Božo Ljubić: BiH bi se raspala da nije nije strane uprave

Usprkos “policijskoj reformi” i postojanju sigurnosnih agencija na čijem broju bi nam mogla zavidjeti i Amerika, nismo bili u stanju zaštititi niti instituciju Predsjedništva. Kako onda da obični građanin ima pouzdanja da će biti zaštićen - samo u ovih nekoliko teza predsjednik HNS-a BiH Božo Ljubić dao je za Večernji list rendgensku sliku BiH - zemlje koju neki nazivaju i “apsurdistan”.

Jeste li zadovoljni s listama HNS-a za izbore?

Liste su odraz političkog kapaciteta sadašnjeg HNS-a, odnosno poimanja uloge Hrvatskog narodnog sabora od stranaka članica HNS-a. Iako uvijek može biti bolje, smatram da liste predstavljaju napredak u odnosu na dosadašnju praksu. Posebice bih istakao kvalitetu i izbalansiranost državne liste. Te značajan broj novih lica i mladih.

A kandidatom za člana Predsjedništva do zadnjeg trenutka se nagađalo tko će biti, ima li prilike biti izabran u državno Predsjedni??tvo nakon dva eksperimenta stranaka iz Sarajeva?

Kandidatura Dragana Čovića je po meni očekivana i logična, i kao pravo, ali i kao odgovornost, čak kao i obveza jer se radi o predsjedniku najjače stranke unutar Hrvatskog narodnog sabora i predsjedniku HNS-a. Nikada nije bila upitna pobjeda kandidata HNS-a među Hrvatima. Sada znajući sve kandidature iz Federacije, ta pobjeda je sigurna. Dobro je da su i “stranke iz Sarajeva” konačno spoznale koliko su eksperimenti s izborom “hrvatskih predstavnika” u Predsjedništvo bili pogubni, kako za međunacionalne odnose Hrvata i Bošnjaka, jednako toliko i za ukupne odnose u Bosni i Hercegovini.

Nadam se da su jednako svjesni koliko je ovaj zadnji “eksperiment” s platformaškom vlasti u Federaciji nanio štete svima, a najviše građanima Federacije i da neće niti pokušati oformiti izvršnu vlast u Federaciji bez legitimno izabranih predstavnika Hrvata, čak ako bi to i mogli. Sve što možete nije i dopušteno. Uvjeren sam, međutim, da će lista stranaka Hrvatskog narodnog sabora ostvariti takav izborni rezultat da će onemogućiti nakon ovih izbora sličan eksperiment.

Posljednja istraživanja pokazala su da bi sljedeći izbori mogli biti rekordni s apstinencijom birača. Kako ipak motivirati ljude da izađu na birališta?

Problem s kojim se suočava Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, tj. prijetnja gubitka političkog subjektiviteta te izazovi s kojima se suočava Bosna i Hercegovina su sami po sebi dovoljan motiv za odgovornoga građanina političkog Hrvata da izađe na izbore. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini danas se nalazi pred povijesnim izazovom usporedivim s onim s početka 1992. godine kada je bio pred odlukom izabrati neovisnost Bosne i Hercegovine, uz sve rizike koje to nosi, ili ostati u krnjoj Jugoslaviji. Danas je pred odlukom očuvati politički subjektivitet i istinsku konstitutivnost ili izabrati podaništvo, marginalizaciju demografsko osipanje i gubitak političkog subjektiviteta.

Erozija političkog subjektiviteta koja traje od početka ovog stoljeća s potpisom međunarodnih namjesnika počevši od Wolfganga Petritscha i Roberta Berryja, a nastavljena od Valentina Inzka i ostalih, uz sudjelovanje političkih predstavnika većinskog naroda, a koristeći etničke Hrvate, bez političkog i izbornog legitimiteta s hipertrofiranom ambicijom, eskalaciju je dosegla posljednje četiri godine pod okriljem tzv. platformaške vlasti u Federaciji BiH. Zbog intervencija, često neustavnih i nezakonitih u sferi financija, strateških investicija, prostornog planiranja itd, federalna vlast, naročito u zadnjem mandatu, Hrvatima postupno oduzima pravo raspolaganja rezultatima svoga rada i raspolaganja prostorom i prirodnim resursima nasljeđivanim kroz tisuću godina.

