Jure Zovko: Pljuska bošnjačkoj kulturi

Jure Zovko, petokraka, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, Jure Zovko, nerad
...da je civilizacijska komunikacija nekim od uglednih bosansko-hercegovačkih intelektualca još uvijek nesavladiv napor. Hrvatski Premijer je reagirao poprilično inteligentno. Nakon što je dobio uvredljivu šup kartu od perjanice bošnjačke kulture, poslao u Mostar ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića. U Mostaru se Jovanović, koji u hrvatskoj javnosti, čak i kad vozi Audija šesticu, slovi kao pošten čovjek, mogao uvjeriti da se u istočnom dijelu grada kaže «sportska sala», a u zapadnom «športska dvorana». Vjerojatno će nakon posjeta Mostaru vratiti popularni «šeširić» na ploču Ministarstva znanosti koji je maknuo neposredno nakon imenovanja za ministra.

Pljuska koju je sarajevska dama namjeravala opaliti hrvatskom predsjedniku Vlade, kao što to čine fine gospođe u starim hollywoodskim filmovima, zapravo je šamarčina vlastitoj bosanskoj (bošnjačkoj) kulturi. Kad sam se prije dvije godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kritički osvrnuo na njezin film «Na putu», iznenadio sam se kako su sarajevski mediji pozdravili moj kritički istup. Sjetio sam se u tom kontekstu popularnoga novinara Senada Avdića koji se suzdržao komentara o filmu "Na putu" riječima da ga mrzi pola Sarajeva, pa ako kaže što misli o filmu, zamrzit će ga i druga polovica. Kontroverzni film, koji je platilo hrvatsko Ministarstvo kulture po nalogu Biškupića i njegovih poltrončića s više od tri i pol milijuna kunića, suprotstavlja dvije životne forme, od kojih po mome mišljenju nijedna nije dominantna na prostorima BiH, ali obje imaju svoje zagovornike, pristaše i promicatelje. Životna forma koju redateljica simpatizira, ali je neadekvatno prezentira, zasnovana je na temeljnim vrijednostima moderne: sekularizacija, sloboda odlučivanja, humanizam kao univerzalni pogled na život, tolerancija kao modus vivendi, kritika kao osnovna odrednica društvenog i kulturnog života. Ova životna forma zapravo je zastupljenija u BiH više nego što su njezini građani i političari toga svjesni i nego što je redateljica Žbanić prikazala u svojim filmovima iz bosanskog poslijeratnog života.

Životnoj formi moderne, redateljica suprotstavlja radikalnu islamističku grupaciju vehabija, odnosno selafije, koja niječu i osporavaju temeljne odrednice građanskoga društva, zagovaraju šerijatski pravni sustav, a što se na poseban način prezentira u javnosti toleriranjem i prakticiranjem poligamije. Svoju argumentaciju vehabije zasnivaju na Alahovoj volji koju treba bez okolišanja izvršavati. Neprijeporno je da se redateljica Žbanić pokušala uživjeti u način života i običaje vehabija koji su posve strani zapadnjačkoj civilizaciji. Fokusirala se na uobičajene argumente u prilog poligamiji u islamskoj kulturi, pa je i u filmu korišten primjer udovice s troje djece i maloljetnice bez roditelja koje su dodijeljene kao supruge uglednom članu vehabijskoga bratstva. Solidarnost među članovima vehabijske zajednice izaziva simpatije, patriotizam koji zagovara čelništvo zajednice, ostavlja dojam da će i država prihvatiti ovu grupaciju kao perjanicu svoga društva. «Bosni će u budućnosti trebati hrabri borci» riječi su glavnoga čelnika vehabija kojima pozdravlja novopridošloga člana. Kao da ratova u Bosni nije bilo dovoljno? Pjevna interpretacija sure Ar-Rahman, koja slovi kao ljepotica u Kuranu, trebala bi čak i kod nepristranoga promatrača izazvati simpatije prema islamu. Vehabijska zajednica je spremna prihvatiti sve zalutale ovčice, alkoholičare, narkomane, sve slučajeve zbog rata oboljelih od postraumatskog stresnog poremećaja ili desperatne pesimiste čija je nesreća uvjetovana raskalašenošću koja dolazi sa Zapada. Zbrinjavanjem takvih ekstremnih slučajeva stvara se paušalna slika o Zapadu i zapadnoj kulturi koja ne poštuje dostojanstvo žene nego je tretira samo kao objekt konzumerstva. Vehabijska zajednica to spretno koristi u svoje propagandne svrhe i želi uvjeriti svijet u Bosni da je dostojanstvo žene sadržano u majčinstvu. Temeljna je poruka vehabijskih čelnika da Zapad propada i djeluje štetno na obične, bezazlene građane, a modernizam je poput vlaka koji je iskočio iz tračnica.

