Ivan Dodig: Bilo je teško i htio sam odustati, ali ostvario sam snove

Ivan Dodig: Bilo je teško i htio sam odustati, ali ostvario sam snove
I uistinu je bilo teško. Rijetki znaju koliko je odricanja trebalo da se dođe do toga. Koliko je novca trebalo, a nije ga uvijek bilo.

Upornost i rad se isplate

Tenis je jako skup sport, reći će svi, pa tako i Ivan Dodig. Često je htio odustati i vratiti se u Međugorje. Često nije bilo razumijevanja okoline. Sportske institucije za njega se nisu pretjerano brinule. Međutim, bio je uporan. Kao i cijela njegova obitelj.

- Moja je obitelj uvijek bila uz mene. I u teškim i u dobrim trenucima. Uz njih, pomagalo mi je još nekoliko ljudi, što financijski, što moralno i to mi je jako puno značilo - kazao nam je Dodig.

Ta podrška posebno mu je bila potrebna u trenucima kada je razmišljao da sve ostavi.

- Bilo je mnogo teških situacija, od financijskih problema do rezultata, bilo je mnogo situacija u kojima sam razmišljao treba li nastaviti s tenisom ili ne. Ako nemaš financijsku potporu, ako nisi među sto, teško je. Već i 200. igrač ne može živjeti od tenisa. Sve sam plaćaš, troškovi su veliki, ako imaš trenera, još i dvostruko. Stvarno mislim da treba velika podrška, i financijska i moralna - govori Ivan Dodig, dvadesetogodišnji tenisač koji je kao dijete najčešće sam putovao po turnirima.

Morao je proći nekoliko kola na turnirima da bi nešto zaradio kako bi se mogao vratiti kući. Danas su to samo uspomene obitelji Dodig i zanimljivi detalji za Ivanovu biografiju, koja bi, ako je napiše, zasigurno bila uspješnica, ali i prava lekcija mnogima da i praktično vide kako se rad i upornost uvijek isplate. Za to vrijeme neki drugi dječaci označeni kao veliki talenti na turnirima su već imali trenere, liječnike, fizioterapeute, psihologe... Ipak, jedno je Međugorje. Ne možeš tu biti rođen, kao uostalom i u cijeloj Hercegovini, a da ti vjera nije usađena već od prvih koraka. Tako je i s Ivanom. I to mu je davalo snagu.

- Ja sam odgojen tako da vjerujem u Boga. Kad sam tu, idem na misu, pomolim se... Jednostavno mislim da je svakom sportašu duhovna obnova jako važna, pa tako i meni. Imam svoj ritual. Nisam praznovjeran. Volim se na kraju dana pomoliti i sutra spremno dočekati novi dan i to je ono što mi daje snagu - kazao je Dodig pijući čaj u kafiću sportskog centra Circle International.

U Međugorju je desetak dana, a onda ponovno reket u ruku. Odlazi na pripreme u Zagreb. Trenirat će s Marinom Čilićem.

Međugorje danas ima dvojicu igrača među sto najboljih na svijetu. Čudo. Toliko puta izgovorena riječ u ovom mjestu.

- To jedna velika stvar. Malo mjesto, a dva tenisača, nitko ne može vjerovati. Velika stvar za Međugorje, kad to uspoređujemo s drugim državama, a da i ne govorim gradovima ili tek selima... Stvarno velika stvar - s pogledom prema nebu i smiješkom na licu kazao je Ivan kao da ni sam ne vjeruje.

Objašnjenja su mnogi davali. I Dodig ima svoje. Možda i najbolje.

- Prije svega, ovdje se ukazala Gospa i tu imamo blagoslova, ne znam što drugo može biti - kazao je Dodig koji je danas 88. igrač svijeta.

- Nisam igrao mnogo juniorskih turnira, taj sam dio preskočio. Naravno da nije bilo lagano. Bilo je puno uspona i padova, a danas sam najsretniji zbog svoga uspjeha. Uspio sam samo svojom voljom i radom. Mislim da je ulazak među prvih sto cilj svakog tenisača, pa tako i moj. Ovu sam sezonu igrao dobro na nekoliko turnira i vidio sam da mogu. Na početku sezone, kada sam se kvalificirao u Australiji i pobijedio Ferrera, to mi je dalo vjeru u tenis. Dobio sam i samopouzdanje. Puno mi znači kada dobro odigram neki turnir pa se poslije toga vratim na Challenger - objašnjava Dodig svjestan da još ima stvari u njegovoj igri koje treba popraviti.

Prijateljstvo s Marinom

- Treniram u akademiji u Njemačkoj. Ugovor mi je takav da nemam trenera na svakom turniru, ali sljedeće godine pregovaram da dobijem trenera za cijelu godinu. Jako je važno imati trenera na svakom turniru. Bitno mi je to, naravno, kao i svakom drugom tenisaču - kazao je Dodig s kojim je ove sezone na turnire putovao i brat, a ponekad i trener.

