FOTO  Hrabre Hrvatice u grotlu BGArene

Preko dobrog prijatelja u Beogradu na vrijeme smo kupile skupe ulaznice za polufinale (drugi red tribina od parketa) i finale (peti red iza gola, koso) u BG Areni uvjerene da samo tamo mogu završiti naši.

Kako se bližio dan odlaska, a zbog događaja u Novom Sadu, na nas je pao strašan pritisak da "ne budemo lude" i da ostanemo doma.

U četvrtak navečer kraću konzultacije i procjena rizika; odluka - idemo! Spakirale smo svoje kockaste dresove, šalove i novu zastavu te krenule pune emocija i želje da podržimo naše u BG grotlu. Srce ispred pameti!
PETAK, 27.1. 2012.

Nas četiri smo stigle osobnim autom na granicu negdje oko 14,00 jer smo htjele gledati i prvo polufinale. Na našem dijelu autoputa, policija na svakom odmorištu i još pokoji auto putem. Na granici postrojeni srpski specijalci.

Mi se javljamo prema naputku i nakon jedno sat vremena skupilo se šest auta i krećemo pod pratnjom prema Beogradu. Na naplatnim kućicama napominjemo da mi idemo u hotel u gradu, tamo nam obećavaju pratnju skroz do hotela. Svi nastavljamo pod pratnjom do čuvanog parkirališta s kojega prebacuju naše navijače autobusima. Mi dobivamo novu pratnju i pod rotirkama :-) odlazimo prema hotelu. Kako je hotel na Skadarliji, ima čuvano parkiralište u paralelnoj ulici. Nakon što nas je policija dovela do početka ulice, mi se spuštamo do parkirališta. Na zamolbu čuvara, sklanjamo auto iz vidokruga s ulice; zbog situacije veli on :-) Nakon pet minuta pojavljuje se kršni specijalac iz pratnje da provjeri jesmo li smjestili auto i da li je sve u redu. Pitamo za povratak, s obzirom da ostajemo do nedjelje i on nam savjetuje da u nedjelju dođemo na čuvano parkiralište, jer će od tamo i u nedjelju ispratiti aute do granice. Smještamo se u hotel, oblačimo dresove, pakiramo zastave i šalove i taksijem pravac Arena.

Putem do Arene prolazimo kraj trga, grupa mladaca iz sveg glasa pjeva grozne nacionalističke pjesme - policije nema. Taksist, simpatičan momak, ljetovao dugo godina u malom mjestu kraj Klenovice i imao pet-šest djevojaka Hrvatica. Zaželi nam "srečno" i ostavi nam broj za povratak... on će se muvati oko Arene.

Krećemo prema ulazu, već je gužva... na ulazu pretres: oduzimaju kemijske, cigarete, upaljač, a sav sitniš iz novčanika također moramo ostaviti u za to predviđenoj kutiji. Iz torbe moram izvaditi zastavu da provjere da li ima kakvih natpisa. Razvlačim je širom među svima, malčice pogledavaju ali mirno ulazimo.

Odmah se obratimo Security dečku i pitamo što je sa Hrvatima? On nam objašnjava da ih je došlo stotinjak i da su ih sve smjestili u čuvanom dijelu i da će nas ispratiti do tamo. Naše karte su drugi red do terena, malo desno od centra i baš nam se ne ide među naše, a i znamo da će tamo biti frka. Policajac nam potvrđuje da možemo slobodno na svoja mjesta ali da baš ne ističemo neke simbole; mi odvraćamo da smo navijači i hrabro se upućujemo ravno u ralje Arene!

Prvo polufinale još traje... do nas srpska obitelj sa sinom, oko nas dosta stranaca. No, u redu ispred nas ekipa mladića totalno nabrijana. Mi najprije zakopčane do grla, a onda hrabro skidamo neutralne šalove,skidamo jakne, otkopčavamo veste i ukazuje se kockica po kockica.

