Širokobriješki novinar: 'Kako je NK Široki Brijeg postao toliki teret?'

Širokobriješki novinar Goran Kutle u opsežnom osvrtu otvoreno piše o financijskom stanju, gubitku ambicija i budućnosti NK Široki Brijeg, upozoravajući na, kako navodi, „lagani puzajući pad“ kluba i izostanak jasne strategije za izlazak iz krize.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

KAKO JE NK ŠIROKI BRIJEG POSTAO TOLIKI TERET?

"Puno je tema o kojima se kod nas i u svijetu govori na početku nove godine, ali ja već duže vrijeme razmišljam pisati o nečemu o čemu se ništa konkretno ne piše ili uopće ne govori ili samo napamet nagađa. Tema je to koja mi jako teško pada, a mislim da se nalazi dobro po strani u našoj javnosti.  To je lagani puzajući pad NK Širokog Brijega koji je na pomolu, iako ima vjerujem i onih koji će samodopadno reći: „Ma kakav pad!“

Osjećam neku potrebu podijeliti neka svoja razmišljanja, jer imam dojam da budućnost našeg kluba nije bila nikada baš ovako neizvjesna u posljednjih 10 godina, iako je bilo kriza skoro svake godine. Pozitivno je što su danas konačno krenule pripreme i što je imenovan glavni trener koji dobro poznaje momčad, a o kojem koliko čujem, ima i pozitivno mišljenje igrača od ranije.

Oko svega ostaloga se trenutno se ne zna ni tko pije ni plaća, ni kako i što dalje. S mojim razmišljanjima se možete složiti i ne morate, a ako vam se ne čita ovaj dugačak tekst, jednostavno ga preskočite. 

Govorim kao netko tko iskreno voli ovaj klub i navija za njega i to od djetinjstva. Možda nešto sebi umišljam, ali ne vjerujem da u cijelom Širokom Brijegu možete naći puno ljudi koji vole ovaj klub više od mene, ali vjerujem da biste ih našli puno koji ga vole jednako kao ja, kad bi se ta ljubav uopće mogla mjeriti. 

Pišem iz perspektive nekoga tko je napisao više izvještaja s utakmica i kritičkih članaka; nekoga tko će propustiti pogledati utakmicu Širokog samo ako je neka baš baš izvanredna situacija. Nikada nisam išao na Pecaru s očekivanjima da ću gledati kvalitetan i vrhunski nogomet (iako je znalo biti i takvih utakmica), unatoč tome što volim nogomet. Ali za lijep, brz i okomit nogomet kakav igraju neki europski velikani ja danas niti imam vremena ni volje. 

Prije Manchester Cityja i Arsenala ja ću uvijek radije pogledati Široki koji u 70-80 minuta nije imao pošten šut u okvir gola, a trener poslije utakmice priča kako smo igrali „odlično“.

Iako radim kao novinar (doduše sada u nekim drugim temama) na utakmice Širokog ne idem s novinarskim akreditacijama (osim dok mi to nije bio dio posla), nego svake godine kupim godišnju ulaznicu i člansku iskaznicu, jer smatram da tako pravi navijač pokazuje svoju istinsku privrženost u klubu. S obzirom da živim na Pecari, znao sam kao dijete dosta vremena provoditi na stadionu, samo da vidim kako napreduje gradnja tribina ili kako kose travu, kako se šminka stadion za neke velike europske utakmice u prošlosti. I dan danas volim otići prošetati sa svojom djecom na stadion. Bez nekog posebnog razloga.

Nažalost, klub je u posljednjih 10 godina nagomilao velike financijske probleme, kojima se rješenje ne nazire. I to mi stvarno jako teško pada. Kako se može primjetiti, nekog pretjeranog entuzijazma u našoj široj društvenoj zajednici da se klub spasi, nema. Nitko novi ne želi preuzeti odgovornost i stati sa svojim imenom i prezimenom, a još važnije s kapitalom i  društvenim integritetom ispred kluba i uhvatiti se u koštac s problemima ne samo jedno ljeto, nego kontinuirano na dulje staze. Što ćemo, svi volimo neke svoje zone komfora, a opet možda bi se svakome tko bi došao našla neka mana".

