malom - a to je obitelj. Naš hrvatski narod mora shvatiti da ljubav prema narodu istinski leži u njihanju kolijevke, Ako toga nema, onda si kopamo grob. To nije samo nacionalna odgovornost, nego ljudska i moralna, koja se treba ticati i osobe, i obitelji, i cjelokupnog društva. Valja izgrađivati u javnom mnijenju prave kršćanske vrijednosti, na čemu počiva stabilna obitelj.

Jedan dio hrvatskih krajeva u BiH uspio se gospodarski razviti čime bi se ponosile i regije velikih država. Jednako tako, možemo li ustvrditi da možemo i u drugim sferama života u kojima danas zaostajemo - preokrenuti u uspjeh?

Ovo je vrlo osjetljivo pitanje. Istinski se radujem onim krajevima gdje se ostvario gospodarski razvoj. Ali me duša boli prema odgovornosti političara koji su zakazali u brizi za cjelokupni hrvatski narod u BiH. Također, uz domaće političare, odgovornost nose i oni koji su ulagali u BiH, pa su svjesno podržavali pristrano ulaganje. Bez iskrene solidarnosti i stvarne ljubavi prema svom narodu i svom kraju, teško će to ići. O toj stvari obavio sam na raznim mjestima razgovore. Ima mnogih mogućnosti, valja samo dobru volju probuditi i potaknuti odgovornost onih koji imaju povjerenje naroda da budu korektniji u služenju narodu i raspoređivanju sredstava i ulaganja.

U političkom smislu Hrvati u BiH su prvi put ozbiljno međunarodnoj zajednici skrenuli pozornost na svoje pitanje. Svi sada znaju za izigravanje naših prava i nametanje nezakonite vlasti. Mogu li Hrvati izboriti ono što im kao narodu po Daytonu pripada?

Ne samo mogu li nego uporno moraju se ustrajno boriti za ono što, ne samo po Daytonu pripada nego po pravdi, normalno funkcioniranje države, a to je stvarati jednakopravnost. Našim zajedničkim i složnim nastojanjem te upornošću uspjet ćemo da i UN i EU i moćnici ovoga svijeta prihvate da postojimo i da ništa drugo ne želimo nego jednakopravnost u ovoj zemlji koja je i naša domovina.

Međunarodna zajednica tolerira da, pod krinkom građanske opcije, bošnjačke stranke preuzmu svu vlast u Federaciji. Već je na djelu osvetnička politika, hrvatske tvrtke ne dobivaju poslove, isisava se novac, vodi se medijska hajka... Vjerujete li u razum da će ovo stati?

Vjerujem u Boga, a u ljude izgrađujem povjerenje. Ako nema poštenja, nema povjerenja. Država koja se gradi na nepravdi, nije duga vijeka. Zato graditeljima države na nepravednim načelima svraćam pažnju da ruše ovu državu i stvaraju muku i za svoj narod i za narode s kojima žive. Domaćim partnerima u vlasti i vodećim političarima ukazujem na ono što je temelj uzajamnog suživota: što traže i za što se bore za svoj narod moraju dopustiti i drugima s kojima žive. Također i međunarodnim predstavnicima „koji nam kroje kapu“, da ista načela provode ovdje, što je u njihovu demokratskom društvu svetinja.

Zašto međunarodna zajednica trenira strogoću i nameće nepravednost na najslabijima?

To je bilo od samog početka rata, kada su onima koji se trebaju braniti donijeli zabranu naoružavanja. Tek kada su vidjeli da se narod uspijeva obraniti, onda su pristupili pregovarati. Bila je to prljava igra da se skuplje prodaje ilegalno oružje. Treba jednostavno zakonitim sredstvima pristupiti izgradnji pravednog društva. Ne može se izgrađivati stabilan mir ako nema među narodima povjerenja. Nema povjerenja ako nema sigurnosti i jednakih prava. Država je potrebna zbog čovjeka, da se u njoj i za nju ostvaruje gledano vodoravno.

Neuobičajeno oštro na nepravde reagirali ste priopćenjem koje su potpisali svi crkveni poglavari. Jeste li imali povratnu informaciju?

Tamo gdje je jasna istina rečena, nema povratnih informacija, jer nema reakcija. Obično se bori protiv jasnih činjenica ignoriranjem. To je postala taktika moćnika. Ignoriranje problema često dovodi do reakcije koje mogu proizvesti politički terorizam, koji se sada oteo kontroli.

Dio svećenika “solirao” je istupima koji nisu oslikavali stav niti Crkve niti naroda. Zbog toga su franjevci Bosne Srebrene i reagirali pismom. Jesu li time pomalo uskraćene slobode pojedincima?

Uvijek postoji jedan službeni jasan stav, a postoje glasovi „slobodnih strijelaca“. Nije sloboda u tome da pojedinac nametne svoje mišljenje nego ga može izreći noseći vlastitu odgovornost. Ako je član zajedništva, onda je očekivati da se priznaje članom i svojim stavom. Upravo onima koji žele rasklimati jedinstvo traže za medije ljude koji će poslužiti njihovim ideološkim rabotama.

BiH je država koja mora naučiti živjeti s različitostima. No, najmalobrojniji narod, odnosno Hrvati-katolici na mnogim primjerima osjećaju se zapostavljeno, poniženo. Kako Vi gledate na to?