Svima oko nas postaje jasno da su se Hrvatice infiltrirale. Počinje naguravanje, pogledi, a jedan glasno opsuje Tadića što pušta tu "gamad"... Ne skidamo veste skroz, jer pretpostavljamo da je pitanje vremena kada bi nam nešto s leđa doletjelo u glavu. Mirno čekamo početak naše utakmice i pogledavamo prema našim navijačima. Očekivali smo prema najavama 2.000 ljudi, no na čuvanom mjestu ih nema niti 200. Osvrćemo se oko sebe, u dosegu pogleda ne pronalazimo nikoga s prepoznatljivim dragim kockicama. Frendica ispod jakne ima samo dres i ne usudi se skinuti jaknu... vruće je... odlazimo do toaleta i tamo joj dajem košulju koju sam imala ispod dresa. Konačno i ona može skinuti jaknu. Arena se sve više popunjava i jasno je da su sve karte prodane, priča o 5.000 karata manje uopće ne stoji. Konačno, ulaze naši na zagrijavanje i kreće erupcija zvižduka i najgorih psovki.

Mi ustajemo i plješćemo. Lik ispred nas u crnoj majici se okreće i bijesno pita: "Šta tapšete!? Nabijem vam ruke u usta!" Uzvraćamo da smo navijači i da je normalno da plješćemo svom timu na što nam on zapovjednim tonom naredi da "smesta prestanemo tapšati!" Ispred nas, iza ograde, sjedi redar okrenut publici i osjećamo se ipak malo sigurnije. Lika ignoriramo i krećemo sa slikanjem naših momaka. Lik i dalje žestoko psuje i bjesni. Koristim trenutak ulaska njihove repke i okrećem fotić prema njemu i slikam ga. Zlu ne trebalo. Lik me skuži i pokazuje mi srednji prst, na obje ruke. Ja mu nedužno uzvraćam najslađim osmjehom.

Kreće naša himna. Nas četiri se zagrljene deremo iz petnih žila, ne čujemo ni sebe ni himnu ali ne damo se. Sa suprotne strane nam mašu s par mjesta, uzvraćamo mahanjem i toplo nam je oko srca - ima nas još! Oni zvižde, urlaju, psuju - masovno ludilo i opipljiva mržnja je nakrcala dvoranu...

Kako huligani u prvom redu očito nisu imali kartu, pred sami početak tekme dolazi grupa sredovječne gospode. Ponadamo se konačno normalnom okruženju. No, odmah kreću provokacije tipa "sjetite se što ste našima radili u Zadru", "kod vas ionako igraju sami Srbi" i tako dalje u stilu cijeli svijet je Srbija! Vidimo, ništa od naših nada. Da stvar bude gora, tipovi sjede u prvom redu ali su non-stop na nogama i ne vidimo baš ništa. Jedan stranac protestira da sjednu, jer je skupo platio kartu, pa nastane opći metež, dolaze redari i umalo izbacuju stranca (inače Danca)! Jer provocira. Slušamo petominutni izbor najsočnijih srpskih psovki...

Upravo pridošlice organiziraju povlačenje ogromne srpske zastave preko tribina. Kako sam do kraja reda, izmičem se na stepenice, a frendice jadne ostaju ispod zastave. I tako par puta....

Skandira se non-stop, ali mi ništa ne razumijemo. Samo pretpostavljamo stravični sadržaj. Našima svaka čast - iskoristili su svaku i najmanju priliku da se čuju! Nije ih na žalost bilo previše...al' mi smo ih čule!

Prvo poluvrijeme završava i još uvijek sam uvjerena da ih naši polako ali sigurno melju.

