FOTO/VIDEO   Mokri dolac : Od Luke Modrića, preko ovaca do čuda od navijača

No, ono što sam doživio ove nedjelje, u sklopu trećeligaške utakmice, je posvema drugačije - nadahnjujuće.

Rijetko ćete na svijetu naći navijačku skupinu koja skandira „Upravo dolazi". Svi uglavnom skandiraju da uprava odlazi. Posuški „Poskoci" svojim navijanjem i odanošću klubu probudili su u meni brojne asocijacije kojih se želim ukratko prisjetiti.

NK Posušje je u bosanskohercegovačkim razmjerima veliki klub. Taj klub je prema statistici NS BiH u 10 sezona Premijer lige zauzeo četvrto mjesto po uspjehu. Klub je osvajao dva puta titulu prvaka. U klubu su igrali vrsni i pristojno plaćeni igrači iz bližih i dalekih krajeva. Bilo je tu i onih s drugih kontinenata: Afrike i Južne Amerike. Bilo je tu i crnaca kojima se nikad nije hukalo.

Danas u Hrvatskoj gotovo da nema kluba prvoligaša u kojem nema bar poneko tko je igrao u NK Posušju. Ali i prije tih „slavnih" vremena sjetiti se kako se u bivšoj državi na gostovanja išlo utažujući žeđ nakon utakmica na tuđim čatrnjama i kako se kod izmjene igrača izuvalo kopačke kako bi ih drugi mogli obuti.

Što sam ranije čuo na tribinama?

Tada, dok se igrala Premijer liga, na stadionu sam čuo raznih povika, povremenih psovki, prozivki, obmana, izlijeva gnjeva. Na tribinama se čulo kako je utakmica namještena, drugi opet viču kako je kupljena, oni treći likuju zbog dogovora s kladionicom, četvrti kažu da su suci prodani za njih, a bilo je i onih koji su u domaćim igračima tražili potplaćene „izdajnike"! Svega se moglo čuti. Naklapanja su bila dio rituala.

Istini za volju bilo je i prodanih i kupljenih utakmica. Bilo je i onih koje su se igrale po tzv. principu 3 za 3. Bilo je i utakmica gdje se znalo da se na poluvremenu sucu mora dati „5 stoja"! Nekad je tu bilo svega i nogomet je zbog toga trpio. No, mora se reći da je bilo puno i lijepoga: slavile su se pobjede, slavile su se titule, čestitalo se gostima kad pobjede, spašavali su se tuđi i igrači i navijači od napada i nereda itd. Bilo je i dobra nogometa jer Posušje je zbilja igralo ponajbolji nogomet na terenu. Mnogi će reći da je ono „izvan terena" izostalo za Europu i još koju titulu.

No, na Mokrom docu se znalo i plakati zbog poraza i ispadanja. Sjećam se navijača koji je jecao zbog poraza, a tada je cijeli grad znao da se ta utakmica „morala" izgubiti! Znao sam i ja da ćemo je izgubiti. Taj navijač je tako plakao da sam i ja pustio suzu spoznavši kako ima neiskvarenu maštu i dušu. Nisam mu imao snage reći što je istina. Njegove suze su bile vrijednije tada i od istine. Suze su najveća Istina. Uz to plakalo se tu i zbog ispadanja iz lige. Tu se vi dovikivalo: „Nemoj psovati dok je fratar tu!". Kao da se smije psovati ako je čovjek s habitom van stadiona?

Kako je to sad u neko novo doba?

A danas, po lijepom vremenu i na poziv navijača „Poskoka", otišao sam opet na taj dragi Mokri dolac. Na terenu su igrali sve naši momci. Odmah pomislih gdje su sad oni koji su u Premijer ligi stalno podvikivali uvedi domaće igrače itd. Takvih nisam puno prepoznao. Sad na terenu sve naši momci. S tribina čujem skandiranje: Posušje, Posušje... Odem do dečkih koji tako s ljubavlju to čine. Veseli su. Šale zbijaju vrlo domišljato. Onda je krenulo skandiranje: „Uprava DOLAZI"! Skandiralo se treneru, igračima!

Bio je to vapaj da se nešto učini. Imao sam dojam da traže posuškoga nogometnoga Mojsija! Nadam se da to neće biti samo bolni vapaj i krik vapijućega iz pustinje. Na trenu su naši Kamešnici „trpali" golove! Neka smo ih tu „trpali" Širokom, Zrinjskom, Želji, Sarajevu, Hajduku... Danas to činimo golobradim mladićima iz sela s livanjskoga polja! Dečki dobro igraju, ali mora se reći da im je sir bolji od igre!

Sad na tribinama, gdje se okupilo oko 300 istinskih prijatelja nogometa, ni od koga ne čujem one priče kako je nešto kupljeno, namješteno ili prodano. U ovoj ligi je to nemoguće jer nitko nema „pribijane pare"! Imati loptu, dres i obući jedini je inventar koji je u igri. To mi se i sviđa. Nogomet se vratio kući. Neka. Dugo je i kucao na vrata. Momci koji vole igrati bez interesa i plaće istjerali su nogomet iz kladionica i ispred raznih mešetara i vratili ga gdje mu je i mjesto.

A onaj natpis na terasi posuškoga hotela je poseban. Nečija majka će tražiti plahtu jer je „ukradena" i upotrebljena za natpis „Poskoci svi na jug". Nekad su na toj terasi sjedile plaćene „zvijezde" i ispijale pića i možda dogovarali skupe transfere. Sada tu stidljivo visi skromno ispisani natpis na posteljini. Milo mi je to i dojmljivo. Bravo dečki. Uspješniji ste od jumbo plakata koji se skupo plaćaju. A majka neka bude sretna da joj je sin otuđio plahtu.

I na kraju treba reći barem to da pokušamo nešto učiniti. Ovaj moj napis već je mali moj prilog. Učinimo nešto da naši dekči mogu imati ono najosnovnije da šire dobro, etiku sporta, ljubav za Posušje i da ovi mladi mogu i dalje ponosno skandirati: „Posušje, Posušje, plavo bijele boje, volimo te Posušje kao oči svoje! UPRAVA DOLAZI jer moraš čuti vapaj onih mladića s juga tribine. Njih prečuti znači ugasiti nadu. Tko gasi tuđu nadu svoju budućnost ubija! Talijanska poslovica kaže: „Nada je kao mlijeko: ako se malo duže drži, ukiseli se".

Fra Poskok

Fra Poskok / frama-posusje.com