Bilić sad zna da nije smio vjerovati niti Markoviću, ni Mamiću

Svaki izbornik hrvatske nogometne reprezentacije imao je svoj križ, svojih sedam smrtnih grijeha, osim Ćire Blaževića. Trener svih trenera imao ih je barem deset puta više. Ali, imao je i deset puta više velikih pobjeda od bilo koga. Pred Ćirom su padale Turska, Danska, Njemačka i Nizozemska, pred Jozićem samo Italija, pred Barićem Belgija i Slovenija, Kranjčar je dvaput nokautirao Švedsku, a popis Ćirinih žrtava neusporedivo je duži. Jedino mu se približio Slaven Bilić i po broju velikih pobjeda, ali i onih koje je izgubio njegov temperament i lakovjernost.
Kada je u nastupnim utakmicama pobjeđivao Italiju, kada je u aut "šutnuo" Olića, Srnu i Balabana zbog narodnjaka i noćnih bjegova iz radnog logora, kada su pred njegovim šarmantnim i modernim nogometom padale Engleska i Njemačka, povjerovao sam da će Slaven Bilić trajati kao Nijemac Helmut Schön ili Englez Alf Ramsey. Vidio sam njegovu trenersku klasu, staloženost, susretljivost u komunikaciji. Mediji i publika su ga obožavali, ali su već nakon EP-a u Austriji počeli sumnjati. A crv sumnje je najopasnija zvijer. Nakon sumnji zaredale su pogreške i tako je i bezgrešni Slaven Bilić vrlo brzo skupio sedam smrtnih grijeha.

Udaljio se od Štimca

Sedam utega, koji vuku Slavena Bilića prema smjeni i bijegu iz nacionalne reprezentacije, datiraju od onoga dana kad je javno obznanio odlazak iz reprezentacije nakon Europskog prvenstva 2012. godine. To je bila najgora odluka. Čak i ako je u duši odlučio otići, nije to smio javno reći jer je tako oslobodio nogometaše pozitivnog pritiska i respekta, koji su dotad osjećali prema izborniku. Drugi gaf bio je otpor prema Sammiru, što se može i razumjeti ili opravdati bilo gdje, osim u hrvatskom nogometnom teatru gdje jedan čovjek drži šapu nad Dinamom, mladom i seniorskom reprezentacijom i svaka njegova riječ je razorni dum-dum metak.

Nije smio dopustiti Robertu Prosinečkom bijeg u Beograd, a ako ga već nije mogao zadržati, morao je u stručni stožer dovesti jakog čovjeka. Čak i ako bi tom prilikom stradala njegova taština, morao je pokušati dovesti ili Zvonimira Bobana ili Alena Bokšića. I nije se smio toliko udaljiti od energičnog Igora Štimca. Gubitak autoriteta u svlačionici pokušao je začepiti karizmom Darija Srne, no nije provjerio je li njegov utjecaj baš tako velik da bi mogao sačuvati i izbornikov autoritet. Izostao je sa Svjetskog prvenstva 2010., što je također neoprostiv gaf u očima jedne umišljene nogometne nacije, a oslanjanje na Mamićevo pokroviteljstvo dokaz je da "Venecijanaca" ima i na kopnu. Jer, Mamić je, kao i u toliko dosadašnjih slučajeva, zakotrljao lavinu nepovjerenja prema Slavenu Biliću. Usluge iz prošlosti su zaboravljene u času, a srdžba zbog Bilićeva otpora prema Sammiru eskalirala je istog trena kada je Samaras u Pireju zabio prvi gol...
Izdala ga ‘Djeca Pireja'

Dodamo li tome ozljede Ivice Olića i Ivana Rakitića, sljepilo u slučaju Mladena Petrića, sve kritičniji izbor glagola utjecajnog TV komentatora Igora Štimca i sve izraženiju antipatiju dijela medija, Slaven Bilić je, nakon što su ga izdala "djeca Pireja", najusamljeniji čovjek u Hrvatskoj. Na koga se može osloniti? Na Vlatka Markovića? Hm, bosanski lonac nikad nije bilo glavno jelo u Zagrebu. Ako mu je Marković rekao da "nema nikih problema", znači da problemi dolaze u - povorkama! Danas vjerojatno zna da nije smio vjerovati ni Markoviću, ni trgovcu Mamiću, ni prevrtljivim medijima, a ponajmanje igračima koje je gladio perom po stražnjici, a oni su mu okrenuli leđa kada ih je najviše trebao.

Ta najpokvarljivija roba se i danas čudi kako su njihove milijunski vrijedne noge uopće mogle krivo dodati loptu. Kako jedan Dejan Lovren, za kojega je i Sir Alex Ferguson rekao da će biti vrhunski stoper, uopće može zabrljati? Kako 40 milijuna vrijedni playmaker i nesuđeni kreator igre Chelseaja ne može pobijediti ni Ukrajinu, ni Grčku? Gdje su nestali svi ti bombarderi? Znam samo da su neki, poput Petrića, Pranjića i Olića, ostali kod kuće, iako su odbačeni, šepavi i sakati bolji od razvikanih zvijezda.
Glupi porazi

Odlaskom Slavena Bilića na našim nogometnim meridijanima preživjet će samo dva mita: jedan o trećem mjestu Ćire Blaževića i drugi o nepobjedivosti Cice Kranjčara u kvalifikacijama, koji je Hrvatsku odveo na Svjetsko prvenstvo 2006., a Crnu Goru ostavio pred vratima Eura 2012. godine. Ostali mitovi rasplinuli su se kao mjehur od sapunice, veličanstvene pobjede uvijek ostaju u sjeni glupih poraza.

izvor: jutarnji list