Bata Puljić: Za Zrinjski me vežu najljepše uspomene

"Bata je legenda. On je dao sve za klub", ubrzo je kasnije do našeg stola došao i kazao vatreni navijač Zrinjskog.

"To je najbolji čovjek u Mostaru", čuo se u nizu još jedan komentar, dok smo u prepunoj terasi ispijali kavu i čekali suvlasnika objekta. Onda se u neposrednoj blizini parkirao stari crveni Wolksvagen iz, mislim, osamdesetih godina i iz njega se pojavio naš sugovornik, Božidar Bata Puljić, legendarni direktor HŠK Zrinjski s kraja devedesetih godina, ljubimac navijača i čovjek koji je podizao klub.

U profesionalnom nogometu ga nema već puno desetljeće, iako i danas redovito igra, bez obzira što je u ratu izgubio nogu. To mu nikako nije prepreka. Isto tako nije ni za plivanje, koje je uz nogomet i pravo njegova najveća ljubav. Vodu toliko voli da se i zimi kupa na Neretvi, Buni, pa ode i na more.

Ukratko, jedna od živih legendi Mostara i ovo je njegova priča. Rođen je 24. listopada 1965. u Mostaru. Nakon osnovne škole na Rudniku i završene srednje strojarske upisuje Pravni fakultet na tadašnjem Univerzitetu "Džemal Bijedić", koji završava u roku. U ratu je bio u postrojbama HVO-a. 8. srpnja 1992. ranjen je na Podveležju u selu Patkovići.

- Tim povodom svake godine ovdje u kafiću pravim 'batak party', jer sam taj nesretni dan u Patkovićima izgubio batak. Sreća u nesreći je da nisam u selu pored koje se zove Svinjari, onda bi izgubio papak, započeo je Puljić razgovor uz šalu. A kasnije je prebacio na nešto ozbiljnije.

- Koliko god ljudi gledali na moje ranjavanje kao na tragičnu sudbinu, moraju znati da sam iz toga izvukao puno dobrog. Moraju znati kako nije sve samo crno i bijelo. Mislim da sam kao osoba nadograđen, čak se smatram kvalitetnijim sad kad nemam noge nego onda kad sam imao obje.

Poslije samog ranjavanja nisam znao kako ću voziti auto, kako ću plivati, mislio sam čak da ću se u vodi vrtjeti u krug...Ali tek kroz ta odricanja sam uvidio kako postajem kvalitetnija osoba i vidim kako se moram truditi da bih nešto postigao i kako mi ništa neće pasti s grane, tako sam se naučio boriti kroz život, govorio Puljić, kojega ni ranjavanje nije spriječilo da se nastavi baviti nogometom pa i danas nerijetko igra po malonogometnim turnirima.

Prije nesretnog rata je bio vrlo nadaren nogometaš. Igračku karijeru započeo je u pionirima Veleža, gdje ga je trenirao Salem Halihodžić. Kasnije je prešao na mali nogomet te osvajao brojne turnire.

Pored mnogih lijepih trenutaka, govori kako mu je u tužnom sjećanju ostalo zadnje finale Kantarevca koje su izgubili od Balinovca. Nakon toga slijedi nesretni rat, nakon kojega se ponovno aktivira u profesionalnom nogometu, ali ovaj put ne na terenu nego u vodstvu kluba. Te 1996. postaje direktor HŠK Zrinjski i funkciju obnaša sve do kraja 2000.

- Za to me vežu najljepše uspomene. Posebice u razdoblju 2000. godine kad, ustvari, nije ni bilo uprave jer je šira društvena zajednica tad napustila Zrinjski. Ali u tom trenutku sam stekao i najviše snage te napravio možda i najveći iskorak, koji je poslije bio od velikog značaja za klub.

Početkom te godine smo odigrali i prvu poslijeratnu utakmicu s Veležom u Sarajevu. Zatim smo igrali više značajnih susreta na našem stadionu Pod Bijelim brijegom, gdje smo imali po deset-petnaest tisuća ljudi po utakmici. Redom su nam dolazili tadašnja Croatia, današnji Dinamo, zatim slijedi utakmica s Đerzelezom i, naravno, povijesna - prva europska utakmica sa švedskim Frolundom.

