VIDEO  Andrija Jarak u Podcastu Hercegovina: Međugorski zet koji razotkriva najveće zločine i mafiju Balkana

Legendarni televizijski reporter i autor serijala “Dosje Jarak” Andrija Jarak gostovao je u podcastu “Hercegovina”, gdje je govorio o svojim hercegovačkim korijenima, true crime formatu, mafiji na Balkanu, navijačima, vrijednostima današnjeg društva, obitelji, ali i o svom odnosu prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u BiH.

Jarak je odmah na početku naglasio svoju vezu s Hercegovinom.

“Žena mi je iz Međugorja, to moram naglasiti u prvoj rečenici, inače ću dobiti po ušima. Ja sam rođen u Dubrovniku, ali porijeklom su moji iz općine Ravno. Vi u Mostaru na istočnu Hercegovinu nekad gledate s visoka, nazivate je DDR, a to je zapravo najljepši dio Hercegovine”, rekao je uz osmijeh.

Dodao je kako je suprugu upoznao u Dubrovniku te “završio karijeru u Međugorju”, a onda se ispravio da karijera još uvijek traje.

“Trideset godina radim ovaj posao. Trudim se, volim to što radim. Rekao bih da sad prolazim najbolje dane svoje karijere. Dvadeset i pet godina bio sam svugdje prvi gdje je bio nekakav belaj ili frka. I uživao sam u tome.”

“Dosje Jarak” i zašto snima samo pravomoćne slučajeve

Velik dio razgovora bio je posvećen serijalu “Dosje Jarak”, koji se prikazuje na RTL-u i platformi Voyo, gdje se, kako kaže, nalazi “10 tisuća sati programa”.

“Uvijek sam htio napraviti dokumentarni serijal koji će biti true crime, znači stvarni događaj, ne fikcija. Htio sam da ostane neko svjedočanstvo vremena. Sad smo na petnaest epizoda, još planiramo 15 epizoda i mislim da bi to moglo biti to.”

U novoj sezoni obradio je slučajeve poput hladnokrvnog ubojice Zemusnkog klana, Sretka Kalinića zvanog Zver,, zatim pljačku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koju naziva “najgorom pljačkom u povijesti Hrvatske”, te slučaj kriminalne skupine Zijada Turkovića.

“Tražili smo najgore. Tražili smo slučajeve koji su relativno poznati i koji su pravomoćni. Ne možeš raditi ništa što nije pravomoćno. Dva su problema: protok vremena, jer svjedoci umiru ili su već jako stari, i još veći problem je da puno njih ne želi govoriti. Tražiš ljude da govore o tragediji koja im je trajno obilježila i promijenila život i logično mi je da neće pričati o tome.”

Posebno se prisjetio epizode o Srđanu Mlađanu, izrečene kao primjer koliko se ljudi boje pojedinih aktera.

“Imao sam užasne probleme kod slučajeva gdje se svi nekoga boje. Recimo, kod jednog ubojice koji je ubio troje ljudi, pucao djevojčici od 16 godina u glavu i na sudu rekao da je to radio da vidi kakav je osjećaj. Od 40 ljudi koje sam zvao, 32 su rekli: ‘Respekt, svaka čast, ne hvala.’ Zamislite da za podcast zoveš 40 ljudi, a 32 kažu ne.”

Zato je, kaže, pravilo vrlo jasno: ništa bez pravomoćnih presuda.

“Zašto je dobar true crime? Zato što nemaš mogućnost nadodavanja. Imamo sudski spis, pravomoćnu presudu i to je to. Ne mogu ja biti USKOK, SIPA ili sud. Zato radimo stvari koje su pravomoćno presuđene, držimo se sudskog spisa kao svetog pisma. Ne smiješ izmišljati i dodavati stvari koje bi možda bile atraktivne, ali bi ti mogle uništiti karijeru.”

Produkcija “svjetske razine” i mali tim

Jarak je istaknuo da mu je ključni motiv bio dokazati da se na Balkanu može napraviti vrhunski TV proizvod.

