Izviđač - ambasador općine Ljubuški

U proteklih nekoliko godina Izviđač je počastio sve Ljubušake vrhunskim rukometom, velikim uspjesima i utakmicama na kojima puno veći gradovi mogu biti zavidni Ljubuškom. Danas je nekoliko njegovih igrača okosnica rukometne reprezentacije Hrvatske i svima nam srce zaigra kada se na televiziji o Ljubuškom u superlativima priča.

S druge strane preko tri stotine djece prolazi kroz trenažni proces u svim selekcijama kluba koji će u nekoliko narednih godina izrasti u velike igrače. Slobodno možemo zaključiti da je vrlo vjerojatno da hrvatskoj reprezentaciji pridodaju nadimak - Izviđač Ljubuški. Ovakvi rezultati nemaju cijene. Nakon 3 godine u kojima se klub posvetio vlastitoj rukometnoj školi, ponovno su najavljeni rukometni uzleti i vrlo je vjerojatno da ćemo od naredne sezone gledati međunarodne utakmice.

Mene kao i druge promatrače zaboli sebičnost pojedinaca koji se obračunavaju s športskim djelatnicima ne cijeneći njihov rad, u prvom redu, na ljudskom obrazovanju mnoštva djece i senzibiliziranju javnosti na sve pozitivno što treba jednom društvu.

Mnogi su pomagali Izviđaču, kroz sponzorstva ili volonterski rad, ali postoji jedna osoba koja je i u najtežim trenucima ostala u klubu nikako iz profitabilnog interesa, već iz ljubavi prema rukometu, Ljubuškom, Izviđaču, djeci i svemu onome što donosi pozitivizam u društvu. To je Stanislav Mucić, pod čijim je vodstvom Izviđač izrastao u velik i organiziran klub, a koji je i danas gotovo jedini zaslužan da klub organizacijski funkcionira kao mnogo veći europski klubovi.

S druge strane općina Ljubuški se pokazala klasičnom maćehom kad je u pitanju šport dijeleći financijske mrvice, a trošeći puno veće iznose za, recimo, općinsku reprezentaciju. Uz to se pokazala nemuštom u upravljanju pojedinim klubovima čiji su predstavnici iza sebe ostavili nagomilane probleme i dugove. Svi traže rezultate, a nikako da se upregne u športska kola novčanim injekcijama kako bi njihovi rezultati bili na ponos svim Ljubušacima.

Zaboli me kad se dirne u jednog Stanislava, koji je ljubuškom športu ne samo dao novac, već ljudski plemenit entuzijazam zbog ćega mu Ljubušaci trebaju stisnuti ruku i pomoći barem u verbalnoj potpori da ustraje u svojim djelima. Iako se to pojedincima koji „operiraju“ i na ovom portalu „hvalospjev“ prema Muciću neće svidjeti, istina se mora predočiti javnosti. Osobno imam na to pravo jer ga poznajem godinama, a na fakultetu smo bili docimeri i dan danas smo dobri prijatelji. Na jesen će nam svima biti drago kada dođe u Ljubuški jak inozemni klub, kada dvorana bude puna, kada televizija bude prenosila utakmicu i kada se budemo veselili novim uspjesima i mladića i djevojaka.

Ovih se dana pripremaju imenovanja za športske nagrade za 2009. godinu. Rukometaši će ponovno pokupiti gotovo sve što se tiče muške konkurencije.

Za ponadati je se da će Mirko Alilović i Denis Buntić biti primljeni u prostorijama općine Ljubuški, kao ambasadori ovog kraja i rukometa, a ne kao protekle godine kada je izostala zahvala za njihove rezultate i djela. Iako će Stanislav Mucić djelovati u rukometu još jako dugo, vrijeme je da dobije nagradu za životno djelo i za sve ono što je Ljubuškom dao. Budimo ovakvim ljudima zahvalni!

Heja, heja Izviđač......

ljubiški.info