Potom dolazi utakmica s Brotnjom, prva poslijeratna odigrana pod reflektorima. Onda, tu je i prvi gradski derbi s Veležom....Kako sam već napomenuo, to je bila konfuzna godina kad smo ostali bez uprave i zapravo smo preživljavali od tih utakmica. Također smo se snalazili na razne načine.

Čak je i lunapark jedno vrijeme bio na našem pomoćnom igralištu, zatim cirkus...Mogu reći da smo unatoč problemima te godine i materijalno dobro stajali. Ali kako nije bilo Upravnog odbora, sve me to zasitilo, tako da sam krajem te godine otišao iz Zrinjskog. Nisam više zdravstveno mogao sve to podnijeti, govori Puljić.

Je li Vam žao što ste napustili klub? I biste li, kad bi Vam se ukazala ponovno prilika, prihvatili neku funkciju?

- Nije mi žao. Ne bih prihvatio. Mislim kako sam svoje odradio i da je to iz mene izvlačilo previše energije. Nisam imao ni privatnog života koji je potpuno bio gurnut u stranu. Tako da ne bih volio to ponoviti. Ali, nije mi žao tih godina i što sam se žrtvovao u to vrijeme.

Možete li se malo detaljnije prisjetiti tih kultnih utakmica, pogotovo s Veležom? Prvo, te prijateljske u Sarajevu, odigrane 29. veljače 2000., a zatim i službene, odigrane pola godine kasnije Pod Bijelim brijegom?

- Ta prijateljska utakmica mi je bila značajna iz više razloga. Prvo, jer dolazi u trenutku kad je naša klupska blagajna bila prazna. I za tu utakmicu i te prilike smo dobili jedan enorman novčani iznos. Mislim da je sveukupno sa sponzorima bilo oko 70 tisuća maraka, što je za jednu prijateljsku utakmicu u to vrijeme, za nas kao klub bilo mnogo.

Većina sredstava, oko 50 tisuća, išla je preko, mislim, američkog veleposlanstva, a ostalo sam ja našao. Mi smo u to vrijeme u regiji još bili relativno nepoznati, dok je Velež bio klub koji je između dva rata čitavo vrijeme igrao u jugoslavenskoj ligi. Tako da je u tom trenutku to za njih bilo manje značajno. Za nas je to bio prvi veliki iskorak. Također, sa sportskog gledišta, utakmica je opravdala naše igranje jer smo i sami vidjeli koliko vrijedimo.

A kad je u pitanju taj prvi derbi s Veležom, to je bio jedan od najstresnijih dana u mom životu. Ako mi vjerujete, nisam se stigao radovati ni jednom golu Zrinjskog. To je bila paklena atmosfera u kojoj sam se bojao da ne dođe do teških situacija pa čak i da 'netko izgubi glavu'. To je bila prva takva utakmica u Mostaru poslije toliko vremena i kao domaćini smo uradili apsolutno sve sa sigurnosnog aspekta. Problemi su nastali izvan stadiona, ali to mi nismo mogli kontrolirati.

Imali ste i vrhunski odnos s navijačima. I danas Vas mnogo uvažavaju i cijene.

- Imao sam dobar odnos i iz razloga što su i navijači tad bili krasni momci, koji su nas pratili i u to vrijeme išli u neka mjesta koja sam već spominjao. I to na utakmice koje nisu imale neku kvalitetu za tu ligu, a oni su išli na njih, tako da tim momcima morate izići u susret.

Malo ćemo prebaciti razgovor i na druge stvari. Kakvo je, po Vašem mišljenju, trenutačno stanje u Mostaru? I kolike su razlike između prijeratnog, poslijeratnog i današnjeg Mostara?

- Razlika je velika. Nažalost, taj rat se dogodio. Sad je jako teško 'svariti' i vratiti se na prvobitne pozicije. Što se mene tiče, ja volim svoj narod, ali ne mrzim ni jedan drugi i mislim da se trebamo postaviti svi da nema mržnje između nas. Za tim nema potrebe.