- Pomažu mi braća oko stvari izvan tenisa. Imam čovjeka koji je uvijek bio uz mene i pomagao kad mi je bilo teško, bez njega ne bih napravio to što sam napravio i jako sam zahvalan Juraju Ivankoviću iz Međugorja - ne zaboravlja Dodig spomenuti ljude oko sebe, koji su mu pomogli i podržavali ga. Od igrača na Touru najviše se druži s Marinom, ali i s ostalim hrvatskim tenisačima. Ipak, u četvrfinalu Stockholma njegov prijatelj Ljubičić nije imao milosti.

- Tenis je takav sport, ni od koga ništa ne trebaš očekivati. Svatko se bori za sebe i Ljubičić je imao jako težak teniski put. Zna da je svaka pobjeda jako bitna. I kad se vratiš unazad i vidiš što je prošao, svaku pobjedu treba cijeniti i mislim da nije potrebno nikome puštati - objašnjava Dodig, a sljedeće sezone Međugorčani bi mogli imati problem.

Možda će se na nekom turniru morati odlučiti za koga navijati. Ivana ili Marina. Njihov međusobni susret samo je pitanje dana.

- Često smo Marin i ja u kontaktu, velika smo potpora jedan drugim. Odmalena zajedno treniramo. A kako bi izgledao naš međusobni susret stvarno ne znam. Volio bih da to bude pri kraju nekog turnira pa bi bilo mnogo lakše i draže nego u prvom kolu, ali kako god bilo, Marin i ja imamo super odnose. Igrat ćemo sportski i tko bude bolji dobit će. Nema tu velike priče, obojica želimo dobiti, a nakon meča opet ćemo biti super prijatelji - objašnjava Dodig, a njih dvojica sljedeće bi godine mogla biti glavne uzdanice izborniku hrvatske reprezentacije za Davisov kup Goranu Prpiću.

- Ove sam godine prvi put igrao u paru s Marinom jedan živi meč, za mene je to bilo veliko iskustvo. Davisov mi je kup puno pomogao u ovoj godini, a bilo bi lijepo da igram i sljedeće godine. Međutim, tu je izbornik i on odlučuje tko će igrati, ja se nadam da ću biti zdrav i dati sve najbolje od sebe - kazao je četvri hrvatski tenisač po ATP-renkingu, a po trenutačnoj formi možda čak i prvi. Svatko voli igrati za reprezentaciju, a koliko je to dodatni pritisak.
Uzorak Slike

Planovi za 2011. godinu

- Meni je to drukčije, igraš timski, igraš za cijelu Hrvatsku. Doduše, i kad si na turnirima igraš za Hrvatsku, ali prije svega igraš za sebe. Poseban je to pritisak kada igraš za domovinu, želiš još više izvući iz sebe, pogotovo kad si doma - objašnjava Dodig, koji osim reprezentacije ima i drugih planova za sljedeću godinu.

- Imam ciljeve, ali nikad ne mogu reći koliki je moj domet, uvijek dajem maksimum. Prije svega želio bih ostati među sto, što će biti jako teško, ali uz dobar rad to mogu ostvariti, igrat ću više većih turnira, kvalitetniji su protivnici i treba održati konstantu. Prvi cilj će biti ostanak, ali treba gledati i naprijed, a sljedeća želja bila bi mi ući među 50 najboljih tenisača svijeta - kazao je Dodig koji nakon dvije godine ima malo više vremena za odmor u rodnom kraju i kaže nam: ‘
- Čekam Marina da dođe, imamo razloga za slavlje.

Uistinu imate. Čestitamo!

''Dok su drugi ulagali u hotele, ja sam ulagao u djecu''

Dok smo intervjuirali Ivana Dodiga u Circel Internationalu u Međugorju, zajedno s njim prvu jutarnju kavu pili su njegov otac Tomislav, braća Željko i Mladen (Mišo) i prijatelji. Poželjeli su se Ivana koji je došao kući pa se ne odvajaju od njega. Jedva su čekali da završimo s razgovorom da mogu razgovarati. Otac Tomislav taj dan imao je i rođendan. Naravno, počastio je i Večernjakovu ekipu i objasnio nam razloge uspjeha.

- Ljudi su nam se čudili kada smo gradili prvi teniski teren. Zezali su nas da pravimo guvno. Ali dok su drugi ulagali u hotele, ja sam ulagao u svoju djecu i isplatilo se - kazao nam je Ivanov otac Tomislav Dodig. Uvijek se isplati, Ivanova braća također se bave tenisom. Licencirani su suci i treneri.

Mišo studira na DIF-u, a Željko vodi trenersku školu u Međugorju.

Velimir Begić / Večernji list