Najgore je kada mi sami sebe ignoriramo, zapostavljamo, razjedinjujemo ili ponižavamo. Ne treba se čuditi ovakvom stavu drugih, pogotovo onih koji bi htjeli da nas nema. Ali se mora reći da je nezdrav stav kada se napada drugoga, a to isto u svojoj „avliji“ branim. Trebalo bi igrati igru jednakih načela. Vrlo je neistinito govoriti kako voli ovu zemlju i želi njezin mir, a ne voli njezine građane.

U pojedinim školskim programima sve je više antikatoličkih sadržaja. Kako gledate na to?

U Europi postoji jedan tihi trend protiv svega što je katoličko. Ne ide se toliko otvoreno, ali perfidno duhom relativizma. Taj duh se puno otvorenije nameće i ovdje. Ne bi se smjelo prihvatiti tu igru pa „se zabaviti samim sobom“. Potrebno je strategiju svoje samobitnosti ostvarivati na svim razinama, pa tako i školskim programima. Oni koji smatraju da treba biti jedan školski program, taj je za asimilaciju. Posebno je potrebno uvidjeti da su tu tri različite povijesti i tri jezične varijante, a posebno i tri kulture koje se i kroz obrazovanje ostvaruju. Tko to ignorira, taj je protiv stabilnog mira i suživota različitih u ovoj zemlji.

Kod Hrvata se nakon dugo vremena osjeća jedno zajedništvo. I nas u BiH i s Hrvatima izvan BiH. Jesmo li trebali dotaknuti dno pa da shvatimo da jedino složni možemo nešto učiniti?

Radujem se da raste zajedništvo kod Hrvata, iako je još vidljivo puno sebičnosti i lokalnih interesa. Ako je istinska solidarnost i zajedništvo, onda se uvijek više pozornosti posvećuje onima koji su slabiji i nesigurniji. To će mi biti pokazatelj da je unutarhrvatsko biće ozdravilo.

U pripremi je i zakon o iseljeništvu. Jeste li zadovoljni njegovim sadržajem?

U Hrvatskom saboru se sprema taj zakon o Hrvatima izvan RH. U sklopu toga je jedan segment i Hrvati u BiH, koji nisu iseljenici niti dijaspora. Mi smo dio hrvatskog korpusa, ali ovdje smo kod kuće u BiH. Mislim da je važno da se donese taj zakon, te će hrvatska Vlada i država imati zakonsko uporište zauzimati stavove potpore i pomoći i nama. Tada nećemo biti loptica političkih i međustranačkih prepucavanja, nego će postojati zakonski pristup.

Crkva u Hrvata prolazi mnoge kušnje. Mogu li najnoviji događaji u Dajli utjecati na stoljetnu povezanost s Vatikanom?

Veza koja istinski postoji i počiva na pravim vrijednostima ne bi smjela ovim biti poljuljana. Ali sam se zgrozio medijskom pristupu ne samo ovom slučaju nego i tolikim drugima. Kao da jedva dočekaju da imaju razloga pljuvati po Crkvi u Hrvata. Sloboda medija nije sloboda bez odgovornosti. Čovjeku se gadi takav medijski pristup kojim se ide „do devetog koljena“ samo da se nađe smeća i da se ima razlog svu prljavštinu nametati javnosti. Postoji dostojanstvo čovjeka i onda kada je netko kriv ili kada se od njega traži odgovornost. Ako će mediji osuđivati, onda čemu sudovi i zakonske procedure. To nije sloboda medija nego „udri dok se u zemlju ne satjera“... Istinoljubivost nije iživljavanje nad čovjekom ili nekim događajem.

Kako teku pripreme oko Drinskih mučenica i tko će iz Vatikana doći na proslavu?

Odbor za pripravu slavlja proglašenja blaženim Drinskih mučenika, mnogo je toga već pripravio. Sama proslava će se dogoditi 24. rujna ove godine u Sarajevu u Olimpijskom centru Zetra. Plakati su već razaslati po župama. Pozvani su vjernici i iz drugih država, predvođeni svojim pastirima. Uoči slavlja će biti molitveno bdijenje u crkvi Kraljice krunice, gdje će biti i svetište budućih blaženica. Važno je da se što više svijeta upozna s Drinskim mučenicama, te da im se počne obraćati za zagovor. Važno je da se u što većem broju i što boljom duhovnom pripravom okupimo na ovom slavlju. Čekam vas na tom slavlju!

Znam da je rad Komisije o Međugorju tajan. Ono što se događa u samoj župi, doista je fascinantno. Veliki broj vjernika iz čitavog svijeta i ove godine došao je na hodočašće. Kako gledate na ta hodočašća, osobito u kontekstu da je u Međugorju bio i bečki nadbiskup Christoph Schönborn?

Gledam tako da nije zabranjeno nikome Bogu se moliti, pokoru činiti i oslobađati se grijeha u ispovijedi i rasti u ljubavi. Dapače, na to je svaki čovjek pozvan na svakome mjestu. A gdje se u skrušenosti i poniznosti Bogu moli, pokora čini, tamo se i obraćenja događaju. O fenomenu Međugorja treba poštivati strpljivo rad Crkve.