Sejo Rebac: Djecu danas sve manje interesira nogomet

Djeci treba objasniti što je za njih zdravije, bolje'', kaže za Studio 88 Sejo Rebac, nekadašnji nogometaš, danas trener NK Mostar.

Ljubitelji nogometa, onog 'velikog' ali i onog 'malog' poznaju Seju Rebca kao jednog od onih kojem je nogomet uvijek bio na prvom mjestu. Nije bitno da li je veliki ili mali teren, da li se igra sa rajom iz ulice, je li turnir ili reprezentacija.

To potvrđuje činjenica da je i danas Sejo trener u MNK Karaka kao i NK Mostaru gdje radi s mlađim kategorijama. Karijeru je, kao dječak sa 12 godina, počeo u Veležu, debitirao je s 19 protiv Dinama.

'' Sjećam se tog 3.prosinca 1988.godine kao da je bilo danas. Imao sam 19 godina i tri dana, a Velež je igrao protiv Dinama. Iskreno, nisam očekivao da ću ući u igru, ali me trener, pokojni Žarko Barbarić, poslao na zagrijavanje. Tek tada sam osjetio huk s tribina na kojima je bilo više od 20 tisuća gledatelja, noge su mi se odsjekle. Ušao sam 35 minuta prije kraja, zaigrao sam na lijevoj strani zajedno sa Milijem Tozom Hadžiabdićom. Na kraju smo pobjedili Dinamo na penale, osvojili jedan bod, takva su pravila bila tada. "

Nakon Veleža je slijedila Neretva iz Metkovića.

'' Tada sam, s 23 godine, bio najstariji u ekipi. Prve godine smo bili četvrti, druge godine ulazimo u prvu ligu, ja sam sa 23 gola bio najbolji strijelac. Vodili smo veliku borbu s ekipom Orjenta, a na kraju se presudnom pokazala naša pobjeda protiv Splita u gostima. "

Odlične partije u Neretvi nisu mogle proći nezapaženo, bilo je ponuda hrvatskih ligaša, Sejo se skrasio u momčadi Varteksa na poziv gospodina Anđelko Herjavec.

'' Nisam mogao odbiti njegov poziv. Varteks je tada bio jak, igrao sam tamo sezonu i pol. Koliko je bila jaka ta ekipa potvrđuje i podatak da smo završili na drugom mjestu u generaciji jednog Vugrinec, Mumleka, Toplaka, mog nekadašnjeg suigrača iz Veleža Zlatka Dalića, a tu je bio i vratar Mrmić. Jedna stvarno jaka ekipa'', kaže Sejo.

Kao i svaki Mostarac, Sejo nije mogao bez Mostara. Kada se vratio se iz Hrvatske, slijedile su dvije sezone u Zrinjskom, pa opet Velež u koji se vratio 1998. godine iu kojem je završio profesionalnu igračku karijeru, ali samo na'' velikom'' terenu.

Vrlo brzo je počeo igrati mali nogomet, od turnira u Mostaru, preko Karake, došao je i do reprezentacije s kojom igra baraž u kvalifikacijama za SP 2004.godine.

Sejo se sjeća kako se nekada u Mostaru igrao mali nogomet, kako su tereni na Kantarecu, iza Gimnazije, bili krcati ...

'' Za tim vremenima me baš onako puca nostalgija, volio bih danas vidjeti pun Kantarevac, terene u Sjevernom, u sali na Bijelom Brijegu. Danas nije tako, tereni nam zjape prazni. Ja sam igrao u ekipama poslije rata, ali pamtim kad sam debitirao za momčad sa Avenije, protiv ekipe'' Crvene trice'' tada strašne ekipe. Ja postignem gol, mi izgubimo 5:1, pa mi još raja nakon sedam dana govore da taj gol pušten ", prisjeća se Sejo.

Trenutno je trener u ekipi NK Mostar, radi i u Karaki, a kada se odluči krenuti u ozbiljne trenerske vode, neće to biti na našim terenima.

'' Iskren da budem, sebe ne vidim kao trenera na ovim prostorima. Puno je trenera na malom prostoru, po onoj narodnoj 'mala bara puno krokodila'. U nas se vrlo lako postaje trener, ali isto tako si uvijek prvi na udaru. Uvijek je trener kriv, trener je prevarant, lopov, ali trenere nekada treba i shvatiti, pogotovo u ovim našim uvjetima. Kada se jednog dana odlučim za trenersku karijeru, na početku ću biti vezan za Hrvatsku. Neke kontakte sam već ostvario i mislim da je to tamo puno ozbiljniji posao'', kaže na kraju Sejo.