Franko - ime koje će kineski nogomet još pamtiti

Osim što je prvak Hrvatske s Rijekom i Dinamom, otac troje djece i iznimno ugodan sugovornik, Franko Andrijašević (34) je lice zbog kojeg je čak i istok Kine progovorio hrvatski. Nema to veze samo s nogometnim, već i ljudskim kvalitetama veznjaka koji nakon četiri i pol godine napušta Zhejiang, klub iz grada Hangzhoua, gdje je stadion Dragon u subotu disao za jednog čovjeka. Andrijašević se, bez pretjerivanja, oprostio onako kako to čine istinske klupske legende.

"Budući da sam na dresu nosio 7 i 11, klub je 7. studenoga objavio da odlazim po završetku sezone. I ranije sam dobivao podršku i tople poruke navijača, no tada je buknulo poput požara! Slali su mi poklone, milijune slika i videa, tako da sam odmah osjećao da bi to moglo biti nešto više od običnog oproštaja. Zatim mi je klub obznanio da se sprema posebna ceremonija. Između predzadnje i zadnje utakmice imao sam tri tjedna da se na sve to pripremim, ali na neke stvari zaista se ne možeš pripremiti... - govori nam Andrijašević tri dana nakon spektakularnih kadrova iz Hangzhoua.

"Došao je i taj dan, bio sam u pozitivnom šoku, posebno koreografijom na dva dijela tribina. Čitavu utakmicu imao sam osjećaj da samo čekaju moj pogodak pa da svi možemo skočiti. Zabio sam tri, doduše dva su mi poništili, ali važno je da smo se mi tri puta veselili. Bilo je jako emotivno, održali su lijep govor, nazvali me legendom kluba, kazali da nikad neće zaboraviti što sam učinio za njih. Onda sam i ja držao govor. Pogledam desno, suigrači plaču, pogledam lijevo, novinari plaču! Zamislite svog kolegu Juricu Radića da plače dok uzima izjave... Na koncu, i ja sam se slomio, nisam mogao izdržati gledajući suigrače u suzama, koji mi prilaze i zahvaljuju na svemu. Takve stvari moraju natjerati čovjeka na suze. Pa je krenulo bacanje dresova, navijačka skupina napravila je majice s posvetom, slike, poruke... Evo, zovu i par dana kasnije, kažu da im je još uvijek teško pomiriti se s oproštajem", prepričava veznjak za Sportske novosti dojmove nakon utakmice s Hainiuom (2:2).

Snimka pokazuje i da ste zapjevali na terenu, riječ je o nekoj navijačkoj pjesmi?

"Ne, ustvari je to jedna sentimentalna, srcedrapajuća kineska pjesma. Znam samo taj početak, pa su onda navijači nastavili dalje. Prvi stihovi govore nešto u stilu "znaš li koliko te volim", odlična je za ovu prigodu i to je trenutak kad su tribine počele plakati. Dotaknulo ih je što pjevam na njihovom jeziku, Kinezi jako cijene takav trud.

Crteži, karikature poput superjunaka iz crtića i filmova, plakati, narukvice s vašim imenom... Nema što vam navijači nisu darovali, a vidjeli smo i špalir?

"Kuća mi je puna poklona, imam jednu sobu s tri natrpane kutije, ne znam kako ću sve to ponijeti u Hrvatsku! Među njima je i kapetanska traka na kojoj sitnim slovima pišu sve utakmice koje sam odigrao uz natpis "legends never die" (legende nikada ne umiru op.a.), to su mi poklonili za 130. utakmicu jer je to klupski rekord po broju nastupa jednog stranca. Kasnije sam ih dodao još 10. Srce su mi najviše dotakle poruke na hrvatskom jeziku, piše da ne tugujem, da budem sretan, da su zahvalni... I dalje zovu, pitaju jesam li još u gradu da donesu još ponešto.

Čime ste ih uspjeli baš toliko osvojiti?

"Najbolje mi je reći samo ono što su drugi govorili. Da sam davao sebe na i izvan terena, bio kapetan i lider, da sam uvijek imao razumijevanja prema svima. Kad bih ja bio na terenu, oni bi imali osjećaj da utakmica nije gotova i ako gubimo 0:3, nerijetko se znalo pokazati da je tako jer sam zabio neke presudne golove. Mislim da sam ih osvojio jednostavnošću, time što sam bio uljudan i strpljiv sa svima. Jednostavno, bio sam svoj. Nitko na svijetu ne voli dvolične, oni koji pričaju jedno pa rade drugo. Trudio sam se biti korektan i pomagati svima, nastojao sam da svi živimo kao jedan. Neki suigrači pisali su mi da od mene uče i van terena, takve stvari diraju u srce i mislim ja sve to skupa glavni razlog ovakvog oproštaja"

Čime su, pak, Kinezi osvojili vas?