Bojim se da bi još jedan mandat bez legitimnih političkih predstavnika u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti bio prevelik rizik za očuvanje političkog subjektiviteta. Smatram da je projekt Hrvatskog narodnog sabora najbolji okvir, a podrška listama HNS-a od hrvatskih birača najbolji odgovor u ovom sudbonosnom trenutku pred kojim se nalazi Hrvatski narod u BiH.

Nagađalo se o novim alijansama i platformama nakon sljedećih izbora u kojima bi se birali podobni Hrvati. Vjerujete li da je to vrijeme iza nas?

Vjerujem da su i domaći i međunarodni sudionici tzv. platformaške vlasti u Federaciji, bez legitimno izabranih Hrvata, uvidjeli koliko je to bilo pogubno, ne samo za život građana u Federaciji, već i za međunacionalno povjerenje, političku stabilnost, usudio bih se reći i samu perspektivu moguće Bosne i Hercegovine i da se neće usuditi niti pokušati nešto slično. Najbolje jamstvo da se to neće dogoditi je, ponavljam, podrška hrvatskih birača listama stranaka Hrvatskog narodnog sabora. Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao i svi oni koji imaju pravo glasa na ovim izborima će ponovno svjedočiti u kojoj mjeri smo zreo politički narod.

Kako danas s jednim odmakom gledate na politiku bivše stranke koja je izabrala svoj put na izborima?

Nikada se nisam zalagao za jednoumlje i istost. To sam svjedočio i kao sudionik Hrvatskog proljeća od 1968. do 1971., to sam svjedočio i 1990. kada sam sudjelovao u osnivanju HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Konačno to sam svjedočio i 2006. kada sam osnivao HDZ 1990. U svakom od tri spomenuta razdoblja zalaganje za alternativu i promjene bilo je motivirano borbom za očuvanjem hrvatskog narodnog identiteta i slobode. Činjenica da sam se morao distancirati od politike stranke koju sam osnovao i kojoj sam i ime dao (iako bi bolje bilo reći od stranke koja je baštinila to ime, jer to više nije bila niti ista stranka, niti ista politika) dovoljno govori o smjeru kojim je ta stranka krenula.

Projekt Hrvatskog narodnog sabora treba dograđivati, ali ne na način da ga se bojkotira ili ruši izvana ili zatvara iznutra. Pri tome je najlakši dio posla, iako neophodan, onaj koji se tiče formalno-pravne institucionalizacije. Kao predsjednik Glavnog vijeća mogu reći da su spremni svi dokumenti potrebiti za ovaj korak i poslani su na odobrenje Predsjedništvu HNS-a. Ono bitno čeka legitimno izabrane političke predstavnike Hrvata nakon sljedećih općih izbora.

Smatram da na sljedeće zasjedanje trebaju biti pozvani svi izabrani predstavnici Hrvata, a svi oni koji svojim potpisom prihvaćaju misiju i dokumente Hrvatskog narodnog sabora trebaju ravnopravno sudjelovati u izboru tijela Sabora pri čemu izborni legitimitet treba biti ispred stranačke pripadnosti uvažavajući naravno činjenicu da će stranke koje ostvare najviše mandata imati i najveći utjecaj, ali i odgovornost.

Treba Hrvatski narodni sabor afirmirati kao najviše političko i predstavničko tijelo Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali i najviši forum za donošenje glavnih strateških odluka nacionalnog i državnog karaktera. Stoga smatram da, ne samo u Glavnom vijeću, već i u Predsjedništvu treba biti mjesta za predstavnika kulturno-akademske zajednice, naravno onoga koji će imati jasan izborni legitimitet iste zajednice.

Kako ocjenjujete posljednje četiri godine vlasti, što je posljedica jedne potpune blokade, stalnih kriza, potpunog zaustavljanja svih procesa, pa i europskog puta?

Upravo tako kako ste sugerirali u pitanju. Istine radi treba reći da je kriza u Bosni i Hercegovini permanentno stanje od Daytona do danas upravo zbog nepravednog i neupravljivog državnog uređenja. Ono što je karakteriziralo zadnje četiri godine je eskalacija krize uzrokovana nepoštivanjem izborne volje hrvatskog naroda od većinskih bošnjačkih stranaka prilikom sastavljanja izvršne vlasti u Federaciji i pokušajem istoga na razini Bosne i Hercegovine, što je odložilo formiranje vlasti i na razini države. Posljedica je dodatno nepovjerenje između pripadnika tri naroda, što je dodatno usložnilo donošenje odluka, a rezultat svega je zastoj u svim reformama.

