FOTO  HŠK Zrinjski: Zajedno sve ove godine

Jedva smo dočekali nastavak natjecanja i utakmice našeg Zrinjskog. Napokon je krenulo i navijači su došli na svoje utakmicom koju su Plemići igrali protiv Goška. Teže nego očekivano Zrinjski je došao do pobjede, a zatim je došlo i slavlje na gostovanju kod Mladosti DK.

Stvorili su se svi uvjeti za veliki derbi prvenstva protiv Željezničara. Prvo najavili srijedu, a zatim pomjerili utakmicu za subotu zbog vremenskih neprilika. Nikako dočekat tu subotu i veliki derbi. Čekajući utakmicu misli lete na ne tako davnu prošlost. Sjećam se utakmice protiv istog protivnika 2000.  godine kada je uoči meča danima padala kiša. Zrinjski je u to vrijeme bio daleko od današnjih rezultata, ali to nije spriječilo navijače da se naoružaju kabanicama, kišobranima i navijačkim rekvizitima, te krenu put stadiona pod Bijelim Brijegom. Zrinjski je tu utakmicu dobio rezultatom 3:1, strijelci su bili Stijepić 2 i Tiko Skoko, i teško je opisati sreću navijača Plemića nakon te utakmice.

Misli lete i na utakmicu istih protivnika uoči prve titule Zrinjskog osvojene 2005. godine.  Ulice pune navijača, mladež Mostara u bojama Zrinjskog. Sve miriše na veliki derbi i pobjedu koja će Plemićima trasirati put ka prvoj povijesnoj tituli prvaka države. Zrinjski je i tu utakmicu dobio 1:0 pogotkom velikoga Zorana Rajovića, a Mostar je pobjedu slavio nekoliko dana. U gradu se samo pričalo o Zrinjskom, sve ostalo bilo je samo sporedno.

Dočekam tako i prošlu subotu i još jedan veliki derbi protiv Željezničara. Vrijeme promjenjivo, kiša malo ko hoće, pa malo ko neće. Ne mislim na kišu zbog sebe, išao sam na utakmice i po mnogo gorem vremenu.

Na putu prema stadionu prolazim pored jednog kafića i u njemu sjedi desetak momaka. Svi redom bulje u mobitele bez da imalo komuniciraju između sebe. Mislim u sebi kažu li im njihovi mobiteli da će za par sati Zrinjski igrati protiv Željezničara.

U kladionici pored još gore stanje. Zadimljena prostorija puna nervoznih bingo igrača. Svi očekuju da će se obogatiti bez kapi znoja. Probijam se kroz oblake dima i uplaćujem tiket na kome je na vrhu tipovana pobjeda Zrinje. Izlazim iz dimne komore i idem dalje, i na tom putu u još jednom ugostiteljskom objektu grupa mladića gleda englesku ligu. Napeti su i grizu nokte od nervoze proživljavajući valjda neku akciju tamo nekog kluba koji oni ko eto simpatiziraju.

Na stadionu standardna posjeta. Tu su oni koji su uz Zrinju bez obzira na ime protivnika i vremenske prilike. Stajanje je dobro popunjeno, ti momci nisu nikada iznevjerili svog Zrinjskog. Gledam i procjenjujem, pa moglo bi sve skupa biti oko 5000 ljudi.

Opet se vraćam na one utakmice s početka priče. Bilo je tada puno više ljudi. Pitam se gdje su svi ti navijači? Znam da su mnogi s tribine otišli vani trbuhom za kruhom, znam da su nas neki zauvijek napustili i sada negdje gore nestrpljivo kao i ja iščekuju početak utakmice.

Utakmica napeta, Zrinjski igra dobro i stvara šanse. Stajanje je u transu i pjesma Ultrasa je dodati vjetar u leđa Plemićima. Na momente se i zapadna tribina priključuje u navijanju. Napokon Plemići dolaze do vodstva i teško je riječima opisati te emocije na stadionu. To se ne može doživjeti buljeći u mobitele ili gledajući strane klubove na tv ekranima. Utakmica završava pobjedom Zrinjskog, a nakon nje igrači zagrljeni pred stajanjem pjevaju pobjedničku pjesmu sa svojim Ultrasima.

Ježim se od pjesme, kao što sam se ježio i na onim utakmicama s početka priče. Sve je isto, i sve stoji kada igra Zrinjski. Te osjećaje trebali bi doživjeti momčići i dečki s početka priče. Neko bi im morao reći da odbace pametne telefone i daljinske upravljače i krenu ka stadionu podržati klub koji je ponos njihovog grada.

Škole u Mostaru trebaju na satima povijesti uvesti poglavlje o HŠK Zrinjski. Djeci treba pojasniti što se sve događalo najuspješnijem nogometnom klubu od daleke 1905, preko 1945 kada je dekretom zabranjen, pa sve do 1992 kada je ustao poput fenixa da bi danas 2018 godine bio peterostruki prvak BiH.

Dolaze ljepši dani, uskoro će doigravanje za prvaka. Vrijeme je da se krene masovnije na stadion. Zrinjski grabi prema još jednom naslovu, i Zrinjski je ono što čini sretnim ljude zaljubljene u sveti dres s lentom crvenom.

Opravdanja za nedolazak na stadion nema. Nije ni prije bilo komfora na stadiona, pa je na zadnju utakmicu protiv Slobode došlo preko 20 000 navijača. To je znak da u svima nama čuči jedan mali Ultras ili Ultrasica samo ih treba pustiti na stadion kada igra Zrinja. Pokreni se grade jer Zajedno sve ove godine, kroz pobjede i kroz poraze, zajedno smo stajali istu pjesmu pjevali, najljepsu baladu o tebi!!!!!

HERCEGOVINA.info