Razlike postoje, ali bilo ih je i prije rata. Meni su i Srbi i muslimani dolazili čestitati Božić, a ja sam njima čestitao Bajram, Božić...sve su to normalne stvari i s tim treba živjeti. Znači, treba cijeniti svoje, a poštovati tuđe i mislim da se to može uraditi. Ali ne treba izmišljati da se može sve vratiti na ono što je bilo jer to je poslije rata skoro pa nemoguće.

Kad je u pitanju to razdoblje poslije rata, mogu reći da je tada bilo puno više novaca u gradu. Pogotovo 'do upada' u Hercegovačku banku te odlaska SFOR-ovaca, koji su donosili 'živi keš'. U zadnje vrijeme se sve promijenilo i mnogo toga utječe na probleme, od svjetske recesije, pa tako dalje.

Meni danas ne djeluje kao da se stanje nešto posebno promijenilo u odnosu na poslijeratno. Svako malo se događaju neki problemi, masovne tučnjave na nacionalnoj osnovi, tako da se nije puno promijenilo. Pogotovo jer se to događa između mladeži koja nije sudjelovala u ratu i nema nikakvog povoda za to.

Za Vas se vežu i mnoge zanimljivosti. Poznato je da se na Neretvi kupate i zimi. Jeste li se ove godine kupali?

- Ja sam 'lud za vodom', tako da se i zimi kupam na Neretvi, Buni, na moru...Imao sam čak i anegdota s prijateljima na noćnom kupanju zimi, tako da se umalo netko nije ugušio. Zatim bilo je slučajeva da mi je voda odnijela štake itd. Ali kontinuirano se kupam, obožavam vodu i volim roniti. Ove zime se nisam kupao na Neretvi, ali jesam na jezeru. Krajem prosinca i početkom siječnja sam se kupao i u moru.

Pa zar Vam ne bude hladno?

- Puno je veća razlika u temperaturu ljeti, samo mislim da je kod ljudi razlika u psihi. Kad vidite da se ljudi kupaju u Osijeku, negdje u Rusiji i tako, to nije čudno, ali kad se kupam ja, onda me gledaju čudno, misle da nije normalno...No, to stvarno volim, voda, lopta i pravo...

Za razliku od prve dvije stvari, pravom se ne bavite?

- Nisam. Kažu 'nije kome je rečeno, nego kome je suđeno'. Diplomirao sam pravo u roku, međutim, mislim da sam pametno procijenio. Da sam se poslije rata ozbiljno nastavio baviti pravom, možda bih dosad već imao moždani udar ili neki drugi zdravstveni problem jer ne bih to mogao raditi kao 'flegma'. Pravo volim pa bih se u njega previše unio.

Živite onda od mirovine i kafića "Fenix". Kako kafić radi? Poznato je da organizirate brojna specifična događanja?

- Da, prije svega 'Nova prije Nove godine', koja bude 27. prosinca. Prvi u svijetu dočekujemo novu godinu. Zatim tu je taj 'batak party', što sam već spominjao. Također imamo 'paljenje krnje', to je naš karneval, koji jedino mi u Centru 2 imamo u gradu. Bude stvarno zanimljivo. Ne znamo koga ćemo ove godine paliti jer imamo puno ljudi u kombinaciji. Prošle godine je to bio 'Lipe Blesić'.

Ovo je opušteni tip kafića za koji se ne treba posebno spremati. Tu ljudi dolaze čisto malo s društvom proćaskati bez ikakvih priprema. Ne bih nikoga izdvajao, svi su mi podjednako dragi i sve ih cijenim tako da ne bih nekog isticao.

Imate li neku poruku za kraj?

- Imam poruku za građane ovoga grada da žive lijepo i ugodno jer ovaj grad, koliko god iz političkih razloga ne napreduje, po meni, jedno je od ljepših mjesta za življenje na svijetu radi svoje specifične klime i zemljopisnog područja.

Razgovarao: Dalibor Drlje/dnevni list