“Ključni motiv mene i Darija Todorovića, mog kolege i suautora, bio je da dokažemo da netko u Hrvatskoj ili na Balkanu može napraviti nešto što je produkcijski ozbiljna svjetska razina. Kad kažem produkcija, mislim na ton, svjetlo, sliku, kameru, cijeli koncept priče, scenarij i režiju.”

Kaže kako cijeli život sluša o svjetskim zvijezdama poput Christiane Amanpour i Andersona Coopera, ali je htio pokazati da i “mali tim” može napraviti nešto čega se ne mora sramiti.

“To je proizvod koji možeš prikazati u bilo kojoj kinodvorani na svijetu i da se pritom ne zacrveniš. Htio sam dokazati sebi, ali i drugima, da se može.”

Posebno je pohvalio svoj tim: redatelja i scenarista Darija Todorovića, istraživačku novinarku Marijanu Čikić i direktora fotografije Lutvu Mekića, koje naziva “kompaktnim timom koji se dobro razumije i brzo funkcionira”.

Mafija, Tito i Dino kartel i “kupnja države”

U razgovoru se dotaknuo i balkanskih narko-klanova, od Šarića do tzv. Tito i Dino kartela.

“Ljudi ne shvaćaju razmjere Tita i Dine. Oni su igrači na svjetskoj razini, 300 puta jači od lokalnih kriminalaca tipa Zijada Turkovića. Imao sam sugovornika iz Crne Gore, čovjeka iz sigurnosnih struktura, koji mi je prije 15 godina rekao: šverc cigareta prerast će u šverc droge. I tako je bilo. Ti ljudi su od švercanja Kenta i Marlboroa prešli na kokain i heroin.”

Podsjetio je na rat između “kavačkog” i “škaljarskog” klana zbog pošiljke od 270 kilograma kokaina u Valenciji.

“Do sada ih je ubijeno šezdesetak. I to će trajati dok god ne ostane nitko. To su iznosi u milijunima i milijardama.”

Porez na imovinu i porijeklo novca

Na pitanje o zakonu o porijeklu imovine, Jarak iznosi jednostavnu logiku:

“Upišeš ime, prezime, OIB. Tamo piše: imaš 30 godina staža, zaradio si, na primjer, 500 tisuća eura, a imaš imovinu koja vrijedi pet milijuna. Pri tome si 30 godina živio, točio gorivo, ručao, večerao, školovao djecu, plaćao režije. Možda ti je baba ostavila kuću od milijun, djed još milijun, super. Što je s ova dva? To moraš objasniti. To vrijedi za sve, nije usmjereno ni protiv Sanadera, ni protiv Mamića, ni protiv nikoga osobno – vrijedi za svakoga.”

Dodaje da je u Hrvatskoj problem što se “dosta toga legaliziralo kroz građansko pravo i ušlo u regularne tokove”.

Navijači, huligani i nasilje na tribinama

Kao dugogodišnji reporter Crne kronike, Jarak se dotaknuo i navijačkog nasilja, usporedio situacije u Zagrebu i Splitu s Mostarom, ali i atmosferu na utakmicama.

“Navijački pokret postoji desetljećima. Huligana ima svugdje, i u politici, i u turizmu. Problem je što je jako lako manipulirati mladim ljudima. Šteta je što sve to može završiti samo loše, tu nema teorije da završi dobro.”

Posebno ga je dojmio odnos navijača prema Vukovaru.

“Devetnaest godina sam izvještavao iz Vukovara. Svaki put sam se naježio kad bih vidio korteo Torcide, BBB-a i drugih, gdje svi u tišini dođu, poklone se i ostave svijeće. To je lijepo vidjeti. Navijanje je tada u drugom planu.”

Dodao je kako vjeruje da će novi stadioni, poput onog u Kranjčevićevoj u Zagrebu, vratiti dio publike na tribine, ali i priznao da ga s godinama sve više “osvaja hedonizam”.

