Hrvati su sol bh. kruha svagdanjeg ali neki vole neslan kruh

Došlo je do razmjene mišljenja, a hoće li doći do smjene neistomišljenika, pitanje je ustavnopravnih ili sustavno nepravednih procedura.

Administracije u Washingtonu i Bruxellesu u Bosni i Hercegovini poslale su dame, a što će nakon razgovora Hillary Clinton i Catherine Ashton s bosanskohercegovačkim političarima odlučiti američki misteri i europska gospoda teško je reći jer teška je i situacija.

Hillary i Catherine rekle su da bosanskohercegovački političari moraju naći zajednički jezik, i to su kazale na engleskom, ali to ne znači da se i dalje neki domaći dužnosnici moraju praviti Englezi. Teško je u Bosni i Hercegovini naći zajednički jezik ako se jednako ne uvažavaju sva tri jezika i sva tri naroda koji ih govore.

Dr. Dragan Čović u televizijskom sučeljavanju sa Sulejmanom Tihićem naglasio je kako će se Bosna i Hercegovina raspasti ako u njoj ne bude Hrvata. Hrvati su konci bosanskohercegovačkih odijela, a netko uporno pokušava povaditi konce. Kao da je Bosna i Hercegovina operirana, a ne skrojena. Hrvati su sol bosanskohercegovačkoga kruha svagdanjega pa nikome normalnome nije jasno zašto netko hoće neslani kruh.

Ta nemaju valjda svi građani u Bosni i Hercegovini visok tlak?! Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, izrazio je bojazan od majorizacije od strane najmnogoljudnijeg naroda u Bosni i Hercegovini i njegovih stranaka. Drugi strahuju od asimilacije. Treći se pitaju zašto u Bosni i Hercegovini ne cvate poljoprivreda kod tolike asimilacije.

Raspreda se o svemu ovome na brojnim okruglim i švedskim stolovima, sesijama i sećijama, simpatičnim simpozijima, skupim skupovima i slično, a sve sliči nezgodnoj zgodi u jednoj kavani. Sjede dva bosanskohercegovačka političara, a naiđe novinar i upita ih:

- O čemu razgovarate ako se smije znati?

- Ma, ništa naročito. Razgovaramo o tome kako nasamariti bosanskohercegovačke Hrvate i onu ljepoticu tamo - odgovori jedan od političara, a novinar se u čudu zapita:

- Ali zašto ljepoticu?

- Eto, jesam li ti rekao da nikoga nije briga za bosanskohercegovačke Hrvate - reče jedan od političara drugome.

Ta i takva Bosna i Hercegovina nikako da se okrene budućnosti pa sve u vezi i bez veze s tim podsjeća na Mujin odgovor što najradije gleda:

- Najradije gledam snimku moje i Fatine svadbe, ali okrenem je naopako, da se vrti od kraja prema početku pa tako vidim da mi muzika vraća pare, ja mlađi ohoho godina, a Fata se vraća materi - pojasni Mujo.

Država dvaju entiteta i triju etniciteta i dalje klapa po svome, a kad će prva klapa novog bosanskohercegovačkoga filma, ne zavisi više od stranih producenata već od domaćih scenarista. Bosna i Hercegovina je i dalje država u kojoj se zna tko pije, a tko plaća. Jedni se slomiše radeći ili polomiše tražeći posao, a drugi leže i pjevaju:

Alaj volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim!

No, dokle? Proizvodnih radnih mjesta sve je manje, a na apanaži državnih jasala sve ih je više. Pa proizvodnja više ne može ni da diše. Situacija u daytonskom braku sve više sliči dijalogu jedne bosanskohercegovačke građanke i njezina muža.

- Ti se po čitave dane smucaš po birtijama i kladionicama, a ja kuham, perem, pegla, pomažem djeci oko rješavanja nemogućih zadataka. To tako više ne može - viknu supruga.

Jača polovina zagrli svoju ljepšu polovnjaču i uzvrati:

- Ali, draga, mi smo tim!

Puno toga morat će se mijenjati u Bosni i Hercegovini kako bi se s balkanske stranputice premjestila na europski put. Jedni joj pod noge bacaju europske ruže, drugi balkansko trnje, treći nešto četvrto. Samo da na tom putu ne bude kao s onim Hercegovcem koji se vozio i bio zaustavljen od prometnog policajca na mjestu poznatom po konzumaciji maligana.

- Morat ćete puhati - reče policajac Hercegovcu.

- Ma, nema šanse - uzvrati Ero.

- Što nema šanse, nemoj da ti ja puhnem, tek tada si nadrlj'o - posavjetova ga policajac.

PIše: Frano Vukoja - Večernji list