Kako do ravnoteže moći u Bosni i Hercegovini?

Takvo stanje i u komunikaciji i društvu zapravo dovodi do sve većeg broja odlazaka mladih, rasta nezaposlenosti, osjećaja bezperspektivnosti. U takvom društvu izokrenutih vrijednosti gotovo da ništa ne ide naprijed, osim komunikacije. Što se to događa s komunikacijom?

U vremenima kada se kibertransformacije i dalje čine nestvarnima, nova informacijska revolucija mijenja prirodu moći i povećava njezinu difuziju. Političke organizacije i dalje su glavni akteri, ali itekako osjećaju da je scena sve više zakrčena i da ju je sve teže kontrolirati. Mnogi dio stanovništva i unutar zemalja i izvan njih ima pristup moći koja potječe od informacija, tako je i u Bosni i Hercegovini. Politički akteri, zapravo se sve manje mogu pouzdati u percepcije stvorene na „kontroliranim informacijama". Svi oni koji teže imati moć zapravo bi trebali imati na umu da imati premalo resursa znači imati manju vjerojatnost dobivanja poželjnih ishoda, ali prevelika moć može biti prokletstvo umjesto koristi. Onaj tko racionalno razmišlja o budućnosti promišlja o ravnoteži moći.

Pametna strategija ravnoteže moći zapravo odgovara na pet pitanja.

Prvo, koji su ciljevi ili rezultati poželjni? Budući da svako pregovaranje polazi od zagovaranja win-win odnosa potrebno je razumjeti odnos između pojedinačnih i općih ciljeva, kao i to koji ciljevi uključuju moć nad drugima, gdje mi dobivamo, a drugi gube i što može biti zajednička dobit.

Drugo pitanje: Koji su resursi dostupni i u kojim kontekstima? U odnosu kojem smo svjedoci u Bosni i Hercegovini, gdje se drugima biraju politički predstavnici, gdje Međunarodna zajednica uvodi neke nove matematičke računice, jedini resursi koji su još barem malo prisutni su mogućnosti konačne uspostave elementarne jednakosti i poštovanja propisane jednakopravnosti i konstitutivnosti.

Zatim dolazimo do trećeg pitanja: Kakve su pozicije i preferencije ciljnih strana u pokušajima utjecanja? Na ovo pitanje je zapravo ključno dati jasan odgovor, zapravo nema više vremena za političko i svako drugo nasilje u zemlji iz koje mladi odlaze, u koju investicije ne dolaze. Nastavak dosad viđenog pristupa brojnijeg naroda, na svim razinama donošenja odluka, dovest će do konačne blokade državnih institucija, a onda je posljedice teško predvidjeti. Nemoguće je govoriti o bilo čemu u državi koja je konstantno u blokadi.

Četvrto pitanje se odnosi na to: Koji će oblici ponašanja najvjerojatnije uspjeti? Na ovo pitanje je zapravo jedan odgovor,ukoliko se želi krenuti prema stabilnosti ovoga društva u budućnosti. Na temelju odluka Ustavnog suda i prateći preporuke Europske Unije, unutarnjim dogovorom krenuti u promjenu ustavnih aranžmana, prije svega Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, ulazeći u definiciju Bosne i Hercegovine kao države triju konstitutivnih naroda, kako bi se zapravo došlo barem u poziciju zemlje koja može biti kandidat za ulazak u Europsku Uniju.

Peto pitanje do kojeg dolazimo odnosi se na vjerojatnost uspjeha za Bosnu i Hercegovinu. Obzirom na dosad viđeno, teško je prognozirati uspjeh u procesu normalizacije Bosne i Hercegovine kao države. Ipak, jedina mogućnost da opstane kao država je prihvaćanje činjenice da postoje tri naroda i da se mora omogućiti svakome narodu da bira svojega političkog predstavnika. U političkom kontekstu zadržavanje statusa quo može dosvesti u pitanje opstojnost Bosne i Hercegovine kao države. Ipak, za sve strane je nalakše zakopati se u nacionalne baze i ući u još jednu izbornu avanturu u kojoj je izvjesna jedino nestabilnost.

Nadam se da će političke elite u Bosni i Hercegovini pronaći odgovore za uspostavu ravnoteže političke moći, umjesto ravnoteže straha koja vlada godinama. Najveću odgovornost imaju oni koji su najbrojniji. U svijetu modernih država ne postoji pojava koja je toliko proširena kao izbori. Istodobno pak ne postoji druga politička pojava, čije stvarno značenje može biti toliko različito.

Marin Čuljak je asistent na studiju odnosa s javnošću i novinarstva Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Kolegiji koje izvodi s profesorima su: Političko komuniciranje, Politički marketing i Politički odnosi s javnošću.

treći.ba