U pogledu interpretacije životne forme moderne, redateljica Žbanić napravila je čitav niz propusta, a može se s punim pravom reći da je pristašama zapadnjačke civilizacije u Bosni napravljena medvjeđa usluga. Redateljica, doduše, površno pokazuje svoje simpatije prema svijetu moderne, ali to čini na nespretan i kontraproduktivan način. To ponajbolje potvrđuje ilustrativan primjer pijanih djevojka koje su po godinama prošle puninu cvata kako prepričavaju svoja nekadašnja sjećanja kada su kao tinejdžerice u minicama napaljivale svoje komšije. Opijanje po kafićima uz dim cigareta i rock glazbu slika je zapadnjačke moderne civilizacije koja je suprotstavljena vehabizmu. To na prvi pogled može izgledati simpatično, kao neka potvrda jednakopravnosti među spolovima, ali kontekst u kojemu je prikazano na filmu baca tešku sjenu na životnu formu europske moderne koja je u filmu prikazana sa stajališta devijacije, hedonizma i konzumerstva. Takvih pojava, naravno, nema u strogo tumačenoj islamskoj kulturi kao što je primjerice vehabijska. Glavni ženski lik, djevojka Luna, koju glumi Zrinka Cvitešić, ne može zatrudnjeti, jer je njezin dečko zbog obavljanja delikatne uloge kontrolora leta u alkoholiziranom stanju dobio otkaz. U trenucima krize, kada otpušteni kontrolor leta potpuno napušta svoj liberalni svjetonazor i postaje vehabija, odričući u potupnosti alkohola i seksa prije braka, redateljica nije bila u stanju ponuditi nijednu od temeljnih vrijednosti moderne na koju bi se nevjenčani partneri mogli osloniti. Nepristrani promatrač bi u takvom slučaju postavio pitanje: što je s povjerenjem, ljubavi zasnovanoj na obostranoj autonomiji, promišljanju o odgovornom načinu života, solidarnošću s partnerom? Je li moguća tolerancija liberalno orijentirane djevojke prema dečku vehabiji koji, stječe se dojam, još uvijek iskreno voli svoju agnostičku partnericu? Kakvi su izgledi za budućnost djevojke koja nije sigurna hoće li zadržati dijete, pošto je zatrudnjela, jer je partner postao radikalni musliman? Je li u prihvaćanju selafijskoga svjetonazora jedini izlaz za šarmantnu i samouvjerenu stjuardesu? Redateljica se, nažalost nije bila sposobna upustiti u dubinske analize ovakvih pitanja koja se javljaju u kriznim trenutcima u životu.

Prigodom dobivanja nagrade na 31. Festivalu europskog filma u belgijskom gradu Virtonu redateljica Žbanić je rekla: «Pokušala sam kroz moje likove ukazati da klerikalizacija Evrope i svijeta postaje sve više zabrinjavajuća. Desničari i netolerancija danas dominiraju Evropom. Umjesto ljubavi i razumijevanja različitosti mi rušimo mostove jedni prema drugima i nemamo međusobni dijalog. Umjesto vehabita mogla je biti bilo koja druga vjerska radikalna skupina". Ovakvim i sličnim paušalnim sudovima redateljica Žbanić pokazuje svoje elementarno nepoznavanje trenutačne situacije u zapadnoj Europi. Ako i postoji u Europi neki klerikalizam, on je minoran i beznačajan i kao takav poput valova razbit će se o hridi europskoga stabilnog zakonodavstva i otvorenoga društva koje na Zapadu nema alternative.

