Kara i Mara – Bajka o mostarskom rukometu

Kara i Mara – Bajka o mostarskom rukometu
Mjesto gdje se koljena i zglobovi troše kao pare iz gradskog proračuna na gluposti. Popodne je počela padati kiša. Stiže nova SMS poruka „Ako prestane padati sat vremena prije 8, trening će se održati." Zima je. Početak 11. mjeseca. Dolaziš u trenirci, majici dugih rukava i uskačeš u mostarski asfalt pun lokvi. Doduše, bolji je od mostarskih cesta, bar nema rupa.

Tako su izgledali sami počeci Kare i Mare. Jedan stariji, drugi mlađi - sad nekako isti. Zreli, zgodni i jaki momci sa šlifom za igru, za vic. Ne znam može li se to nazvati mostarskim načinom igre, ali nas je kroz povijest krasio u mnogim sportovima, ne samo rukometu. Kontra su snagatarskom rukometu. Odupiru mu se vještom igrom, brzinom, otpornošću. Kao da su ih noći na Kantarevcu provedene u hladnoći i kiši ojačale i negdje iz podsvijesti im daju snagu. Kako i neće. Tko može zaboraviti te noći, te treninge. Tada nisi mislio na uvjete, tada je to bilo fora. Bitna je raja, da se šuta, da se dodaje. Baci koja fora. Bitan je vic.

Liga prvaka bi se događala nedjeljom. Trening na Bijelom. Rani jutarnji sati. Točno u 9, misliš se bili na misu otišao prije ili poslije treninga. Golovi, crte, parket. To je bila naša Arena Zagreb. Tako malo, a veliko u našim očima. Kako i neće. Još u petak si trenirao u dvorani u Prvoj osnovnoj gdje je zid crta, a crveni marker na zidu rukometni gol. Sve to u međi manjeg košarkaškog igrališta. Al opet je bilo ok. Bitna je raja, da se šuta, da se dodaje. Baci koja fora. Bitan je vic. Liskaluk.

Nekako se izdržavalo u to vrijeme. Malo Aluminij, malo ovaj, malo onaj. Klub ne bi visio ako dvoje ljudi nije platilo članarinu. Išlo se na putovanja, obilazila Europa - ostvarivali zapaženi rezultati. Nije bilo rješenja za taj vic. Stiže nova sezona. Pripreme na Vojničkom i Trimuši. Trčiš onaj duži krug. S preprekama. Tu staklo, tamo kondom, negdje i pokoja šprica. Ali tko te pita. Bitna je raja. Šta ćeš, pripreme su, nije se šutalo, nije se dodavalo, ali se bacila koja fora. Bitan je vic.

„Tko prođe sezonu u bosanskohercegovačkoj ligi, taj može svugdje igrati", rekao je Luka Modrić jednom prisjećajući se svog vremena u HŠK Zrinjskom. Ista ta liga, samo rukomenta, bila je škola ovoj dvojici virtuoza - jednim od najboljih u svojoj sorti.

Desetak godina poslije ih gledaš na gotovo najvećoj rukometnoj smotri i vjerojatno se kao svaki Mostarac, prijatelj iz djetinjstva, prijatelj s treninga - poistovjećuješ s njima. Dijeliš njihov uspjeh. Kao da je tvoj. Možda je to zato jer znaš kroz što su prošli. Zato jer znaš da nikad nisu imali dvoranu, uvjete. Da ovaj grad nikad nije mario za njih, ali da oni toliko mare za tim gradom da ga spomenu na svakom koraku i ne stide ga se. Iako se grad odrekao njih i gotovo svih mostarskih sportskih generacija, oni nisu okrenuli leđa gradu i raji. Zato ih cijenimo. Jer im nije bitno samo šutanje i dodavanje, nego raja. Da se baci koja fora. Šarm. Bitan je vic. Bitno je tko si i da si ponosan odakle si.

Danas taj isti rukometni klub jedva krpi kraj s krajem. Dao je on još mnogo rukometaša, a neki od njih igraju na najvećoj svjetskoj razini. Možda novi Kara upravo asistira novom Mari negdje na Vojničkom ili nedjeljom na Bijelom brijegu. Možda bi bilo moćno dati damara tom klubu. Da se šuta, da se dodaje. Da se baci koja fora - da se stvori nova raja. Bez obzira igrali oni ili ne za BiH, za Hrvatsku ili nekog trećeg. Čisto onako. Radi euforije u gradu. Da se nešto događa.

Ne znam je li ovo tragedija ili komedija ili možda neka tragikomedija, ali bajka je sigurno. Bajka o Kari i Mari - mostarskoj raji na europskom rukometnom tronu.

erogag.com