“Prije bih stajao na jednoj nozi na reflektoru da gledam utakmicu. Danas, kad se sjetim da moram čekati red za WC deset minuta, nekako mi je ljepše doma u fotelji, sa slow motionom i pregledom igre.”

Najteži slučajevi: od Srebrenice do femicida

Jarak je govorio i o najtežim trenucima u karijeri – od Srebrenice, silovanih žena u Vukovaru, do femicida i slučajeva koji su ga osobno pogodili.

“Snimao sam ženu koja mi je objašnjavala kako su joj silovali kćer od 17 godina, a njoj držali glavu da gleda. Pet dana sam bio lud. Doslovno lud. I onda sam sebi morao reći: ne mogu plakati tuđe suze. Ne možeš ti ništa promijeniti, ali užasno je teško to provesti u praksi.”

Najtežom emisijom smatra priču o Ivani Hodak, jer je pokojnu djevojku osobno poznavao.

“To mi je najteže snimanje ikad u karijeri. Poznavao sam je, godinama sam u vrlo korektnim odnosima s njezinim roditeljima. Otac mi je noć prije bio gost u Dnevniku, njegova snaga i ponos impresivni su. Ali takva tragedija te slomi. Ne možeš ostati imun.”

Prisjetio se i svog prvog dolaska u Srebrenicu.

“Prvi put kad sam došao u Srebrenicu hvatao sam zrak. Bila je zima, magla iznad Potočara, to je nešto što te emocionalno razbije u komadiće.”

“Nikad ne podredite posao obitelji”

Velik dio razgovora posvetio je obitelji, supruzi Ivani i djeci, te cijeni koju je novinarski život ostavio na privatni život.

“Sa ženom sam u braku 27 godina. Ja sam znao biti po 100-150 dana izvan Zagreba ili izvan Hrvatske. Imamo troje djece i ona je sve to nosila, odgajala djecu i držala kuću. Ženi dugujem sve. To nije nikakva papučarska priča. Žena drži sva četiri kuta kuće, ne tri nego četiri.”

Ispričao je i bolnu anegdotu kad je propustio prvu školsku predstavu svoje kćeri zbog posla.

“Kćer me nazvala točno kad je ulazila na scenu i pitala: ‘Tata, dolaziš?’ Šutio sam par sekundi i ona kaže: ‘Hvala, znam da si u poslu, bit će druga predstava.’ Tada sam telefon zafitiljio u šajbu. Poruka mlađoj generaciji: nikad nemojte podrediti posao obitelji. To je odvratno. Ok je voljeti posao, ali ne smiješ zakidati one koji su ti najvažniji u životu.”

Odnos prema BiH i Hrvatima u BiH

Na kraju razgovora osvrnuo se i na nedavne prozivke da “ruši ustavni poredak” u BiH.

“Spomenut ću to jer je rečeno da ja rušim ustavni poredak. Bio sam u Bosni i Hercegovini 300 puta, izvještavao o najgorim stvarima, uključujući Srebrenicu. Apsolutno se zalažem da hrvatski narod u BiH bude konstitutivan, ravnopravan, da ga nitko ne nadglasava i da mu nitko ne bira predstavnike. To je moj stav.”

Naglasio je da Bosnu i Hercegovinu doživljava kao svoj prostor.

“Ja poštujem državu BiH, nikada jedan zarez nisam rekao protiv nje. Hrvati su ovdje 500, 600 godina. Mi smo svoji na svome, uz dužno poštovanje prema svima. Moja iskustva s Bosnom i Hercegovinom su prekrasna. Tu sam kao svoj na svome. Nikad me nitko nije krivo pogledao. Da išta rušim, sigurno bi me netko već zaustavio.”

Na kraju je uputio i poruku kolegama iz Hercegovine.

“Uvijek podržavam druge medije i želim vam da opstajete i uspijete, da budete utjecajni i da radite svoj posao na najbolji mogući način. Znam da nije lako, nikome danas nije lako, ali meni je ovdje bilo baš ugodno.”

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.