Sjećanje na Mostarske kiše: Savski hakleri koji su osvojili Kutiju šibica

mostarske kiše
mostarske kiše
Ipak, gledajući unatrag, velik trag je ostavila jedna skupina studenata koja je činila svojevremeno najbolju ekipu u malom nogometu na turnirima u bivšoj Jugoslaviji - "Mostarske kiše", piše portal esava.info.

Povijest "Mostarskih kiša" se počela pisati u Zagrebu davne 1979 godine. Igrajući za momčad "KAJ" na turniru u malom nogometu "Kutija šibica 1978", tadašnji Veležov reprezentativac Blaž Baka Slišković kazao je:

- ,,Sve je to luk i voda! Ima u Mostaru jedan "Lola" koji je za sve nas profesor u haklu na male golove!"

Nitko ga nije shvaćao ozbiljno i pričalo se da Baka pretjeruje jer, zar bi tamo neki "Lola" zaista mogao zasjeniti poznate i priznate zagrebačke haklere, koji su u zemlji, pa i u Austriji i tadašnjoj SR Njemačkoj, osvajali pregršt trofeja i pohvala? Ne, nije to moguće!

Za samo godinu dana skeptici su promijenili mišljenje. Baka je doista govorio istinu. Trinaest Hercegovaca i po jedan Bosanac i Dalmatinac, predvođeni Dankom Grgićem "Lolom", nadvisili su ostalih 255 momčadi, što su se, tajno ili javno, nadali gutljaju pobjedničkog šampanjca. Mostarske kiše nisu hlapile ni pred prvoligaškim asovima, Rajkom i Željkom Janjaninom ni pred početničkom tremom od TV kamera (TV Zagreb je izravno prenosila finalni susret Poljomehanizacija - Mostarske kiše).

Uska studentska soba doma "Stjepan Radić" na Savi natrpana je plaketama, medaljama i pokalima. Ipak, počasno mjesto rezervirano je za u plavo ukoričenu pjesmu Pere Zupca "Mostarske kiše": - "U Mostaru sam volio jednu Svetlanu, jedne jeseni..."

- ,,Ne, nitko od nas nikada nije imao Svetlanu, ali nam je Perina pjesma, kao i svim Mostarcima, prirasla srcu. Nemojte se s toga čuditi sto smo upravo tim imenom krstili momčad." - priča Njegovan Kožulj, inicijator i organizator sastava.

Klapa je to koja je zajedno već desetak godina, još od onih vremena kad su se kao klinci kupali pod Starim mostom, u Neretvi, ili s razvijenim crvenim barjacima trčali ka Bijelom brijegu, u slavu Bajevića i "rođenih".

Buba-mara im je ostala najveća ljubav i po dolasku u Zagreb na studije. U domu na Savi ubrzo postadoše najcjenjenija loptačka momčad (ništa čudno, većina ih studira na DIF-u). Jezgro momčadi od prvih dana činili su Njegovan, mlađi brat Dragan, i Jozo Skoko. Ipak, osim domskog prvenstva, nisu zabilježili neki veći uspjeh na turnirima u Zagrebu (četvrti u Botincu, ispali u drugom kolu na Trešnjevci, itd). Sami tvrde da bi slično prošli i u "Kutiji šibica 79" da im iz kola u kolo nisu stizala pojačanja iz grada na Neretvi.

Ta pojačanja iz Mostara u Zagreb posebna su priča. U prvom su kolu igrali Njegovan i Drago Kožulj, Jozo i Ivan Skoko, Ivan Budimir, Srećko Pavlović, Drago Vranić, Stipe Mekinić i Želimir Azinović, a jedina pomoć iz Mostara došla je u Asimu Muratbegoviću, prvom strijelcu i drugoj violini (iza "Lole") Mostarskih kisa. Pri povratku u rodni grad, Asim je obećao momcima da će na sljedeći susret dovesti Danka Grgića "Lolu". A njega, iako zaposlenog, nije trebalo moljakati da vikend provede u Zagrebu, na parketu između malih golova.

Dakle, već u drugom kolu "Kiše" su u svojim redovima imale udarni tandem "Lola" - Asim. Bojazni za visok plasman vise nije bilo. Naime, na vrlo jakim mostarskim turnirima u malom nogometu, pobjednik se unaprijed zna - to je momčad u kojoj igra "Lola".

Grgić i Muratbegović su jedine kapi Mostarskih kiša koje trče za loptom i na velikim, travnatim terenima.

Morgan, jedan od favorita turnira, dočekan je u četvrtom kolu s kompletnom momčadi. Glavovićev "fićo" nekako se dokoturao do Zagreba, pa su se njegov vozač Zijad "Čoka" Glavović, te Zoran "Levi" Savić, Enes "Šice" Spahić i Saša Kolonja uključili u tijesnu pobjedu, iščupanu boljim izvođenjem sedmeraca.

- Ti su sedmerci oduzeli svakom tri godine života. Ali, kad smo i njih pregrmjeli, znao sam da nas nitko ne može zaustaviti - prisjeća se Njegovan, koji je više problema imao sa smještajem i prehranom momaka, nego s protivnicima na parketu. Pojačanja iz Mostara postala su, silom prilika, ne samo ilegalci u studentskim krevetima, već i "padobranci" u jeftinim paviljonskim menzama. Ali, tko je mario za komfor, kad je lopta u pitanju.

Nakon novogodišnjih praznika, a prije odlučujućih utakmica turnira, krenula je, bilo autobusom, bilo vozom, ili već spomenutim "fićom", deseteročlana ekspedicija iz Mostara u Zagreb. Na ispraćaju padoše i posljednje instrukcije: "Ne vraćajte se bez prvog mjesta".

Mostarske kiše preozbiljno su shvatile upute, pa su prigrabile i ostale trofeje: "Lola" je proglašen prvim igračem turnira, a mali Stipe Mekinić, jedini Dalmatinac među Hercegovcima, najuspješniji je čuvar mreže devetog turnira "Kutija šibica".

Konačno je bio zadovoljan mali Gordan, sin Mirka Kožulja, vođe momčadi, koji je nakon svih sedam predfinalnih pobjeda imao isti komentar: ,,Slabo, slabo...".

Sretan je bio i jedini pravi navijač, Đuro, inače upravitelj doma "Stjepan Radić", koji je od početka turnira pratio utakmice "svojih stanara", i koji je dobroćudno žmirkao pred ilegalcima i "padobrancima" u paviljonskim hodnicima. A u svlačionici Mostarskih kiša, nakon velikog finala, vladala je prava strka jer za nepuna dva sata kretao posljednji vlak za Mostar, a već u zoru valja biti na radnim mjestima. Dakle, za veselje nije bilo vremena...

Ipak ostalo je crnim flomasterom zapisano na drvenim vratima:"Ako će i ovaj sudac slabo da nam sudi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi...".