Dezorijentiranost i kakofonija u svijetu Interneta i vijesti

Korona kriza i zatvaranja koja su uslijedila snažno su nas usmjerili prema virtualnom svijetu Interneta. Iako se stanje vratilo u normalu (pa i do te mjere kao da se ništa nije dogodilo), zatvorenost u taj virtualni svijet ostaje trajna tekovina koja postaje sveobuhvatnija. Sve je više ljudi koji su praktički izgubili doticaj s konkretnim životom van virtualnog svijeta.

Svaki trenutak našeg života obilježen je referencom ili potrebom za svijetom društvenih mreža i Interneta. Naša prisutnost u toj virtualnoj stvarnosti konsekventnija je od autentičnog ljudskog iskustva. Čak je i naš svjetonazor i naša percepcija svijeta kao takvog uvelike određena onim internetskim prostorom u kojem se krećemo. Tu dolazimo do paradoksalnog zaključka: u vremenu neviđene dostupnosti informacija mi smo kao nikad zakinuti za istinsku sliku svijeta oko nas, i kao takvi podložni smo manipulacijama moćnika kao nikad u povijesti.

Leteći ciklus vijesti – najpouzdaniji alat moćnika 

Ljudska svijest nije naviknuta na količinu informacija što ih u prosjeku procesira. Iznova smo bombardirani vijestima i reklama, a uz to sebe dodatno bombardiramo sadržajima naših društvenih mreža. Veliki je predah baciti mobitel čak i na nekoliko sati, jer je naša svijest usredotočena na sadašnji trenutak u svojoj punini.

Iako smo praktički svi svjesni potrebe odmaka od tog virtualnog svijeta, također smo sve svjesniji kako je taj odmak trenutačno praktički nemoguć, dijelom zbog naše ovisnosti, dijelom zbog činjenice da ćemo se potpuno izolirati od svih društvenih strujanja. Trajna priključenost na taj virtualni svijet srozava naše mentalne i emocionalne kapacitete, i čini nas zaboravnima (jer toliku količinu informacija jednostavno ne možemo pri toj brzini kvalitetno obraditi i pohraniti) i podložnima najnižim porivima. Toga su autori ciklusa vijesti jako dobro svjesni, i time znaju tjerati vodu na svoj mlin.

Naša politička elita, ali politička elita u svijetu na poseban način opstaje upravo zbog učinka ciklusa vijesti koji paradigme zadanog narativa može mijenjati zapanjujućom brzinom. Jedan od najzornijih primjera toga prebačaja mogli smo promatrati u veljači 2022. kada je krenula ruska agresija na Ukrajinu.

Do tog trenutka vijestima je dominirao narativ o borbi s COVID-19 epidemijom, a s prelaskom ruskih tenkova na ukrajinski teritorij COVID-19 nestao je u novonastaloj ratnoj vjetrometini. Ovaj preskok postaje još drastičniji kada se uzme u obzir činjenica da su se nakon ovog prebačaja počele priznavati greške povezane s mjerama protiv zloglasnog virusa.

Kritike koje su značile medijski ostracizam u prijašnjem ciklusu, u novom su postale zdravorazumske refleksije – i nitko na to nije trepnuo. To pokazuje pravu moć medijske aparature koja računajući na brzinu vijesti i zaboravnost vijestima opterećenih umova može uvjetovati nečiju percepciju stvarnosti. To je moć na kojoj brojni političari temelje svoju javnu opstojnost.

Mnogi primjerice ukazuju na Trumpove brojne nedosljednosti i kontrakcije, i tu se ima štošta reći, ali to nije fenomen koji je nužno karakteristika Trumpa. Pogledamo li njegova prethodnika Bidena, mnogi su danas zaboravili njegove brojne senilne ispade, a o zataškanom skandalu koji uključuje mutno poslovanje njegova sina u Ukrajini da i ne govorimo.

Iz godine u godinu svjesniji smo ispraznosti elita koje su nam nametnute i proizvoljnosti njihovih postupaka. Kada imamo sve to pred očima, teško je ne biti cinik. No, teško je i s druge strane prihvatiti činjenicu kako je sve teže imati pouzdanu sliku stvarnosti oko nas. Sve je češća praksa da kod alternativnih medija i osoba tražimo prave informacije, i uzima se zdravo za gotovo da je izoliranost od 'mainstreama' garancija kvalitete.

Primorani na taj napor, mi se izlažemo novom distopijskom riziku, a to je upadanje u slijepi svjetonazor lišen doticaja s konkretnom stvarnošću. Paradoksalno, aktivna potraga za istinom u suvremenom kontekstu Interneta i društvenih mreža ne dovodi nas do jasnijeg konsenzusa nego do sve većih podjela koje se u većini slučajeva neće dati premostiti.

Dva smo, tri smo, četiri smo, n smo različitih svjetova 

Dijalektika, odnosno intelektualno raspravljanje uvjetovano je dvjema kriterijima. Prvi kriterij je kriterij valjane argumentacije. To podrazumijeva poštovanje svih pravila logike, kao i iscrpno argumentiranje u kojem se za svaku tvrdnju polažu nužni računi. To je generalno jedini kriterij kojem se pridaje pažnja.