ZAŠTO SU VIŠEMILIJUNSKI DUGOVI NASTALI?

Očito, jer se u posljednjih 10 godina kršilo osnovno finacijsko pravilo:  „Ne troši više od onoga što imaš!“ U našem narodu postoji izreka za to: "Pokrij se onoliko koliko si dug i širok." Taj princip nastojim primjeniti u svojoj obitelji koliko god je moguće, a to zna uistinu biti zahtjevno. Kratkoročno možeš ući u veću potrošnju, ali dugoročno to moraš anulirati ili osigurati sebi neke dodatne prihode, inače upadaš u probleme. I Širokom se baš to dogodilo da je na dulje staze trošio iznad svojih mogućnosti. 

Nemam namjeru nikoga osobno prozivati, svi oni koji su donosili odluke u prošlosti trebali bi biti svjesni svoje odgovornosti, za sve ono što su svjesno ili nesvjesno činili ili su propustili učiniti, u dobrim ili lošim namjerama u datom trenutku. Nevinih nema ili ih ima jako malo i možda je tu bilo i raznih nesretnih okolnosti. No, posljedica takvog poslovanja je jasna, klub je došao na rub provalije, a povremeni čamci za spašavanje koji su se pojavljivali i ulijevali nam svima nadu "da dolaze bolji dani" samo su taj pad privremeno odgađali. Generalno se sve ove godine nije mijenjao način upravljanja, kao ni način razmišljanja i cijela klima oko kluba. Stvoren je jedan dugoročno neodrživ sustav s viškom zaposlenih, a po mojoj procjeni trenutno je pod ugovorom između 35 i 40 igrača, što baš i nije normalno. Visine plaća mogu tek zamisliti.

Kao Širokobriježanin, ne mislim da sav teret financiranja našeg nogometnog kluba pa i našeg košarakaškog kluba i drugih sportskih kolektiva treba pasti na grad ili na županiju, jer obje razine vlasti imaju puno drugih prioriteta, a tu su i drugi klubovi. Radije bih rekao neka financiraju različite infrastrukturne projekte koji će nam svima podići kvalitetu života. Ali i sport je jedna od bitnih društvenih djelatnosti koju i vlasti trebaju podržati u skladu sa svojim mogućnostima. Mogu li naš grad i županija izdvojiti novca kao neke druge veće sredine u državi? Ne mogu i ne trebaju, jer nemamo taj luksuz da kao primjerice cijeli jedan entitet možemo izdvojiti dva milijuna maraka za dugove nekog drugog kluba.

Naše lokalne vlasti trebaju pomagati sport u skladu sa svojim mogućnostima, a o modelima možemo raspravljati. Kad je riječ o višim razinama poput Federacije kao entiteta, tu Široki teško da ikada može dobiti neki novac, jer ima drugih klubova koji su iz raznih razloga veći prioritet i na to se ne treba ni oslanjati kako se, čini se, oslanjalo u prethodnom razdoblju. Zato se Široki može okrenuti samo sebi i svojim resursima. 

Gospodarske brojke u Županiji Zapadnohercegovačkoj, a u Širokom Brijegu pogotovo, su nevjerojatne i u mnogočemu nadilaze prosjeke države. Gospodarstvo nam je iznimno jako, ali uz čast pojedinim izuzecima, ja ne vidim da naše gospodarstvo ima neki pretjerani interes ni želju ulagati u sport, osim ako baš mora iz neke kurtoazije. U redu, sa svojim novcem svatko može činiti što želi i ne može se i ne treba nikoga tjerati na bilo što, ali opet kao da izostaje neka šira društvena odgovornost ili barem lokalpatriotizam. 