Međutim, ove četiri godine neće biti sasvim izgubljene ako je barem kritična većina političkih sudionika shvatila da Bosna i Hercegovina može naprijed samo kao država tri ravnopravna naroda, što podrazumijeva da svaki narod treba biti u mogućnosti izabrati svoje legitimne političke predstavnike. Tek tada će biti stvoreni uvjeti da u klimi većeg međusobnog povjerenja sagledamo istinski zajedničke interese i krenemo brže k ekonomskim i društvenim reformama koje će zemlju učiniti sposobnom za europske integracije. Usporedo je nužno pristupiti ustavnoj reformi koja će sustav učiniti pravednijim racionalnijim i učinkovitijim.

Nedavno je BiH ostala u društvu Kosova kao zemlja bez EU perspektive nakon što je i Albanija dobila pozivnicu. Kakvu perspektivu ima BiH, njezini građani?

Ovakva država zapravo nema nikakvu perspektivu. Empirijski je dokazano tijekom zadnjih dvadeset godina da ovakva državna struktura nije moguća jer usprkos ogromnoj pomoći međunarodne zajednice u vojnoj, sigurnosnoj, financijskoj i tehničkoj svake vrste država nije u stanju zadovoljiti niti minimalne potrebe svojih građana. Nije to u stanju niti na elementarnoj razini. Zadnja prirodna katastrofa je pokazala da mi nismo u stanju niti proglasiti izvanredno stanje, a kamoli reagirati sukladno situaciji.

Usprkos “policijskoj reformi” i postojanju sigurnosnih agencija na čijem broju bi nam mogla zavidjeti i Amerika, mi nismo bili u stanju zaštititi niti instituciju Predsjedništva. Kako onda da obični građanin ima pouzdanja da će biti zaštićen? Temeljni problem s kojim se suočava Bosna i Hercegovina je sličan onome s kojim se suočavala bivša Jugoslavija, to je neadekvatno ustavno uređenje, posebice kada su u pitanju odnosi tri naša konstitutivna naroda. Tvrdim da bez obzira na različitu retoriku političkih predstavnika Bošnjaka, Srba i Hrvata, nitko ovakvu državu ne vidi kao dugotrajno rješenje, već samo prijelazno ili prolazno rješenje. Otuda nisu niti mogu biti u fokusu ona bitna egzistencijalna pitanja.

Očekujete li da nakon razbijanja hrvatske inicijative o pojednostavljenju uvjeta za približavanje BiH, Europska komisija ipak snažnije pristupi angažirajući se autoritetom kakav je upotrijebljen u slučaju Kosova i Srbije?

Ne treba misitificirati ulogu Europske unije jer je i EU, slično kao i BiH, u potrazi za svojim identitetom zbog čega niti u samom EU ne postoji jasno stajalište oko toga gdje bi trebale biti jugoistočne granice Unije i što bi Unija u konačnici trebala biti, ekonomska zajednica, savez suverenih država ili sjedinjene europske države. Njima je, po mom mišljenju, sada najvažnije da se kroz europsku perspektivu i regionalnu suradnju očuva mir i stabilnost na jugoistoku Europe od čega i EU, ali i zemlje regije imaju koristi.

Za nas u regiji jugoistoka Europe je najvažnije da kroz proces pridruživanja postupno usvajamo europske standarde i osposobljavamo se igrati barem u “europskoj ligi“ (prošireni EU), svjesni da još zadugo nećemo biti spremni za “ligu šampiona”. Razlika između Bosne i Hercegovine na jednoj strani i Srbije i Crne Gore na drugoj nije u pristupu EU, već u tome što BiH nema koherentno državno uređenje i funkcionalne institucije.

Može li se u tome smislu očekivati značajniji poticaj prije svega Berlina koji pokazuje znakove zanimanja za BiH?

Dobro je da se Berlin aktivnije uključi u sređivanje stanja u BiH, ali sada izravno, a ne preko svojih veleposlanika, kao što je bilo s angažmanom veleposlanika Joachima Schmidta prilikom uspostave neustavne, nelegalne i nelegitimne vlasti u Federaciji nakon prošlih izbora.

Međunarodni dužnosnici, naročito angažirani u BiH, pojednostavljuju probleme u BiH tvrdeći da su krivi samo političari, a ne smatraju problematičnim sustav koji ustvari i kreira ovaj kaos?!