Koliko god gospođa Žbanić može zadobiti simpatije u BiH glede patriotizma koji zagovara, izjava o agresiji na njezinu domovinu, genocidu nad njezinim narodom i sindromu žrtve koju nitko ne razumije u svijetu, ona ispušta iz vida da se takve stvari u umjetnosti nazivaju nepotrebnim politiziranjem i da je u pitanju balast koji opterećuje njezin umjetnički talent. Redateljica koja u svojim vitrinama ima Zlatnog medvjeda Berlinskog filmskog festivala morala bi izbjegavati paušalne generalizacije, kao što su primjerice tvrdnje da danas u Europi vladaju desničari, odnosno da u njoj dominira netolerancija. Stara nam mudrost nalaže da uvijek najprije počistimo vlastito dvorište, a potom iznosimo prigovore na susjedovu okućnicu. O geneneralizaciji kao temeljnoj logičkoj pogrešci u zaključivanju suvišno je govoriti.

Način kako je u svome filmu okarakterizirala modernu zapadnjačku civilizaciju gospođa Žbanić ostavlja dosta prostora da upravo radikalni desničari na koje se ona okomila zlorabe njezin film u svoje nazadnjačke svrhe. Kao što se uspješno savjetovala kod eksperata u pogledu uživljavanja u životnu formu vehabija, analogno se mogla posavjetovati kod stručnjaka za modernu u pogledu kulture umjetnosti i filozofije kako bi u njezinom filmu doista došlo do ozbiljnijeg suočavanja moderne s fundamentalizmom. Ostaje ipak otvoreno pitanje je li moguć u Bosni i Hercegovini povratak kotača povijesti unazad? Nažalost nakon gledanja filma «Na putu» zapadnjačka civilizacija moderne neće biti promatrana sa simpatijom kod običnoga građanina koji svakoga petka ide u džamiju nego s oprezom, skepsom i zebnjom jer je prikazana isključivo s motrišta devijacija. Metaforički rečeno civilizacija europske moderne izgleda poput Damaklova mača koji visi nad glavom mladih naraštaja. Ako je moderna kao u filmu «Na putu» prikazana samo na temelju njezinih devijacija, koje se a propos oštro osuđuju i na Zapadu, onda je jasno da nije samo riječ o nerazumijevanju i nekorektnom prikazu moderne, nego o nesposobnošću redateljice da iziđe iz miljea bosanske kasabe.

Prije nego je sramotno mršnula premijera Milanovića, redateljica Žbanić je opalila pljusku vlastitoj kulturi. Uvredljivi napad na premijera Hrvatske zbog posjeta Mostaru kod tamošnjih će Hrvata ostaviti mogućnost tumačenja da isto savjetuje i njima budu li inzistirali na vlastitoj kulturi. Sutra će vjerojatno isto učiniti prema predsjedniku srbijanske Vlade kada bude posjetio Banju Luku kao što je pozdravila i turskog ministra vanjskih poslova. Takvim i sličnim istupima Jasmila Žbanić, osim što je pokazala visok stupanj nepristojnosti, potvrđuje da u njezinom konceptu nema multikulturalnoga bosansko-hercegovačkoga društva. Uličarski odnos prema premijeru jedne države može se nažalost protumačiti da je gospođa Žbanić indirektno poručila Hrvatima isto što je rekla i hrvatskom premijeru: "Marš iz Bosne".

Da ponovimo, novac za snimanje ovog kontroverznog filma nije pao s Marsa.

Piše: Jure Zovko/dnevno.hr