U teoriji bi Široki Brijeg kao društvena zajednica po svojoj gospodarskoj moći mogao možda složiti najjači proračun i za nogomet i košarku (sjetit ćete se da smo nekada davno u istoj godini imali dvostruke prvake), ali isto tako legitimno pitanje je, je li to u praksi uopće i potrebno?

Ukupan dug NK Široki Brijeg od otprilike 5 mil. maraka nije nerješiv i ako bi se kroz idućih nekoliko godina povećala ulaganja i odgovorno upravljalo s tim novcem. Međutim, Široki je kao klub posljednjih godina izgubio ozbiljne ambicije koje je nekad gajio i čuvao. I kad je tako jer smo se pomirli da se s većim gradovima i proračunima ne možemo nositi, onda trebamo povesti širu društvenu polemiku, možemo li mi kao društvo osigurati neki realan proračun za barem stabilnog nogometnog premijerligaša i je li nam on kao takav uopće potreban, pogotovo ako neće imati ambicije? Ali proračun koji bi mogao pokrivati tekuće troškove, a koji bi pritom bili maksimalno srezani i koji bi barem jednom četvrtinom mogao servisirati nagomilane dugove.

Ako nema novca ni volje za to, onda idemo složiti stabilnog federalnog prvoligaša. Ako ne možemo ni to, onda spustimo svi svoja očekivanja i nek' se igra na Pecari amaterska razina s našim lokalnim momcima, dok možda u budućnosti ne dođu stvarno bolji dani. Ja da imam koji milijun viška pomogao bih, ali pravi milijunaši vjerojatno tako ne razmišljaju. 

Neko zdravorazumsko razmišljanje svugdje u svijetu je da ako bilo koja tvrtka, sportski klub ili institucija posluje godinama negativno onda ide u stečaj. I propadali su i mnogi veći klubovi od Širokog, a neki su se i vratili nakon što su prošli nužnu katarzu. 
I to je potencijalno rješenje, s novim imenom, nova priča, sve iz početka, iz najnižeg ranga, od nule....

Ako će dogodine dug porasti s pet na šest milijuna umjesto pasti na četiri, onda to baš nema nikakvog smisla. Reći će neki, pa i drugi klubovi su dužni i kod njih kasne plaće. Jesu, ali iza njih ima tko stati, dolaze iz većih gradova, imaju jaku političku i proračunsku podršku. A iza Širokog ja ne vidim da bi netko stao na takav način".

KAKVA JE ŠTETA SVEGA TOGA?

Svima nama Širokobriježanima drag, pokojni fra Dane Karačić je na jednoj od Plavih noćiju rekao: 

"Uz naš Franjevački samostan i crkvu na Širokom Brijegu i našu znamenitu gimnaziju na Širokom Brijegu, naš NK Široki Brijeg, kao i ostali sportaši koji svojim rezultatima pronose ime Širokog Brijega, treći su simbol našega grada." 

Dakle, preko imena kluba promovira se i ime grada, ime koje sa sobom nosi tešku povijest i koje su nam komunisti jednom nasilno oduzeli. Sjetite se samo koliko ona naša pjesma "Volim te grade moj" izaziva tolike emocije među nama kad je pjevamo na stadionu ili u bilo kojoj drugoj prilici. A sada smo na rubu da izgubimo tu idenititetsku poveznicu našega grada i kluba.

Najmanji je problem što mi na Pecari možda više nećemo moći gledati najbolje utakmice iz opusa ove naše "kukuruz/balvan lige". 

Prava šteta je ako se u skorijoj budućnosti ne budu dugovi mogli vraćati, izgledna zapljena imovine. A veliki novci uloženi su da bi Široki mogao imati vlastiti velebni nogometni kamp. Prvi u državi, a koliko mi je poznato i dalje jedini koji ima kamp u potpunom vlasništvu. Dakle ne u konecesiji, nego u vlasništvu.  

