Josip Jović: Hrvatski nogomet je supermarket dvojice ortaka

... kojima i nije bilo najvažnije tko će pobijediti. Ipak, u konačnoj listi osvajača medalja zabilježena je zakonomjerna dominacija onih koji dominiraju u gospodarstvu i u politici.

Hrvatska je među rijetkim zemljama čiji su sportski uspjesi i dalje iznad opće razine uspješnosti. I to, što također, nije slučajnost, najčešće uspijevaju oni na koje se ne obraća naročita pozornost, koji su izvan kruga profitnih i političkih interesa, nerijetko posve anonimni momci i djevojke. To, međutim, neće smetati političkim prvacima da se slikaju uz pobjednike ne bi li na tuđi račun kompenzirali vlastiti neuspjeh, nepopularnost, nesposobnost i nepoštenje.

Vaterpolisti su bili istinske zvijezde, posve neprikosnoveni i opet skromni u svojoj veličini. Ali ni ovo nije prošlo bez nepotrebne i nasilne politizacije. Tako će jedan kolega primijetiti kako bi se i rukometaši "popeli na krov svijeta" da su imali Ratka Rudića za trenera.

Rudić, o tome ne treba zboriti, doista jest veliki trener, kulturan čovjek s mjerom i ukusom, ali ostaje dojam kako je u ovoj primjedbi Rudić, po crti političkog uvjerenja autora, zloupotrebljen da bi se omalovažilo one druge trenere, konkretno Slavka Golužu i prije njega Lina Červara, iako su i rukometaši već dulje vrijeme također "na krovu svijeta".

I onda slijedi onaj krunski argument. Vaterpolisti ne slušaju Thompsona, za razliku od Golužinih izabranika. Ali, što ćemo sa Sandrom Perković, koja ga sluša, čak se i preziva kao i on?

Može li ga itko zaustaviti?

Za razliku od olimpijskih postignuća, tamo gdje se namiriše novac, moć, slava i utjecaj sve počinje polako, ali sigurno propadati. Naravno, mislimo na nogomet u kojemu vlada čudan neki profesionalizam u kojemu se pojedinci bogate, a država ili gradovi sve plaćaju. Nogometnu reprezentaciju držali su Vlatko Marković i Slaven Bilić svojim entuzijazmom, uguravši je među deset najboljih reprezentacija svijeta, ali evo sada je na čelo organizacije zasjela trojka koja ne obećava ništa dobro.

Lakoćom su kompromitirali već na prvom svom nastupu, svojim prvim potezom ono što su naslijedili, pobravši u polupraznom Poljudu salve zasluženih zvižduka. Izbornik i njegov "stručni stožer", praktički svi bez ikakva trenerskog iskustva, a o rezultatima da i ne govorimo, postavili su momčad na terenu na način kako to ne bi učinio ni jedan amater. Potvrdila su se i strahovanja da će najbolja vrsta biti poligon ili izlog za veliku trgovinu.

Drugačije je nemoguće objasniti pozivanje nekoliko igrača koji traže svoj inozemni angažman. Uostalom, sam je Igor Štimac u nedavnom intervjuu Globusu otkrio sadržaj svog razgovora i dogovora sa Zdravkom Mamićem, u kojemu je Mamić obećao Štimcu mjesto selektora, a zauzvrat će Štimac u reprezentaciju, uz svoje, uzimati pet-šest, ili koliko već treba, Mamićevih pulena. Apsolutni, agresivni i beskrupulozni gospodar Dinama i sada cijele nogometne organizacije preuzeo je svu vlast i nacionalni športski interes podredio sebi i svojima.

Čak je i goste u loži na utakmici koja je odigrana u čast stote obljetnice HNS-a sastavio po svom ukusu. Tu nije bilo mjesta za istaknute pojedince, koji su svoje ime i rezultate ugradili u nogometnu povijest, ali su se zato tu našli kojekakvi skorojevići i ljudi od trenutnog utjecaja. Nedostajali su samo Severina i njezin Milanče.

Poljudsko ružno pače

Može li itko zaustaviti Zdravka Mamića i njegovu kamarilu, dok je još vrijeme i dok još sve nije otišlo k vragu? Mogao bi novi Zakon o športu koji zabranjuje menadžerima obnašanje funkcija u klubovima i savezima, ali na taj zakon kao da se nitko i ne osvrće i kao da se ministar Željko Jovanović već uklopio u Mamićevu momčad.

Mamić će mu zacijelo obećati nagrade i regionalnu ligu. Za eventualni i vrlo mogući neuspjeh u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu pronađen je već alibi. Izbornik je kazao kako imamo najtežu skupinu koju smo ikada do sada imali, iako se ni jedna od reprezentacija koje nam konkuriraju nije plasirala na posljednje Europsko prvenstvo.

Znakovi ohrabrenja stižu iz splitskog kluba, pa se odmah na jednoj ligaškoj utakmici skupilo skoro dvadeset tisuća gledatelja. Kakva šteta za Grad što je Hajduk tako nejak! No eto trebala je jedna neočekivana pobjeda u Milanu i relativno dobar početak u domaćem prvenstvu da nade i iluzije opet narastu do neba. U prvu momčad transferirani su sve sami nadareni juniori koje je u tom istom uzrastu vodio trener koji je preuzeo prvu momčad od preskupo plaćenoga bugarskog internacionalca (ah, važno da je stranac!).

Njegov rad zasjenio je tek jedan nepedagoški postupak krive obrane vlastitog autoriteta prema ponajboljem iz ove generacije. I gle čuda, ružno se pače pretvorilo preko noći u labuda. Ali, pokazat će se tek nakratko. Kada bi, naime, ova momčad ostala na okupu četiri godine mogla bi računati na europske lige i stabilne izvore prihoda. Rasprodaja je, uz Štimčevu izdašnu pomoć, već počela, Jer, tko zna za četiri godine tko će gdje biti, tko li živ a tko mrtav. U međuvremenu će se svako malo pričati o novom početku i svijetloj budućnosti, a Grad će u višem interesu bacati novac u rupu bez dna.

Izvor: slobodnadalmacija.hr