Nastavak donosi tužni rasplet... tipovi ispred nas okreću se svako malo i zlobno likuju...sudac svira kraj - kraj je i našim nadama. Na tren mi proleti misao: što bi bilo s nama da su izgubili?? Ovako, jedan se okreće i pruža nam ruku - mi mu čestitamo! Kamufliramo natrag svoje kockice pod jakne i šalove, pa krećemo prema izlazu. Praćeni vijorenjem srpskih zastava i njihovom glasnom pjesmom, tužno se taksijem vraćamo u hotel. Odlazimo u hotelski restoran utopiti tugu. Tužno sjedimo u svojim konačno slobodno otkrivenim kockicama uz staklo restorana: dolazi bend i sviraju nam Ravnicu, Garavušu, Lepe ti je Zagorje zelene- i mi iz tuge prelazimo u neku čudnu sreću: što smo tu s našim kockicama i što ima još i utakmica u nedjelju koju moramo dobiti.

Prilaze nam Španjolci i Šveđani, čestitaju i kažu da su za njih ipak Hrvati najbolji! I da smo nas četiri jako hrabre sa svojim kockicama! Shvaćamo da su čak i oni osjetili tu silnu mržnju i bezumnu histeriju... Tada nam prilazi jedan član hotelskog benda i upozorava da nije baš pametno sjediti tako uz staklo i to na Skadarliji, te pojašnjava da je malo niže dole sjedište, čini mi se Delija (ili Grobara) i da nam ne treba da se neka pijana budala zaleti.... Na izlasku se mimoiđem sa simpatičnom Norvežankom koja mi brižno zakopčava jaknu i upozorava me na opasnost!

Ne spavam k'o ni Goluža. Pred jutro sanjam da gledam snimku na TV-u i plačem k'o kišna godina. Budim se još jadnija.

Rezimiramo sinoćnje događaje i shvaćamo da da su umjesto nas na našim mjestima bila četiri muškarca, pitanje je kako bi se proveli. Na doručku gospođa do našeg stola čita Kapora: How to understand Serbian mentality. Očito, to zahtjeva pisane upute i poseban pristup!

Ponoć je prošla odavno; subota je dan odmora za naše- treba im odmor i nova galvanizacija (što bi reko Ćiro Blažević)

Nas četiri, sutra idemo dalje - skidamo i veste!
SUBOTA, 28.1.2012.

Subota počinje doručkom u restoranu: opet viđamo Dance od sinoć, Španjolce, pokisle Francuze koji nas tješe da će oni sutra navijati za Hrvatsku.

Krećemo u Knez Mihajlovu po shopping dozu u Beogradu da se malo utješimo: obilazimo Monu, Zekstru, Nicholas, Carpisu- ponešto kupimo i raspoloženje se diže.

Odlazimo na kavu u Bah (Beograd Art Hotel): super kava, uljudni konobari, fini kolači- mi sve bolje.

U povratku u hotel uviđamo kako je hladno: košava nabrijava ionako nabrijanu atmosferu...sve novine vrište "tri od tri" tj. vjeruju da će Đoković, vaterpolisti i rukometaši svi izboriti pobjede.

Na večer smo opet u restoranu na Skadarliji: dobra hrana, pjesma Cigana... "znam da nije ti lako al danas nemoj biti grub, nego zapovedi šta ćemo svirati..."- i naravno daj bar 500 dinara (5 eura) za to, traži Cigo uz smješak i zlatni zub.
NEDJELJA, 30.1.2012.

Budimo se: pregledavamo redom portale i brinemo se da možda nešto nije u redu u našoj repki, jer opet svašta pišu... umjesto da ih ujedinjuju oni traže afere i razmirice - ljutimo se ali vjerujemo da su naši Kauboji iznad toga!

Uz doručak radimo detaljan plan za danas.

Mišljenja su različita: jedan dio ekipe, s pravom užasnut posvemašnjim ludilom navijača na prethodnoj utakmici, insistira na skrivanju kockica, dok drugi dio ne može prihvatiti da na utakmici za medalju, ostave svoje momke bez potpore jer kakva je to potpora bez kockica?

Postižemo dogovor: razumno(?) ćemo procijeniti situaciji i odlučiti ovisno o situaciji na tribinama. Svjesne smo da su se tenzije vjerojatno još podigle izvještavanjem njihovih medija o "brojnim osvetničkim napadima na Srbe širom Hrvatske" i ne želimo dodavati ulje na vatru.