Na tom istom kampu svakodnevno trenira oko 300 djece koja se ipak uče nekim vrijednostima i prije svega nisu na ulici. Taj isti kamp je u prošlosti stvorio i neke dobre igrače koji su napravili solidne karijere u BiH i izvan BiH.  I tu nisu djeca samo iz Širokog Brijega, nego ima ih iz čitave Hercegovine, Livna i Tomislavgrada, Središnje Bosne pa čak i šire. Ako dođe do zapljene imovine, prostor kampa će pasti u tko zna čije ruke i kao društvo gubimo puno i previše.

Jednako tako, iznimno pozitivna priča stvarala se proteklih godina preko klupskog Fan Shopa. Srce puno kao svemir kada vidiš mnogu djecu i obične ljude po našemu gradu kako nose majice, dresove i trenirke Širokog. I to će u budućnosti nestati kao da nije nikad ni postojalo. Prvo, jer neće ni biti Fan Shopa, a drugo kad nemaš rezultate i igraš četvrtu ligu, kako možeš djetetu objasniti da taj dres i majica ipak ima neku vrijednost?"

ZAŠTO SE KLUB ODREKAO SVOJIH AMBICIJA UNATOČ FINANCIJAMA?

"Sad već bivši trener, kao jedan od najplaćenijih trenera u povijesti kluba predstavljao nam je peto mjesto u ligi kao „imponzantan uspjeh“, a mi se sjećamo Širokog koji je bio dva puta prvak države i pet puta prvak Herceg-Bosne i koji je još četiri puta bio drugi u državi, odnosno bio u najužoj konkurenciji za naslov prvaka. 

„Imponzantan uspjeh“ nam je i prošlogodišnje finale Kupa Bosne i Hercegovine, a igrali smo finale osam puta prije toga, od čega smo tri puta taj kup i osvojili. Među četiri smo kluba koji nikada nisu ispali iz bh. lige i četvrti klub u državi po broju odigranih europskih utakmica. Peto mjesto je nekad bilo katastrofa, a sada je eto to imponzantan uspjeh.  Kako su se samo kriteriji i očekivanja srozali kroz sve ove godine? 

Istina je da se od stare slave ne živi i da je Široki posljednjih godina rezultatski više u borbi za ostanak u ligi. Ali isto tako u nogometu i sportu ne mora najveći proračun uopće biti jamac za najbolje rezultate. Da je tako, u BiH bi Sarajevo svake godine bilo prvak s 15-20 bodova razlike, ali ipak nije. U redu, BiH je politički specifična, događaju se i razne sudačke lakrdije i svega tu ima, ali imate još hrpu primjera kada novac nije jamac rezultata. 

Široki se danas svjesno svrstava u priče o „Davidu i Golijatu“, a unazad samo nekoliko godina ranije imao je pozitivan skor sa svim klubovima u državi koji su igrali Premijer ligu barem više od dvije sezone. Kakav je klub i sportaš bez ambicija? A kao što sam i ranije istaknuo, one su čini se, potpuno iščezle s Pecare u posljednjih nekoliko godina. Zamijenila ih je misao vodilja „samo da je nekako izgurati ovu sezonu“.

Stoga što god se dalje bude događalo oko našeg kluba, želim mu od srca da se otarasi demagogije, a bilo ju je napretek proteklih godina. Jednako tako i višegodišnje učmalosti i letargije (ima jedan prostiji izraz koji bolje opisuje to stanje, ali iz pristojnosti ga neću upotrijebiti). I ako se ipak nekim čudom u našoj zajednici uskoro nađe sluha za NK Široki Brijeg i složi neka dobra financijska konstrukcija, dobra priča s dobrim ljudima, tko god bude igrao u njemu, trenirao i vodio ga ili na bilo koji način bio uključen u njega, neka ga promatra kao opće dobro svih nas. 

