Domaće, a naše: platformaški poticaji

Domaće, a naše: platformaški poticaji
■ Ako je i zbog čega platformaška vlast, predvođena Socijaldemokratskom partijom Bosne i Hercegovine, kompromitirana i bespovratno diskvalificirana (a zbog mnogo toga već sada jeste; trajno), onda je to činjenica da je uvela mesoprerađivačke pirate Lijanoviće u legalne političke i financijske (budžetske) tokove. Ako se pranje novca definira kao ubrizgavanje kriminalom stečenih, crnih para u legalne tokove, onda se tako nekako može tretirati i SDP-ova akvizicija sa obiteljskom strankom Radom za boljitak

■ Jerko Ivanković Lijanović, ministar poljoprivrede u Vladi Federacije BiH, godinama je organizirao i vodio prosvjede nezadovoljnih poljoprivrednika koji su mu se, prosvjedi, ovih dana desili pred njegovom ministarskom foteljom

Piše: Senad Avdić, Slobodna Bosna

Ne znam da li je itko do sada čin imenovanja Jerka Ivankovića Lijanovića za ministra poljoprivrede u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine usporedio sa mogućnošću da neki domaćin ovlasti lisicu (liju) da mu čuva i osigurava kokošinjac? Ako to do sada nije niko učinio, neću ni ja, budući da je metafora (ako je uopće metafora) prilično izlizana i pomalo banalna. Zato ću posegnuti za jednom efektnijom: postavljanje Lijanovića za ministra poljoprivrede u Vladi Federacije logično je i razumljivo ni manje ni više nego taman onoliko koliko bi razumljivo bilo imenovanje samoukog financijskog maga Muhameda Ali Gašija (da je kojim slučajem na slobodi) za direktora Agencije za bankarstvo Federacije, ili predsjednika Fiskalnog vijeća na državnoj razini!
Ako je i zbog čega platformaška vlast, predvođena Socijaldemokratskom partijom Bosne i Hercegovine, kompromitirana i bespovratno diskvalificirana (a zbog mnogo toga već sada jeste; trajno), onda je to činjenica da je uvela mesoprerađivačke pirate Lijanoviće u legalne političke i financijske (budžetske) tokove. Ako se pranje novca definira kao ubrizgavanje kriminalom stečenih, crnih para u legalne tokove, onda se tako nekako može tretirati i SDP-ova akvizicija sa obiteljskom strankom Radom za boljitak. Istina, u doba Alijanse za promjene, početkom ove decenije, jedan je brat Lijanović (Mladen) sjedio u Vladi Federacije, ali u svojstvu "ministra bez lisnice", dakle rigorozno mu je, planski, bio uskraćen pristup budžetskoj kasi. Desetak godina kasnije, njegov brat Jerko zagrabio je iz proračuna pedeset milijuna maraka namijenjenih za poticaj poljoprivrede.
„Ja, kad je mene krenulo", rekao je Mujo u onom prastarom vicu u kojem se kockao sa bogatašima-džentlmenima koji iz samopoštovanja nisu obvezni na kraju partije pokazivati karte, već pobjeđuju ili gube na povjerenje. Pedeset milijuna maraka iz budžeta koji su mu se našli na kamari za poticaje poljoprivrednicima na ministra Lijanovića djelovalo je više nego poticajno: bez ikakvih kriterija, osim ličnih, poslovnih (sitnosopstveničkih, nekada se govorilo) razdijelio je učas. „Simbolične" proračunske novce dijelio je i po babi i po amidžama, što je izazvalo masovan bijes i ogorčenje ogromnog dijela poljoprivrednika u Federaciji Bosne i Hercegovine, istjeralo ih na ulice, na granične prelaze, okupilo pred zgradom Vlade Federacije.

Tako je izvjesnom fantomskom udruženju poljoprivrednika, marionetskim seljacima obitelji Lijanović, ministar Jerko uplatio 250 tisuća maraka, onako ofrlje, čisto „da imaju". To je ona besprizorna huliganska udruga što je mjesecima pravila ruglo ispred zgrade zajedničkih institucija, podižući šatorski brlog i svakodnevno remeteći javni red i mir, i dostojanstvo i institucija i građana Sarajeva. Ne znam gdje se izgubio onaj natečeni kvasac-prasac Ranko Bakić, priručni Matija Gubec širokobrijeških mesara, što je mjesecima, godinama predvodio frustrirane "muzne jedinice", neshvaćene steone junice i obespravljene priplodne bikove u njihovom pravednom pohodu na Predsjedništvo Bosne i Hercegovine? Znam da je Bakić prije dosta vremena osnovao privatni univerzitet u Republici Srpskoj, a i šire, na kome je svaka šuša mogla dobiti certifikat „diplomirani Lijanović". Navodno nema nikoga ko taj fakultet nije završio, sa izuzetkom Jerke Ivankovića koji se čvrsto drži svog predratnog akademskog statusa, zanatlija mesarskog smjera. Srednja stručna sprema, odsjek - kasapin.
Na poslijeratnu kriminalnu, pravosudnu, paragospodarstvenu, stranačko korumpiranu, nepotističku historiju Bosne i Hercegovine malo što je ostavilo toliko dubokog i nesagledivo štetnog traga kao sveobuhvatan, svestran angažman mesarskog klana Lijanović iz Širokog Brijega. Ništa od toga, istinu za volju, nije dobilo svoj pravosudni epilog, a nije ni moglo.