Provjeravamo raspored ostalih finala koja im je podario njihov sveti Sava i s olakšanjem konstatiramo da će ih najvjerojatnije prenosi Noleta i vaterpolista prikovati uz TV. Nadamo se da će nam ta činjenica konačno pružiti priliku da se naša glasna podrška kaubojima i čuje.

U hotelskom restoranu pijuckamo kavu i pratimo Noletov meč; nadamo se da će potrajati dovoljno dugo da se neopaženo uvučemo u Arenu. Danas imamo karte za mjesta iza gola. Krećemo taksijem prema Areni.

Taksista, ovaj put malo suzdržaniji, iskrcava nas pred našim ulazom - danas jug. Košava nas brije i želimo čim prije ući. No, na ulazu neugodno iznenađenje - ulaz još nije otvoren, a na upit kada misle početi puštati ljude, lakonski odgovaraju za sat vremena! Na satu pokazuje 13,20! Krećemo u potragu za kafićem; al' kraj stadiona!!?? Nakon par minuta smrzavanja, pronalazimo jedan i žurno se uputimo prema njemu; od jake zime dijelom slabi naš dotadašnji oprez i hrabro ulazimo. Kolegici s jakim zagrebačkim naglaskom zabranjujemo otvoriti usta i delegiramo Slavonku s književnim govorom za komunikaciju. Na velikom ekranu mnogobrojne užarene oči prate Noletov meč. Svi skreću pogled k nama i imam osjećaj da je svima jasno odakle smo - na svu sreću nema ni mjesta. Okrećemo se na peti i žurno krećemo van.

Krećemo natrag prema ulazu, koji je sada otvoren. Prolazimo prvu kontrolu karata i polako krećemo prema glavnom ulazu. Suprotno od naših nadanja, skupljaju se i srpski navijači; ne sumnjamo da će navijati protiv nas!

Evo nas opet na kontrolnom punktu. Ovaj put kontrola je još rigoroznija - prekopavaju torbu i koliko god se mi trudile, poučene iskustvom, odstraniti sve nepoželjne predmete, pronalaze što trebamo izbaciti (žvakaće gume na primjer!). Vade mi iz torbe šal i zastavu. Glavni policajac širi šal i na glas sriče: U boj! U boj! Stiže munjevita reakcija: Ne može! Danas se situacija zakomplicirala: ukoliko želimo na svoja mjesta, oduzimaju nam zastave i šalove i ne smijemo prikazati kockice! U suprotnom, moramo na dio odvojen za hrvatske navijače. Slijede kratke konzultacije i postižemo konsenzus: ne dolazi u obzir da im ostavimo šalove i zastave i da borbu za medalju promatramo bez identiteta! Skupljamo svoje rekvizite i u pratnji specijalaca krećemo prema dijelu rezerviranom za hrvatske navijače. Djevojke koje su skupo platile ulaznice, ne odustaju od svog prava da sjede na plaćenom mjestu i ne kreću s nama. Putem nam se priključuje još par naših i stižemo na tribine s kojih smo i u petak čuli podršku. Nema nas puno, ali se brzo organiziramo. Redari - dečki skroz simpatični, pomažu nam postaviti našu trobojnicu i sve je spremno.

Pojavljuju se curke lica skroz obojenih u naše boje. Kasnije saznajemo da su snalažljive djevojke sakrile farbe što u čizme, što u grudnjake. I unatoč svim maltretiranjima pojavile se u punom sjaju! Preslatke su!

Naši izlaze na zagrijavanje i zahvaljujući polupraznoj dvorani, salve zvižduka su nešto slabije - konačno se čuje i naša podrška! Igrači nas pozdravljaju i poželim da nas je više, da ih glasnim navijanjem ponesemo do te željene medalje! Čini nam se da su izašli odlučni da ju izbore...

Svira naša himna i sad ju pjevamo još glasnije, prkosnije! Lagano mi drhte koljena, ne mogu zamisliti da i ovu utakmicu izgubimo.