Profesionalni klub ne može biti ni rehabilitacijski centar, ni dobrotvorna ustanova, pogotovo ne financijski gledano „krava muzara“.  Prije svega drugoga taj način razmišljanja se mora promijeniti. U suprotnom, više od stečaja i odlaska u najniži rang klub niti ne zaslužuje. 

Ako se slučajno dogodi taj neki pozitivan zaokret (kojem se ja i dalje nadam) u idućem razdoblju, onda je u budućnosti nužan potpuno transparentan i pošten rad, gdje će se financijsko stanje prezentirati javnosti svakih šest mjeseci. Da klub posluje u plusu, nitko se time ne bi posebno opterećivao. Međutim, kad si u minusu, onda tražiš povratak povjerenja i moraš u praksi pokazati da si krenuo novim putem. 
Isto tako povjerenje mogu vraćati i igrači na terenu, poštenim i pravim sportskim pristupom u svakoj utakmici bez izuzetka jer i tu su se nadvile neke sumnje i to potpuno opravdano. Nema biranja utakmica, prva iduća je najvažanija.

Novi pošten pristup može privući i nove sponzore u klub i povećati posjećenost utakmica, a samim time i prihode od prodanih ulaznica. Prihode mogu donijeti i europske utakmice ako se dođe do njih i naravno transferi najboljih igrača. Ali oko svega sada stoji samo hrpa upitnika.

Klub je po mom sudu došao do zida i više ne može dugo funkcionirati po principu „prelijevanja iz šupljeg u prazno“ kao što već duže vrijeme funkcionira. Samim time postao nam je teret svima.

S jedne strane politici koja ga ne uspijeva dati nekome drugome na upravljanje, niti ga može privatizirati, a eventualni raspad kluba u izbornoj godini bi im stvorio dodatne neželjene probleme. -

S druge strane teret je i domaćim gospodarstvenicima jer bi kao trebali za njega izdvajati svoj novac, a iz njihove perspektive većina ih je potpuno operirana od svijeta sporta i oni kad nešto ulažu, očekuju onda i ostvarenje dobiti. A pritom, Široki im kao klub izgleda poput „rupe bez dna“

S treće strane domaćim medijima klub postaje potpuno nezanimljiv jer već dugo nema rezultate. A ako objave bilo kakvu zdravu kritičku crticu o stanju u klubu, igračkom kadru i trenerovim odlukama, već će se netko na Pecari uvrijediti i reći kako „netko kuje kojekakve urote“. Taj kompleks prihvaćanja samo pozitivnih kritika svakako nije od jučer i bilo kojem domaćem privatnom mediju borbe s vjetrenjačama zasigurno nisu potrebne

Nadalje, klub postaje teret i igračima s toliko neizvjesnosti. A mnogi od njih koji su zaigrali u Širokom proteklih godina nisu i neće nikad zaigrati u većem klubu od Širokog, opet možda misle da su kalibar za pozornicu najvećih europskih stadiona. Dok ovaj klub doživaljavaju kao samo prolaznu stanicu dok ne dođe nešto bolje, makar i u nekim nenogometnim zemljama koje dobro plaćaju

I naposlijetku klub je postao teret i običnim ljudima, navijačima koji ga uporno prate. Iz jednostavnog razloga jer svake godine se nadaju nekom pomaku, rezultatskom i organizacijskom iskoraku i svake godine se iznova i iznova razočaraju. A ovo licitiranje i mrcvarenje s propašću kluba o kojoj nitko neće ništa jasno i glasno izreći, jednostavno traje predugo

I kada sve uzmemo u obzir, budućnost kluba može biti svijetla samo uz drastičnu promjenu odnosa prema svemu do sada i značajno veća ulaganja. Inače on može još neko vrijeme životariti i naposlijetku prisilno se ugastiti. A nama koji ga volimo, ostat će samo sjećanja i uspomene na neke ljepše dane...