Jezik naš svagdašnji

Jedan je onaj književni kojeg učimo u školi, zapisan u lektirama koje su nam uvijek dosadne kad ih moramo čitati ( a onda kad sazrijemo shvatimo vrijednost tih lektira), drugi je onaj razgovorni, živi, kojeg čujemo i govorimo i sami. Svako selo govori malo drugačije nego li se govori u drugomu, po naglasku znamo razlikovati odakle tko dolazi. Uz naglasak idu i stotine, tisuće slika, sintagmi, izričaja, usporedbi kojima se sporazumijevaju ljudi jednog područja, a koje su drugima potpuno nerazumljive. Što bi vam recimo značilo da vam kažem da će "vas to izliječiti kao što je Mijo izliječio psa", ako ne znate pozadinu sintagme koja govori o jednoj gospođi čiji je pas izgubio apetit i donijela ga kod Mije da ga izliječi. Mijo gospođu uputio kući i rekao da dođe po psa nakon četiri dana, a onda stavio psa u bačvu i četiri dana mu nije dao ni jesti, ni piti. Kad je gospođa došla po psa, ovaj je jeo i drvo, zahvaljivala Miji i čudila se "izlječenju", ili da vam kažem da je netko star kao "magarac Lukice Armelaja". Sigurno svatko od vas ima slične usporedbe, sličice koje su samo ljudi iz vašeg kraja u stanju dekodirati ispravno.

Međutim, svjedoci smo nestajanja, topljenja tog jezičnog kolorita. Jedan od razloga nestanka jezičnih posebitosti sela i manjih geografskih cjelina jest starenje i fizičko odumiranje stanovništva koje nije prošlo kroz školski sustav koji teži unifikaciji jezika. Drugi je razlog iseljavanje (iseljavanje, sam pojam je nastao od iz-seliti, otići iz sela) i nužna prilagodba "većinskom" jeziku. Taj proces nije moguće zaustaviti koliko god nam to bilo nepoželjno jer jezik nije kruta tvar koja svojom krutošću prkosi i puca.

Jezik je živ, teče poput rijeke koja hrani svakoga koga dotiče,ali baš kao i rijeka ne gubi svoju suštinu niti tekuću bit time što se u nju baca svašta. I jezik zna biti zagađen otpadima svake vrste. Nekad se pročisti sam od sebe, regenerira, a nekad mu i mi sami pomognemo odbijanjem korištenja tuđica.
Već zaboravismo rječnik socijalizma, nasilno guranje u jezik izraza, termina koji se unatoč 45-godišnjem korištenju nije primilo u jezično tlo.
Svaki jezik ima svoj unutarnji kod, svoju strukturu i ritam. Slaganje riječi otkriva razmišljanje govornika, njegov duhovni i intelektualni nivo. Analiziranjem načina na koji netko piše, govori, možemo saznati puno toga. Korištenje izraza otkriva frustracije kolektivnog bića, njegova nadanja i stremljenja. Onoliko koliko rastemo duhovno, koliko učimo razlikovati dobro od zla, uči i naš jezik.
Kad bismo danas čitali književna djela s kraja 19-og stoljeća, malo bismo toga razumjeli. Ondašnji Hrvati nisu manje voljeli svoj jezik od nas današnjih. Razlika je u vremenu koje nas dijeli, razlika je u mnogim naknadnim otiscima povijesti, događaja, uspjeha, neuspjeha, ratova i mirnih doba poslije njih.
Svaka izgovorena i napisana riječ ostavlja tragove. Ne samo na papiru, nego i u nama. S riječima moramo biti oprezni, korištenjem ljepših izraza, biranjem vedrijih pridjeva uljepšavamo svijet oko sebe. I ta veza je povratna. Riječi mijenjaju nas.

Stručnjaci kažu kako je za očuvanje jezika potrebna minimalna brojka od 100.000 ljudi koji ga govore. Iako smo mali narod, ugnjetavan kroz povijest, dalju i bližu, nismo u poziciji da moramo paničariti od gubitka jezika zbog malog broja govornika. Međutim, time opasnost po jezik, posljedično i po identitet nije odagnana. Preko 4,5 milijuna Hrvata danas svakodnevno govori nekim stranim jezikom - njemačkim,talijanskim, flamanskim, engleskim jer žive u tuđim zemljama. Rijetki su oni koji obogaćujući poznavanje stranog jezika ne osiromašuju poznavanje vlastitog. Mnogi više niti ne razmišljaju na svom jeziku već na stranom pa onda po potrebi prevode. Zahvaljujući Hrvatskim katoličkim misijama, dopunskom programu u školama na hrvatskom jeziku, svi zajedno uspijevamo i bolje od drugih čuvati svoj jezik.

Umjesto da u tomu gledamo loše strane, svrsishodnije je gledati one pozitivne. Imamo 4,5 milijuna prevoditelja na strane jezike što je neizmjerno velik kapital! Naši "prevoditelji", a zapravo rođaci, poznanici, sunarodnjaci čvrst su i jak most u gospodarskom povezivanju naše zemlje i svijeta. Trebamo svi zajedno dopustiti puno slobodniji hod tim mostom. Dok god se hrvatskim jezikom mogu izraziti pjesničke duše, dok god književno stvaralaštvo živi kroz ljude s osjećajem za riječi, nema straha za dalji život našeg hrvatskog jezika.

VeNLO/posavski-obzor.info