Zdravorazumski je zaključiti kako ćemo po valjanoj argumentaciji prepoznati tko je na strani istine, a tko na strani propagande. Ipak, stvarnost nas upućuje na potpuno suprotnu činjenicu. Sukobljene strane često odlaze iz tog sraza uvjereni u nadmoć svojih argumenata, dok drugom spotiču intelektualno poštenje. Intelektualno poštenje nalaže da se i ti trenutci pomno ispitaju, i to je nešto osobno nastojim raditi.

Pri tom ispitivanju, pri sagledavanju svih strana, nalazio sam autore i intelektualce koji žive u paralelnim svjetovima bez ikakvih međusobnih dodirnih točaka. Čak i prema tom uvidu može se protivniku spočitavati njegov kredibilitet, ali tu problem postaje sve veći.

Ne samo da se strane ne slažu, nego ne postoji nikakvo međusobno razumijevanje.

Tu dolazi sada drugi kriterij, a to su okviri u kojima se rasprava odvija. Ti okviri podrazumijevaju zajednička temeljna polazišta po pitanju stvarnosti, odnosno suglasnost o temeljnim činjenica svijeta u kojima živimo. Tu nam postaje jasno kako je valjana argumentacija tek alat s pomoću kojeg dolazimo do spoznaje. On će uvijek besprijekorno funkcionirati, ali to ne znači da će uvijek donositi kvalitetne rezultate. Ti rezultati ovisit će o materiji na koju se bude primjenjivao.

Drugim riječima, valjana će argumentacija djelovati u svakom zadanom okviru, ali ako postoji temeljna svjetonazorska razlika, ne samo da neće doći do zajedničkog zaključka, neće uopće doći do susreta. To je velika opasnost našeg internetom obilježenog svijeta. Brojni intelektualci, ali i ljudi generalno, žive u svjetonazorski zatvorenim svjetovima u kojima samo njihov svjetonazor dominira.

Taj 'echo chamber' pospješen je algoritmima koji serviraju samo sadržaj sklon tom svjetonazoru, stvarajući zid u kojem se žitelj virtualnog svijeta getoizira u zatvoreni kutak iz kojeg će tek naporom intelektualne hrabrosti izaći, ali i uz taj napor potrebna je svijest o tom zarobljenom stanju.

Nažalost velik dio ljudi proživljava svoju inačicu Platonove pećine, nesvjestan stvarnosti koja leži izvan nametnutih virtualnih zidova. Ti virtualni zidovi postaju sve efektivniji kontrolori društva, koji u orvelovskom stilu prate i kontroliraju svako društveno kretanje. Upućenost na virtualni svijet koja nam je nametnuta još iz razdoblja 'lockdowna' sve je više na snazi, a zidovi oko ljudi sve veći.

Probijanje zidova 

Odmak i post od društvenih mreža i interneta sve je popularniji trend. Gubimo sposobnost socijaliziranja i narušava nam se mentalno zdravlje, i već sada se moramo učiti kako biti oslobođeni ove blagorodne tehnologije koja nas porobljava. To su svakako primarni ciljevi umjerenog i ograničenog pristupa ovom virtualnom svijetu. Drugi motiv bi nam trebao biti potraga za istinom. Došli smo nažalost u stanje da ne podrazumijevamo povjerenje prema onima koji nam donose informacije.

Nedvojbeno postoji pretpostavka da stranka koja servira informacije radi kao pristrani agent određene grupacije. Otvorenost raznolikim izvorima informacija prvi je korak u potrazi za istinom, jer skučenost na jedno prije ili kasnije će nam zamagliti pogled na stvarnost oko nas. Drugi, mnogo bitniji korak, je otvoriti se autentičnijem iskustvu života. To podrazumijeva sve češće susrete s ljudima uživo, fizičke aktivnost, čitanje i pisanje, boravak u prirodi, boravak među ljudima, rekreaciju.

Koliko su god ove stvari izbanalizirane zbog marketinga popularne psihologije, ovo su uistinu metode kojima sebi iznova pospješujemo ljudskost, kao i stvarni svijet oko sebe, pa time i sve odnose u njemu. Životarenje na internetu smanjilo je naš kapacitet kritičkog razmišljanja, razumijevanja i osnovne empatije. Virtualni svijet upravo je omogućio stvaranje naših zasebnih svjetova u kojima je naš svjetonazor uvijek u pravu.

Time smo samo pomogli našim neprijateljima u podizanju zidova koji će nas zatvoriti. Naše je da polagano, ali sigurno i ustrajno počnemo probijati i rušiti te zidove. Internet je obećavao znanje i prosvjetljenje bez presedana, a zapravo smo postali žrtve bespresedanske skučenosti i osrednjosti. Zapravo smo opet potjerani u pećine. Sada je vrijeme za uspinjanje prema svjetlu, jer rizik i konfuznost bivanja na njemu, bolja je od sjenovite sigurnosti u pećini.

Stavovi izneseni u ovoj kolumni isključivo su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.