Nije mi drago što moram reći da se međunarodna zajednica Bosnom i Hercegovinom bavi u relativno niskom profilu i kada je kapacitet kadrova detaširanih ovdje, ali i kada je u pitanju snaga njihova mandata. To objašnjava njihov oportunizam i birokratski pristup zbog čega radije izabiru status quo, nastojeći racionalizirati postojeći neracionalan i neodrživ sustav, svjesno ili nesvjesno stajući na stranu jačega jer im je to lakše nego podržavati promjene (za što nemaju niti kapaciteta, a pošteno je reći niti mandat). Pri tome je najlakše optuživati “nesposobne i korumpirane domaće političare, koji nacionalizam i etničke podjele koriste radi održanja na vlasti”. Istina je takvih je dosta prodefiliralo zadnjih dvadesetak godina. Istina je da su međunarodni predstavnici, ranije kao danas, preko “nevladinog sektora” pripremali i financirali svoje favorite koje su kasnije odbacivali, bilo zato što ne bi postigli očekivani rezultat, bilo zbog toga što bi se uklopili u istu matricu “domaćih političara”.

Istina je, također, da je kroz isto razdoblje bilo više od 12 izbornih ciklusa, što općih, što lokalnih. Istina je da su se uvijek pred izbore javljali političari koji su se predstavljali kao mesije, nudili kao osvježenje, nudili alternativu i katarzu. Istina je da su građani birali sebi i tvrdim da su birali racionalno. I ponovno će birati na isti način svjesni što je osnovni problem ove zemlje. I ponovno ćemo za četiri godine govoriti isto ako ne budemo spremni pozabaviti se bitnim problemom ove zemlje, a to je novi ustavni dogovor. Tvrdim da postojeći sustav inducira, usudio bih se reći dirigira ovakvo glasovanje građana i ponašanje političkih predstavnika jer kreira nepovjerenje i strah i stoga se većina energije troši kako bi se zaštitili od stvarne ili umišljene prijetnje. U ovakvim uvjetima i ovakvom sustavu bi se, tvrdim, slično ako ne i gore, ponašali i građani i njihovi politički predstavnici s mnogo većom demokratskom tradicijom i kulturom od naše. Stoga treba mijenjati sustav jer narode i građane ne možemo.

Kako riješiti hrvatsko pitanje i može li se svesti samo na pitanje Federacije BiH?

Naravno da se ne može svesti samo na pitanje Federacije. Ali sve dotle dok se ne steknu uvjeti za korjenitu ustavnu reformu Bosne i Hercegovine, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini će biti prvenstveno tretirano kao pitanje Federacije jer u Federaciji živi više od 95% Hrvata koji su preostali nakon ovog progona i egzodusa. Formulu za rješenje ne treba izmišljati, samo treba primijeniti iskustva funkcionalnih multietničkih država kao što su u Europi Belgija i Švicarska.

Nakon što je nakon prošlih izbora bošnjačka većina izabrala kao partnere u izvršnoj vlasti Federacije “hrvatske predstavnike” bez izbornog hrvatskog legitimiteta, u jednom razgovoru je postavljeno pitanje bivšem belgijskom premijeru i dugogodišnjem predsjedniku Europske pučke stranke (nažalost, danas pokojnom) Wilfriedu Martensu koji je bio Flamanac. Što bi se dogodilo kada bi flamanska većina u Belgiji pokušala formirati vladu Belgije sa “svojim Valoncima” bez izbornog legitimiteta samih Valonaca. Martens je kratko odgovorio, “to bi bio kraj Begije”. Bio bi to kraj i Bosne i Hercegovine da nije međunarodnog protektorata. A kako da bude kraj nečemu što nije niti zaživjelo kao samoodrživa struktura.

Dio stranaka, a nedavno je to otkrio i jedan dužnosnik SDP-a, zauzima se za ukidanje županija, a tek onda entiteta, stvaranje države regija... Kako vi na to gledate, mogu li te reforme ići ovim smjerom?

Takva država jednostavno nije moguća, barem ne u ovim granicama iako se takvi koncepti često mogu čuti od političkih predstavnika Bošnjaka, ali i od utopista koji sanjaju nekakvo državno nacionalno bosanstvo.

Jedno od alarmantnih pitanja s kojima se suočavaju, ne samo Hrvati u BiH, nego i regija je odlazak mladih ljudi. Kako ga po vama zaustaviti, kako ljudima ponuditi nadu?

Odgovor je usvajanje standarda zemalja u koje odlaze. Standarda u ekonomiji, obrazovanju, socijalnoj sigurnosti…

Večernji List