Zvonimir Magić: Mali Kostelić ima glasurdu

Sjećam se i drugih CRO-pobjeda i himna. Ali, nije nikada bila toliko pijevna. I tako gromko pjevana. Nikada! Ne zato kaj dečki ne znaju ili ne bi šteli. Ne! Nije jednostavna za fino uglazbljivanje. Treba i sluha i glasa. Zato su usne stisnute, zato samo mrmalj za sebe. Sjećam se svoje pučke škole.

Bilo mi je osam. Drugi razred. Veli nam naš vučitelj Dragutin Golub: "Dečki (još se nismo miješali s pucicama), sutra pitam pjevanje. Naučite mi jednu pjesmu. Ja ću vas slušati. Izbor je bio slobodan. Ko kaj hoće. I kaj sad. Kaj bi ja trebal pevati? Ja sam mala ruža ili Kiša pada ili Plakala mala Vidica... ma, kakvi! Tata, koji je veliki Hrvat, a to je vrijeme buđenja, sprema se Banovina Hrvatska, veli: "Sine, imaš celo popodne, nabiflaj Lijepu našu..." I ode, u ured. On ne pita, mogu li ja to ili ne mogu. Moja mama koja ima krasan glas, puna sluha, vježba sa mnom. I sutra, ja pjevam, jedini, "Lijepu našu". Kad se sad sjetim toga, onda je sigurno da sam ju zrecitiral, da sam peval, sumnjam. I zato razmem ove naše kaj baš i ne pjevaju, a puno je razloga je himni. Jer su pobjednici. No, Ivica je Kostelić glazbenik. Ima i glasa i sluha. U Wengenu, na pobjedničkom postolju, njegov je Mihanović-Runjanin dalekozvučan. Barjaci su okupljenih oko postolja, razmahani. Crven-bijeli-plavi, to je barjak pravi... Ljudi su oduševljeni. Jasno, ima i nekih anti-Mamićevih upadica, a kaj se može. Smo demokrati! I švicarski su križevi među našim šahovnicama. Radost svijeta. Jer, ovo je hrvatska nedjelja. Ivica je bio u tom, svom petom slalomu, fantastičan. Nedostižan. S nekih dvjestotinjak je bodova i više, pred Lundom Svidalom... Svečano, velebno, junački. Poljubaca za izvoz. Zagrljaja kao u meksikanskim sapunicama. Abrazo...tolikih. Ide ga, ove godine. Od Munchena do danas, zagrabio je silnim koracima.

Hrvatska je opet u ozvučju. Cijeli je športski globus zabilježio sina starog Kostelića, Hrvata, koji je spreman! Kostelić je proslavio hrvatski šport. I dok su drugi u očekivanju, on je već daleko naprijed. Još mu samo nedostaje puška i on bi sigurno odhodao do zlata i tu utrku, u kojoj nas je ostavio mali Fak. Bio je opet u "švungu". Njegova vitalnost, sada i debela samouvjerenost, sokratovsko poznavanje samog sebe, do samog je dna. Od zbijene sposobnosti koju nosi u sebi do onog cezarovskog: Ave...! Briljira. Imponira. "I am proud. I am Croat." Kao da mu baš to piše na nepropusnom sviteru. Sjećam se onih natpisa na košuljicama hrvatskih dječaka koji su okružili autobus maksimirskih plavih u Parizu, za jednog turnira na Parku prinčeva, još za one Jugovine, s Ćirom kao podučavateljem: " Ja sam ponosan da sam Hrvat." Uz dodatak: "Sutra, u Hrvatskoj!" Kroz okna autobusa, suze teku same. Ja sam s njima. U njihovu ufanju. I, većina dinamovaca. Takva su bila vremena. Danas je dočekan taj "tomorow" uz raspjevanu hrvatsku himnu i bojim se da se te silne planine, čije kamenje reže plavo nebo i suhi zrak, ne raspuknu: Lijepa naša domovino...! Ivice! Ima dana kad se naši snovi pretvaraju u živu istinu. U riječ. U uvjerenje. U pobjedu. Ivica je zgazio sve. Muvali su se tu, pred njim. Tražili mjesta. Prvi, drugi... i tako je sve to išlo dok nije zagrabio slalom Ivek. Već na štartu on je imao zalet koji vodi na žutu lunu. Među zvijezde. Koliko je ono jedanaest, u sekundi, ako se ne varam, za odbijanac sa zemlje. S njim kreću astronauti. Njega ima, Kostelić. Snijeg je škripao, frcao, grcao, topio se, rastapao, nestajao. Još, još... sad, sad... Uz sam cilj čuči nezaboravna Janica, naša kraljica zime, snima završnicu. Čeka brata. I ona je tu! Bio je to veliki dan. Misa je bila pjevana, ali pobožna. Za duše. Između prve i druge vožnje, odbio sam sve plitke i duboke tanjure, i juhe i pohance, sve kolače, sjedim pred ekranom, čekam i, kaj je ovo: ne strepim. Ja vjerujem, ja sam sto posto uvjeren da Ivica ide dalje. Do hrvatske himne, koju ovi bregovi ne će zaboraviti. Mali je Kostelić na mrtvoj straži. On nema vremena za šalu iako je šaljivac. Njegovi su osmjesi puni šampanjske pucnjave. On zna: ovo nije njegova, ovo je pobjeda Hrvata. I juri u boj. Poput Zrinjskog. Napada. Juriša. Njega je teško pratiti i štopericom. Hoće li potisnuti svoje progonitelje? Hoće li... Ivice, još korak, još jedan spust, još jedan zamah štapovima, još jedan poklek... I, tu si - prvi. Sve to znam. Ali, ipak čekam zaslon. I hrvatsku trobojnicu. Evo je. Tu je. Kostelić! Bravo! Wengen je zavolio Ivicu. Ivica voli Wengen. Suparnici su mu pružili ruke. On se smije, onak', po domaći, uvjerljivo: "Je, pa kaj je dečki. Valda niste mislili da bu drukčije.." Točno. Nisam si mislil. Ja. Ali, i tisuće, koji su bili na utrci, posredno ili neposredno. Skije su mu nekako tanje, lakše, duže. Šarene. Ali, djeluju kao pobjednički topovi. Bile su nosač zrakoplova za Ivicu Kostelića. Tu, u Wengenu. Domaja pada u toplo poslijepodne. Sretna. Zadovoljna. Na sceni je široka platna. Ivičin dan. U kutu, tata Kostelić je opet u plaču. Njegov sin. I hrvatska himna. Treba li većeg ugođaja. I veće sreće? Ne!