FOTO  Islamizacija i europeizacija

U središtu postojeće literature nalaze se „vjerski mitovi o konfrontaciji hrišćanstva i islama u Bosni“ te ukazuje i na dalekosežne štetne posljedice ovako postavljenih pozicija.

N.Filipović tako navodi da „Muslimanski pisci“ objekt islamizacije postavljaju u idiličan okvir stabilnosti, blagostanja, humanosti i dugotrajnosti osmanskog carstva, gdje je islamizacija po principu laičke teokracije značila veliki historijski progres, da je islamizacija vršena bez pritisaka, kao isticanje društvene i vjerske svijesti islamskih neofita, da je islamizacija nagrada za konvertite (izraz za prijevođenje u nešto drugo), kao sudbinski blagoslov, islam kao milost sudbe i nagradu za onog koji ide  pravim putem“.

S druge strane navodi Nedim Filipović „hrišćanski pisci predstavljaju islam suprotnim od prethodnog gdje su za njih Turci i islamska religija nešto egzotično ali kulturno i etički nerazumljivo van normi europske civilizacije te se time proces islamizacije predstavlja degradacijom (nižim stupnjem), odricanjem civilizirane fiksirane tradicije hrišćanstva-kršćanstva i od one povijesnosti koja je omogućila divovsku nadmoć Europe i hrišćanstva-kršćanstva nad vaneuropskim svijetom i njenim jednim važnim dijelom-islamskim svijetom“.

Nedim Filipović, islam i hrišćanstvo-kršćanstvo povezuje kao dvije monoteističke religije s u biti jednakim fundamentalnim vjerovanjem samo struktuiranom i izraženom na dva različita načina što stvara neprijateljsku sliku o onome drugome vjerovanju. Za hrišćane-kršćane s ovih prostora to se prikazuje izdajom domaćeg društva, države i kulture. Muslimani  (Bošnjaci) nastoje postaviti tezu o bogumilskom porijeklu muslimana u svom izrazitom kontrapunktu prema prvoj tezi.

Time se nastoji kako N.Filipović navodi prikazati da islamizacija u BiH nije samo posljedica Osmanskog carstva nego da je ta sila bila instrument u rukama jedne unutarnje pravde bogumilskog pitanja u BiH-otuda teza s kojom se Bošnjaci nastoje povezati s bogumilima.

U članku Lovrenović navodi da je promjena religije velika tema ljudske povijesti koja nikad nije bila bez dramatskog naboja sa prijelaznim identitetima s osjetljivom temom političkog prijelaza-konverzije.

Dalje ističe da je svugdje u svijetu od Egipćana, Grka, Rimljana, Arapa, Amerikanaca bilo tlačenja i ugnjetavanja slabijega a ponegdje i potpunog uništavanja manjina.

Kod prelaska sa paganskih običaja na kršćanske navodi Lovrenović isto tako je bilo višestoljetnih procesa mada se to nama čini prihvatljivim i lako razumljivim, te da je bilo čestih slučajeva dekristijanizacije.

Tranzicija s poganstva u kršćanstvo je u srednjem vijeku bila izrazito složena, pa su i tradicije koje je crkva naslijedila različite od mediteranskih do židovsko-kršćanskih.

Tako su, piše Lovrenović, mogli nastati i dvostruki vjerski identiteti poput bosanskih potura koji su jako miješali muhamedanstvo sa kršćanstvom.

Adem Handžić, povijesničar je jednom zapisao kako je izgledao prelazak na islam tijekom 15 i 16.st.:“ …u prvi mah kod prelaska sa kršćanstva na islam nije bilo velikih razlika i podvajanja i uglavnom se sastojalo od uzimanja muslimanskog imena. Omladina je prva prelazila na islam i živjela zajedno sa roditeljima kršćanima, surađivalo se i nikome ništa u obiteljima nije smetalo... itd.“

Putopisac na izmaku 19.st. kroz BiH u okolici Jajca Heinrich Renner piše: „snažno me je dojmilo ono što sam vidio, kroz mnogo uskih sokaka i po izlizanim kamenim stepenicama dolazim do crkve sa malim brojem klupa, bez ukrasa, a slikarije po zidovima podsjećaju na džamijske. Izgled ljudi u crkvi podsjećaju na islam, jedna žena je europski obučena a svi ostali su u narodnoj nošnji i uglavnom seljaci, čuče, kleče ili sjede na golom crkvenom podu, neki su pod sebe stavili torbu, tepiščić ili odjeću a sa glava su skinuli čalme i turbane-obilježja katoličkih seljaka. Prizor je neobičan, muške glave su obrijane kao kod muslimana a samo je na sredini ostavljen dugi svežanj kose koja raščerupana dopire do vrata ramena i niže a neka je vezana i u pletenicu.To je kao nešto između Kine i Turske. Svećenik diže kalež a vjernici čelom dodirnuše pod  i dižu ruke u visinu a potom i iza ušiju kao u džamiji.Čini se da je dio navika ostao od turske vladavine.“

Fra_Anto_Knezevic1

Lovrenović citira Tillicha o povijesti religije i kulture i stalnom demonskom izvrtanju objave i idolatrijske zamjene Boga i čovjeka-to pomaže u razumijevanju našeg „vječnog sada“.

Jedno od pitanja što ga to „vječno sada“ nameće je i jeli islam inkompatibilan europskim vrijednostima?!-pita se i Lovrenović.

15.kolovoza ove godine  reis Cerić je pokušao insinuirati nešto od ovoga na otvorenju maglajske džamije „…da se u Europu iz BiH nemože putovati jer nismo iste vjere kao sultan u Bruxellesu (Briselu)…“.

Juraj Marić

posavski-obzor.info