Ideološko usijavanje

Koliko god na prvu to ne izgledalo tako, Hrvatska je obilježena jednakim društveno-političkim dinamikama koje oblikuju velike države kolektivnoga Zapada, dijelom zbog toga što pripada Europskoj uniji, dijelom jer sama kulturološki i geopolitički znatno naginje prema njima.

Ona tako slijedi ustaljene glavnostrujaške trendove koji obilježavaju zemlje poput SAD-a i Velike Britanije, pa čak kada u određenom smislu i kaska za njima. Koliko god neki negodovali na to, Hrvatska je Bosni i Hercegovini jedini autentičan prozor prema Zapadu kojem naši politički akteri (navodno) teže, i kroz njezinu društveno-političku dinamiku mi lakše spoznajemo i razumijevamo ono što se događa u svijetu.

Uslijed svih promjena i izazova koji su obilježili ovu godinu Gospodnju 2025., valja malo stati i vidjeti što se događa kod naših susjeda, jer po nekoj logici stvari slični bi se fenomeni mogli pojaviti i u našoj zemlji.

Paralele s britanskim prilikama

Mogle bi se napraviti usporedbe između Hrvatske i brojnih drugih zapadnih zemalja, no primjera radi volio bih ukazati na sličnosti između hrvatskih i britanskih prilika, jer su podudarnosti zaista zanimljive. Primjerice, uvijek mi je zanimljivo promatrati Hrvatsku radioteleviziju, njezinu koncepciju rada i uređivačku politiku.

U dobrom dijelu ona nasljeduje ono što svjetski BBC radi u svom televizijskom i radijskom programu. To se ogleda ne samo u HRT-ovom oslanjanju na njegov sadržaj, nego i na koncepciji po kojoj se organizira sveukupni rad i program.

Ova poveznica s britanskim establišmentom postala mi je još zanimljivija jer se ona nije mogla napraviti samo između dvije televizijske kuće. U mnogočemu se hrvatski politički establišment može usporediti s onim britanskim, pri čemu njihove dodirne točke postaju zanimljive i pune čak zloslutnih implikacija.

Primjerice, vladajući HDZ možemo usporediti s torijevcima, odnosno Konzervativnom strankom, koja je donedavno u Velikoj Britaniji bila nedvojbeni hegemon. Stranka se svojim biračima predstavljala kao stranka desnog centra i u svojoj retorici stalno se ograđivala od ljevičarske politike koju je pripisivala njihovim glavnim protivnicima – Laburističkoj stranci.

Naravno, retorika nije pratila njihovo pravo političko djelovanje te su mnogi analitičari ukazali na to kako su torijevski političari djelovali upravo u skladu s postulatima koje je postavio laburistički heroj Tony Blair. Spomenuti laburisti daju se dovesti u vezu s hrvatskim SDP-om, strankom jasne lijeve orijentacije. Poput svog britanskog pandana, SDP se zadržavao na foteljama nešto kraće od protuopcije desnoga centra, no usprkos tome uspjeli su društvo trajno prekrojiti po svom lijevoliberalnom načelu.

Na kraju, bitno je uočiti kako je britanski politički život praktički poznavao jedino dualizam spomenutih političkih stranaka, no uzburkana atmosfera posljednjih nekoliko godina iznjedrila je populističke opcije koje ozbiljno prijete dvjema vladajućim strankama. Iz tog komešanja profilirala se stranka Reform UK koju predvodi karizmatični retoričar Nigel Farage, poznat po svom euroskepticizmu, ali i po svojoj političkoj dvoličnosti i nepouzdanosti jer je Reform UK tek jedna u nizu stranaka koje je izgradio oko vlastite osobnosti.

Iako daje velika obećanja te svojim jasnim populizmom skuplja značajnu podršku, veliko je pitanje koliko će on zapravo biti odmak od onoga što torijevci i laburisti nude.

Ne prepoznajemo li u ovom opisu stranke poput Mosta, Domovinskog pokreta, Hrvatskih suverenista, Doma i nacionalnog okupljanja, itd. Sve u svemu, hrvatski glasač poput onog britanskog nema se čemu previše nadati.

On se nema čemu nadati najviše jer ne može ni od jednog svog političkog aktera dobiti jamstvo da će raditi za njihov interes. Ono što u Hrvatskoj tek nekako počinje, u Velikoj Britaniji se događa već jedno desetljeće.

To je prije svega nekontrolirana migracija koja je počela ozbiljno prekrajati demografsku sliku britanskih gradova. Uz to zatim dolazi velika stopa inflacije koju prati enormni porast u cijenama nekretnina, kao i postupno opadanje kupovne moći i životnoga standarda.