"Poštovanjem, ljubavlju, zahvalnošću... Baš sam nedavno supruzi rekao da me toliko obožavaju, a nisam ovdje ništa osvojio. Znate kako je u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje. Sve super, ali ako nemaš trofej, to nije to. Ovdje sam došao u tuđinu, uvijek je teško u drugoj zemlji, nismo ništa osvojili, već se uzdigli iz druge lige i stigli do finala Kupa, što smatram i većim uspjehom od plasmana u azijsku Ligu prvaka. Bez obzira na izostanak trofeja, doživjeli su me kao legendu. Zabio sam ključne golove u play-offu za prvu ligu i Ligu prvaka, sigurno su me i zato zavoljeli"

Govorite o tuđini, nije bilo jednostavno prilagoditi se?

"Najveći problem ticao se obitelji. Ja sam stigao u ljeto 2021., a supruga, kći i dva sina tek 2023. godine. U vrijeme mog dolaska vladala je COVID 19 kriza, nije se moglo ući u državu, sjećate se i onih izvještaja o balonima u kojima smo se nalazili... Zatim je kći krenula u školu u Hrvatskoj, pa smo odlučili da završi godinu, a tek onda supruga dođe s djecom. Da se to nije dogodilo, da je korona potrajala, napustio bih Kinu jer mi je odvojenost od obitelji postajala neizdrživa. No, dok ih nije bilo, potražio sam internacionalne škole u blizini kampa, djeca su sve to prihvatila, povezala se i stvorila prijateljstva, kći čak i dobro razumije kineski. Sad im je žao što moramo ići, napadaju me i govore "Aj ti ča, mi ostajemo!". Rekoh "Djeco, sritno vam s tom idejom!".

Za odlazak u Kinu zaslužan i Sammir

Andrijašević je za ZJFC potpisao u ljeto 2021. kao igrač Genta, koji je prethodnu sezonu odradio na posudbi u Rijeci. Kako je došlo do ideje i realizacije?

"Menadžer mi je i ranije spominjao interes, no mislio sam "ma što ću u Kini". Kasnije je opet spomenuo lijep grad i dobar klub, znam da me ne bi lagao pa sam ozbiljnije razmislio. Nazvao sam Santinija da bih ga pitao za njegova tamošnja iskustva. Sammir je, pak, igrao u ovom klubu šest mjeseci, pričali smo uživo kad sam s Rijekom igrao protiv njegove Lokomotive. Rekao mi je sve najbolje, da se radi o jednoj pravoj priči, i Gent i ja to smo prihvatili. Prva godina i igrački je bila dosta teška, manje sam igrao jer ne mogu tri stranca istovremeno biti na terenu. Poslije je sve bilo dobro, jedino sam se prošle sezone mučio s ozljedom tetive ispod koljena. Sreća pa smo doveli Riječanina Sandra Juričića, fizioterapeuta koji je sve to riješio. I ranije je radio u Kini, znali smo da je dobar pa sam i ja malo pokušavao "pogurati" da dođe u ZJFC."

Ugovor istječe na kraju godine, zašto nema novog?

"Prošle godine klub je krenuo s reformama, a ove su stigli novi ljudi na vodećim pozicijama, uz to i novi trener. Oni su zacrtali potpuni remont, ja odlazim među prvima, ali otići će preko 15 igrača. O rastanku mi je priopćio stari direktor koji je još uvijek ovdje, bilo mu je teško, kazao je da on to nikada ne bi napravio, ali kreće se u potpuni remont i novi ljudi žele svoje igrače. Normalno sam to prihvatio, bilo mi je i očekivano s obzirom koliko me trener manje koristio"

Što dalje?

"Ništa neću forsirati, znam samo da bih volio igrati nogomet i bit će tako dok ne osjetim da me tijelo izdaje. Znate moju povijest transfera, najbolje mi je ne govoriti gdje želim, ha-ha! Nemam posebnih želja, rekao sam si da ću saslušati sve ponude i procijeniti što je najbolje za mene i obitelj. Smatram da u Kini fizički još mogu parirati, ova godina mi je to potvrdila. Kad vidim Luku Modrića, koji sebi s 40 godina govori da ide do kraja, pomislim si zašto ne bih mogao i ja? Nemojte misliti da se uspoređujem s Modrićem, ali smisao je da, ako on može u Milanu, onda ja mogu barem u Kini. Ovdje sam upoznao kulturu i grad, možda mi je zato to prva opcija, no tek ćemo vidjeti - kaže Andrijašević, koji je ove sezone u svim natjecanjima postigao 15 golova i asistenciju za ZJFC, a ukupno 50 golova i 26 asistencija u spomenutih 140 nastupa. Otkad je stigao, klub je izborio status prvoligaša te završavao dvaput treći i sada dvaput sedmi.

- Lijepo je sve ovo doživjeti, ponosan sam iz više razloga, i privatno i kao netko tko predstavlja svoju zemlju na drugoj strani svijeta. Kao nogometaš predstavljaš sebe, svoju obitelj i svoju zemlju, i to me čini neizmjerno ponosnim. Zaista, pokušao sam upiti svaki moment i iz ovog kluba odlazim ispunjena srca", zaključuje Franko Andrijašević.