Ona je ljubav koja ne može proć

Najveća čast i privilegija svakomu je sportašu predstavljati svoju zemlju. Barem bi to tako trebalo biti. Svako dijete sanja o tome kao će jednoga dana obući najsvetiji dres na sebe na nekom velikom natjecanju. Biti na ponos svojim roditeljima, obitelji, svomu gradu, regiji i na kraju svojoj državi san je i nešto o čemu će mnogi moći samo maštati.

Sjećam se ranih 90-ih godina prošloga stoljeća kada se na cesti hrvatski dres s ponosom nosio i u dane kada reprezentacija nije nastupala. Prisjećam se dana kada se golobradi IVANIŠEVIĆ pomalo bahato i ponosno kitio našom zastavom. Bila su to vremena kada su svjetske mega zvijezde PETROVIĆ, KUKOČ, RAĐA i VRANKOVIĆ s drugog kraja svijeta dolazile i davale se do krajnjih granica na terenu kako bi bili reprezentativci svoje zemlje.

Nakon samo desetak godina neovisnosti dobili smo novu generaciju "Giriček sportaša" kojima je, izgleda, važnije imati slobodno ljeto nego biti na reprezentativnim pripremama. Neki profesionalni sportaši su zbog kojekakvih razloga odlučiti odbiti ono o čemu su sanjali kao djeca - zapostavili su svoju zemlju koja ih treba.

Zašto je tome tako? Jesu li oni isključivi krivci što ne nose reprezentativni dres?

Medalja uvijek ima dvije strane i nekada bi bilo korisno saslušati i njihove priče - tada bi za reprezentaciju zaista igrali oni kojima je tu mjesto i po kvaliteti i po odanosti.

Izbornici i "čačićevsko" pozivanje igrača u nacionalne timove posebna su priča. Nikada nisam za to da se vrši pritisak na izbornike u smislu koga pozvati, a koga ne. Puno je tu argumenata koji drže stranu izbornicima, a nekada mi se čini da je još i više onih koji govore protiv njih. Kad se punti zbroje, oni su ti koji u konačnici odgovaraju za rezultat i njihovo je pravo odabrati one za koje vjeruju da će im ostvariti zacrtane rezultate.

O izbornicima se raspravlja na kraju mandata kada na papiru imamo njihov učinak. Sve drugo su samo nagađanja koja nas mogu odvesti u bilo kojem smjeru i možemo ih tumačiti kako kome odgovara.

Je li se izgubila čast igranja za svoj narod? Predstavlja li nacionalna himna i izlazak na sportsko borilište nešto uzvišeno ili se i tu vrte dolari pred očima i po računima samih aktera?

Mogu shvatiti nekog igrača koji je blizu igračke mirovine pa se u dogovoru s izbornikom oprosti od reprezentacije. Međutim, nikako ne mogu opravdati HEZONJU koji sa svojih dvadesetak godina u strahu za svoj NBA ugovor hladno odbije igranje za reprezentaciju. Mnogi će reći da ga ona nije niti stvorila i da se maćehinski odnosila prema njemu. I bit će u pravu. Savezi kao da se trude otjerati, a ne povezati nas sve skupa da guramo i vučemo u istu stranu. Kako smo samo olako izgubili plivačku obitelj JUKIĆ koja je Austriji donijela pregršt medalja. JAKOV FAK medalje proslavlja uz slovensku himnu. To je naš najveći problem. Dogovor. Iskren i pošten dogovor. U sportu nema nerješivih situacija, ima samo više mogućnosti.

Zamjeramo im odlazak, a nismo u stanju omogućiti im minimalne uvjete normalnog treniranja. FILIP UDE nam je donio gimnastičku olimpijsku medalju u vježbi koju je doslovno uvježbavao krećući iz hodnika i riskirajući svoje zdravlje. Nemoguće mi je i zamisliti koliko smo samo medalja i dobrih sportaša propustili zbog lošeg rada pojedinih saveza.

Važno je, jako je važno, da ne gubimo svoje sportaše. Savezi moraju biti njihova produžena ruka i ponekad roditeljski otrpjeti pubertetske gluposti njih samih. Mediji bi trebali imati i razumijevanja za sportašev loš dan, a ne jedva čekati i najmanji kiks da se tona tinte ispali na sportaše. Tako smo malen narod, a sportski smo tako veliki. Nemojmo si sami uništavati i to malo radosti i sreće što nam naši reprezentativci donose. Ne možemo svi biti golgeteri, ali svi možemo dati dio sebe i gurati sve reprezentacije da budu najbolje onda kada je najpotrebnije.

Ivan Markotić