Pogledavam lijevo i desno, ovaj put nema specijalaca na "graničnoj crti" ali nema ni srpskih navijača.

Počinje utakmica i polako nas naši Kauboji umiruju - rezultat se kreće u našu korist. Mirko, kao i uvijek, brani i nemoguće i što je najvažnije, upravo u ključnim trenucima. Na naše skandiranje svaki put odgovori visoko podignutim rukama - uzvraćamo još žešćim navijanjem. Uglavnom se uzvikuju imena Ivan i Mirko. U žaru navijanja, lakše smo pregrmjeli i kratkotrajno rezultatsko sustizanje Španjolaca...

U našoj maloj grupici izmjenjuju se : Bijelo, crvena; Pjevajte za nju; skandiranje Hrvatska te imena igrača, ovisno o prilici... po reakciji naših junaka, shvaćamo da naše navijanje stiže i do njih i to nam daje dodatnu snagu. Ne stajemo praktički niti sekunde - uvijek netko povuče! Na nogama dočekujemo i kraj utakmice - POBJEDA!! Igrači se vesele i pozdravljaju nas. Zaboravljamo i poraz od Srbije, i nedočekano zlato i sve neugodnosti... Hrvatska je i opet na postolju, naši Kauboji su za nas najbolji! Opraštam im neprospavanu noć, a tuga zbog propuštenog finala tek sada polako popušta. Skačemo i veselimo se i neizmjerno nam je drago da ih nismo ostavili same i da se nismo dali do posljednjeg trenutka! Svima smo pokazali kako se navija za Hrvatsku i da nas ništa ne može zastrašiti. Kakve Delije, kakvi Grobari - svi huligani su nemoćni protiv našeg velikog srca koje kuca za nju - našu Hrvatsku!

Navijači koji ne ostaju na finalu polako se skupljaju za izlazak iz Arene. Čuva nas kordon policajaca, oni, u punoj spremi, krajnji su kontrast našoj razdraganosti i nasmijanim licima. Slikamo se ispred njih za podsjetnik na opće ludilo koje je zavladalo na jednoj međunarodnoj sportskoj manifestaciji!

Praćeni specijalcima, uz ipak prisutnu nelagodu (srpski navijači prisutni su već u velikom broju) žurnim korakom napuštamo Arenu. Odvajamo se od grupe, a specijalci vade iz reda taksi koji je na križanju čekao zeleno. Taksist se izbezumio, specijalci naoružani do zuba sa štitovima - kad su ga spopali, premro je od straha... veli vi mora da ste neke jako važne kad vam policija organizira prijevoz. Mi skromno uzvraćamo: Ne, samo sretni i ponosni hrvatski navijači na povratku doma!

Dolazimo do našeg auta: simpatični čuvar nam maše i govori da je sve u redu; objašnjava najkraći izlaz na Gazelu...

Jurimo Beogradom i napuštamo taj inače gostoljubivi grad, presretne jer su naši osvojili broncu i jer smo neokrznute prošle ovu uzavrelu situaciju...

Stižemo na granicu iza 18 h i napuštamo Srbiju.

Ulazimo u Hrvatsku gdje nas na granici dočekuju naši policajci i carinici - mi ponosno raskopčavamo veste - kockice se ukazuju u svojoj punoj snazi i simbolici!!! Oni se sretni s nama smiju i vesele; ljudi ne mogu vjerovati da smo nas četiri među rijetkima koji se vraćaju iz grotla Beograda. Prilazi nam novinarka jednog radija: prepričavamo joj doživljaje i doživljeni ponos... kaže nam: cure, hrabre ste!

Mi se tako i osjećamo - hrabre, ponosne, sretne, ujedinjene u pjesmi koju grleno pjevamo dok jurimo prema našem Zagrebu:

"Bijelo-crvena polja hrvatska
Na dresu sjete me da ja volim te!
Igrajte za nju- našu voljenu
Nek jače kuca to- srce vatreno!!!"

Izvor: hrsport.net/blogovi