A. Mrkonjiću, novinaru Dnevnog lista, povodom teksta pod naslovom "Hrvate su očistili rat, Karađorđevo, Graz i treći entitet

Pretpostavljamo kako je ovaj tekst objavljen kao Vaš žal za prognanim Hrvatima nakon popisa stanovništva 2013. Da ste kojim slučajem povjesničar i da poznajete povijest odnosa u Bosni i Hercegovini kroz minula stoljeća, shvatili biste kako je i protekli rat i ono što je nastupilo nakon rata kontinuitet jedne međunarodne politike koja uskraćuje političko pravo Hrvatima na Bosnu i Hercegovinu. Da ste kojim slučajem kvalificirani demograf, uvidjeli biste kako je većina Hrvata protjerana s područja općina i gradova u kojima nisu bili u većini, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, kao što je Sarajevo, Zenica, Travnik, Banja Luka, Konjic i sl. Da ste demograf, uvidjeli biste kako, kada zbrojite sve općine u kojima su Hrvati bili brojčana manjina, hrvatski narod nije predstavljao nikakvu vojnu opasnost u tim mjestima, nego je smetao kao malobrojan, ali konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini, što podrazumijeva sudjelovanje u općinskoj vlasti, ravnomjeran udio u resursima općina, pravo na ravnomjerno zapošljavanje, učenje materinskog jezika, i kako je to bio dovoljan razlog brojnijim narodima da te Hrvate razoružaju, odvedu u logore i nakon toga izručuju na prostore koje je HVO držao pod kontrolom, a njihovu imovinu opljačkaju i zapale ili daju na korištenje pripadnicima svoga naroda, što je klasični ratni zločin. No, taj ratni zločin stalno opravdavaju novinari i političari poput Vas, na zlonamjeran način, kojekakvim zaključcima o sastanku Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, za koji se ne zna je li se uopće dogodio, o čemu se na njemu razgovaralo, što se dogovorilo, tko je sve na njemu bio nazočan, ali se u svakom slučaju nije razgovaralo o podjeli BiH, jer je BiH ovisila o referendumu koji je došao vrlo kasno, tj. nepotrebnim oklijevanjem predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, kao predstavnika bošnjačkog naroda, jer su Slovenija i Hrvatska puno prije izglasale svoju neovisnost i dobile svoje međunarodno priznanje, točnije 15. siječnja 1992. godine. Tek 1. ožujka Predsjedništvo BiH je pozvalo građane BiH na referendum o izglasavanju neovisnosti BiH i izlasku iz Jugoslavije, gdje je hrvatski narod u najvećem broju podržao njenu neovisnost na referendumu. Tada je uslijedilo i njeno priznanje od Međunarodne zajednice, gdje je Hrvatska bila među prvima koja je priznala njenu neovisnost i suverenost u AVNOJ-evskim granicama. Da ste kojim slučajem povjesničar, znali biste i kako su Srbi, u siječnju 1992. godine, proglasili Republiku Srpsku kao teritorij srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, stoga nam nije jasno na koji su to način hrvatski predstavnici dijelili Bosnu i Hercegovinu. Kada je u pitanju unutarnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine, trebali biste znati kako je Karington-Kutiljerov plan predviđao unutarnje uređenje BiH s tri razine vlasti, te kako je Vance-Owenov plan predviđao deset provincija u Bosni i Hercegovini (napomenimo kako su Cyrus Vance i lord David Owen bili zvaničnici Europske unije i Ujedinjenih naroda). Isto tako, zvaničnici Europske unije i Ujedinjenih naroda, Lord Owen i Thorvald Stoltenberg su predložili uniju tri republike koja je predviđala uređenje BiH kao tri entiteta: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Da ste kojim slučajem povjesničar, uzeli biste u obzir kako su hrvatski politički predstavnici ozbiljno shvaćali mirovne sporazume koje su predlagali predstavnici Međunarodne zajednice i kako su ih prihvaćali u potpunosti, te kako su druge dvije strane odbijale svaki mirovni sporazum i nastavljali ostvarivati svoje politički ciljeve vojnim putem. Da ste kojim slučajem povjesničar, znali biste i za veliku obmanu koja je napravljena