U jednom od sudskih procesa, koji se, naravno, raspao, insajder Zoran Nikolić (koji je kasnije izmješten na sigurno u neku skandinavsku zemlju) svjedočio je kako je za potrebe Lijanovića dijelio novce sucu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, stranačkim prvacima, profesorima Pravnog fakulteta... U drugom sudskom procesu su Lijanovići na istoj strani, u istim sudskim klupama, sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem (iz vremena njihove poslovne ljubavi i političke idile, kada je,dakle Čović bio potpredsjednik federalne Vlade) optuženi za carinske prijevare. Zvala se ta prijevara, ako se ne sjećate, „uvoz radi izvoza", uvozilo se jeste neko mesno smeće iz bijelog svijeta, izvozilo se nije ništa. I taj je predmet zapeo negdje na sarajevskom Kantonalnom sudu, dakle u neposrednom komšiluku nepostojeće, blagopočivše „afere Reket" platformaške Lijanovićeve subraće iz Socijaldemokratske partije BiH.

Ovih dana bi pred zeničkim sudom trebalo početi suđenje čelnicima tamošnjeg ogranka Narodne stranke Radom za boljitak optuženim za terorizam. Lijanovićevi aktivisti iz Zenice su prije nekoliko mjeseci pokušali dići u zrak vozilo zastupniku mrske Hrvatske demokratske zajednice u Kantonalnoj skupštini Ze-Do kantona. Naravno da stranačka centrala iz Širokog Brijega nema nikakve veze sa ishitrenim potezima neodgovornih pojedinaca. Žalili su se protiv izbornih prijevara na Radom za boljitak „vjerni glasači" iz Cazinske krajine - nikada im nije plaćeno obećanih 100 maraka sa koliko se nagrađivala lojalnost „Boljitku" na biračkim mjestima prošlog listopada. Niz je opskurnih, polumafijaških postizbornih operacija izravno vezano za stranku obitelji Lijanović, pored ostalih i izmještanje „na sigurno" (izolacija) njihovih zastupnika u Skupštini Srednjobosanskog kantona da ih ne bi u prelaznom roku otkupio neprijateljski tabor (dva HDZ-a), kao što se desilo u Zeničko-dobojskoj županiji.

Sitna trgovina, krupne prevare, mešetarenje na rubu legalnosti, upad u zadnje linije legitimiteta, to je političko-poslovna filozofija obitelji Lijanović, koja jeste zgodan, živopisan predložak za neki novi nastavak televizijske serije Prosjaci i sinovi (u kojoj ostarjeli Rade Šerbedžija ne bi glumio Matana, nego Starog Lijana), ali ne i za ozbiljne državne i političke aranžmane i poslove. U očaju je posljednjih godina menadžment jedne zapadnoevropske banke koja je auto-kuću obitelji Lijanović u Hercegovini kreditirala sa nekoliko milijuna eura. Kada su došli naplatiti, ispostavilo se da je vlasnička struktura te auto-kuće potpuno pretumbana, promijenjena, da novu firmu vode potpuno drugi ljudi, da, zapravo nemaju kome uručiti „posljednju opomenu pred isključenje", niti nad čim izvršiti ovrhu...

Ima li ijedno krivično djelo, od iznude, neplaćanja poreza, pranja novca, pa sve do terorizma za koje je Muhamed Ali Gaši osuđen na dvadeset godina robije, a da obitelj Lijanović za to krivično djelo nije bila optužena, ne i presuđena, naravno? Nema. Kako je Gaši zaradio prvi milijun? Tako što je u ratu bio ekskluzivni snabdjevač kruhom MUP-a Bosne i Hercegovine. Odakle prvi milijun obitelji Lijanovići? Isti takav status imali u HVO-u, samo nije kruh, nego meso i mesne prerađevine. Pa zašto bi bilo karikiranje dovođenje u istu (državničku) ravan srednjoškolca Jerke Ivankovića i srednjoškolca Muhameda Ali Gašija?
Možda je u neku ruku Gaši u moralnoj prednosti: općepoznato je, naime, u poslovnom svijetu da Lijanovići „pekaru kruha ne plaćaju"...