Još jedna velika nesreća za britanske građane je represivno postupanje države koje je ljude otvoreno uhićivalo zbog komentara i objava na društvenim mrežama. Mnoge osobe koje su se drznule otvoreno, bez rukavica, kritizirati status quo mahom su bile ili cenzurirane ili su nestajale s društvenih mreža (primjera radi, Carlu Benjaminu su zabranili profil na Twitteru sve do Muskove kupovine te platforme), a sa stvarnim društvenim problemima nikada se nije suočilo.

Jedan od najnotornijih problema vezuje se uz migrante koji su prešutno terorizirali domicilno stanovništvo. Najzloglasniji primjer predstavljaju bande (eng. grooming gangs), koje do danas mame maloljetnice kako bi ih uhvatile i silovale. Ovo ljeto se napokon počelo otvoreno govoriti o ovom problemu, no evidentna sabotaža zapriječila je bilo kakvu kvalitetnu istragu. Promatrajući nedavne izgrede koji su se događali i prateći ideološka sučeljavanja koja su ih pratila, teško je ne povući i tu paralele.

Sjena Drugoga svjetskog rata

Ono što u bitnome odvaja politički život Hrvatske od ostatka kolektivnog Zapada trajna je sjena Drugoga svjetskog rata. Istina, cijeli globalni poredak djeluje po postulatima i narativu koji su postavljeni po njegovu završetku, ali se Hrvatska našla u kontradiktornom i neodređenom položaju. Nerazriješeno pitanje NDH i NOB-a, kao i nedovoljno znanstveno istraživanje toga perioda, uvjetuju hrvatsku društveno-političku zbilju.

To nažalost nije pitanje pukog ideologiziranja. Tko je imalo mudar jasno mu je da slika prošlosti u bitnome oblikuje percepciju sadašnjosti, a percepcija sadašnjosti oblikuje svako buduće djelovanje. Ne postoji konsenzus oko te slike prošlosti, niti postoji konkretna težnja za postizanjem istoga.

Razrješavanje toga pitanja dovelo bi u pitanje brojne trenutačne moćnike, kao i mrežu utjecaja koju su ispleli. Dovelo bi također u pitanje narativ na kojemu hrvatsko društvo počiva. Slika o prošlosti uvjetuje sadašnjost i tko kontrolira tu sliku, kontrolira sadašnjost i budućnost. Mnogo toga bi se uzburkalo i mnogi bi imali što izgubiti ako bi se ikakav zahvat vršio.

Kroz tu prizmu valja promatrati društveno usijavanje koje pratimo u Hrvatskoj. Hipodrom, Jergović, debata Vukić – Goldstein, okrugli stol o Jasenovcu i nedavni slučajevi probadanja upućuju na duboke probleme i na potrebu još bolnijih zahvata kako bi se riješili.

U kontekstu nekakvog kulturnog rata, godina 2025. za Hrvatsku bila je isto ono što je 2020. godina bila u SAD-u – godina kada se počela ispoljavati jasna i radikalna polarizacija koju praktički nitko više nije mogao izbjeći.

Što čeka Hrvatsku?

Jasno je svakome da se ne radi o prolaznim trendovima. Ne radi se o glasnoj manjini koja terorizira većinu. Ne radi se o rubnim fenomenima na kojima mediji profitiraju. Ovo je nešto što zahvaća hrvatsku zbilju i na vidjelo iznosi duboke kontradiktornosti u načelima na kojima hrvatsko društvo i hrvatska država počiva.

U tom smislu, Hrvatska nije izoliran ili specifičan slučaj. Izuzmemo li nacionalnu/jugoslavensku komponentu u svemu ovome, ovo je sve u skladu s onim što pratimo i u Velikoj Britaniji, kao i u SAD-u i ostalim velikim zapadnim zemljama. Naravno, svaka od njih ima svoja specifična pitanja i naslijeđa s kojima se mora suočiti, ali u svakoj od njih vlada kriza lijevoliberalnog uvjerenja koje je sve te specifičnosti trebalo poništiti.

Posljednjih nekoliko godina pokazalo je neodrživost toga uvjerenja i ukazalo na nužnost društvene i svjetonazorske reinvencije. Ta nužnost je svakim danom sve očiglednija, ali političke, društvene, akademske i medijske elite odbijaju suočiti se s tom stvarnošću.

Povijesni procesi teku svojim tempom i nezahvalno je išta predviđati, ali sasvim je jasno kako je status quo ovako zamišljen neodrživ i došli smo do točke gdje nije više pitanje hoće li se kolaps dogoditi, nego u kojoj će se mjeri ostvariti.

Što se tiče naše susjedne Hrvatske, možemo se nadati da procesi kolapsa kaskaju kao što su i ovi ostali procesi kaskali. Možda se čak iznađe rješenje u tom kaskanju. No, kako stvari stoje – nikome nije u interesu da zaustavi ovu polarizaciju. Dapače, profitiraju oni koji je sve više potpaljuju.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.