hrvatskom i bošnjačkom narodu u Washingtonu, gdje je bilo zamišljeno da se Federacija BiH uredi kao deset kantona/županija, a da se kantonizacija Republike Srpske izvrši kroz daljnje pregovore i dogovore. No nažalost, Daytonski mirovni sporazum je upravo potvrdio kontinuitet međunarodne politike prema Hrvatima Bosne i Hercegovine, gdje se Srbima omogućuje republika, entitet, pravo na 49% teritorija Bosne i Hercegovine, pri čemu su Hrvati čak morali vraćati oslobođene prostore poput Šipova i Mrkonjić Grada, i čime na stotine tisuća Hrvata i Bošnjaka gube svoju suverenost i konstitutivnost na teritoriju Republike Srpske i moraju svoje utočište tražiti na drugim prostorima BiH i trećim zemljama. Da ste kojim slučajem političar, znali biste kako se odvijao proces provođenja Daytonskog sporazuma u Federaciji BiH i znali biste na koji je način Federacija BiH centralizirana. Ni na koji način ne bi mogli zanemariti utjecaj međunarodne zajednice i visokih predstavnika koji su doveli hrvatski narod u poziciju potpune neravnopravnosti s bošnjačkim narodom u F BiH, a samim time hrvatska politika nije mogla ni utjecati na politički i ekonomski povratak hrvatskog naroda na prostore Federacije BiH iz kojih je prognan. Različite pozicije hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, iz kojih izdvajamo glavne četiri, a to su Hrvati u općinama s hrvatskom većinom, koje su teritorijalno naslonjene na Republiku Hrvatsku, općine s hrvatskom većinom koje se nalaze u bošnjačkom okruženju, što je plod agresivne i strateške vojne politike koju je vodila Armija BiH s tih područja, Hrvati koji su politička manjina u općinama s bošnjačkom većinom i Hrvati koji su politička manjina u općinama sa srpskom većinom, dovele su do toga da danas imamo više političkih nacionalnih interesa. Osim gore navedenog, na plećima hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se stalno odvija konfrontacija Tuđmanove narodno-kršćanske Hrvatske i Mesićeve građansko-ljevičarske Hrvatske, gdje jedna pokušava zaštititi hrvatske nacionalne interese u BiH, a druga stalno optužuje i okrivljuje hrvatsku politiku, koja je dosljedno demokršćanska u posljednjih dvadeset godina. Ovakav ishod rata je i strateški zamišljen u tuđim političkim centrima, i danas se različite pozicije hrvatskog naroda politički konfrontiraju jedna s drugom. Kada tome još pridodamo neujednačene kriterije Međunarodnog suda u Haagu, kriminalnu privatizaciju, zabranu političkog djelovanja stotinama kvalificiranih hrvatskih političara, medijsku i političku majorizaciju, svakome je jasno kako se politička kriza i politički procesi u Bosni i Hercegovini rješavaju preko leđa najmalobrojnijeg hrvatskog naroda. Nažalost, događa se ono čega smo se najviše bojali, a to je da veći utjecaj u bh. javnosti imaju pojedinci koji se izjašnjavaju kao Hrvati (ali ih to ni na koji način ne obvezuje da štite kolektivne nacionalne interese), nego legalno i legitimno izabrani predstavnici hrvatskog naroda. Mi, hrvatski branitelji koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu, znamo razlikovati nacionalne od stranačkih i pojedinačnih interesa i uvijek ćemo podržavati one Hrvate koji rade za jednakopravnost i zajedništvo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ukazivati kako postoje i oni Hrvati koji ni na koji način nisu kompetentni da donose svoj sud o proteklim događanjima u Domovinskom ratu i poslije rata, i koji na taj način sebi priskrbljuju materijalnu korist, ne vodeći računa koliku štetu nanose cjelokupnom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Gospodine Mrkonjiću, koliko smo Vas razumjeli, Vojska Republike Srpske i Armija BiH, sa svojim političkim vodstvima, su Poncije Pilat, a takvi kao Vi im nose posudu s vodom kako bi oprali ruke od zločina nad Hrvatima.   KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIŠLIHIZ DOMOVINSKOG RATA