FOTO/VIDEO  Marinaleda gradić u Andaluziji -'komunistička oaza u kapitalističkoj pustinji'

Marinaleda gradić u Andaluziji -'komunistička oaza u kapitalističkoj pustinji'
Marinaleda je malen gradić u Andaluziji na jugu Španjolske koji broji oko 2 700 stanovnika koji su, po političkim akcijama, daleko ispred ostatka ne samo Španjolske, već i čitave Europe. Dok se Španjolska bori s rastućom nezaposlenošću i, posljedično, sve većim siromaštvom, ova zajednica stopu nezaposlenosti drži na solidnoj - nuli.

Njezini je mještani zovu "Mekom za socijaliste" - grad ne krase blještave reklame, već ulična umjetnost putem koje se odašilju poruke podrške solidarnosti zemljama poput Kube i Venezuele, a ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava. Marineladom se upravlja po uzoru na komunističku utopiju i u posjedu ima kolektivizirano zemljište od 1,200 hektara, koja svakom stanovniku pruža mogućnost rada na polju. S obzirom na činjenicu da u Andaluziji u prosjeku 500 ljudi dnevno ostane bez posla, svaka je prilika za rad dobrodošla.

Čelni čovjek ovog gradića je gradonačelnik Juan Manuel Sanchez Gordillo , koji je na tu poziciju stigao 1979. godine, a široj je javnosti postao poznat pod nadimkom španjolski Robin Hood, nakon što je s grupom radnika odbio platiti supermarketu 10 kolica prepunih hrane koje je podijelio bankama hrane diljem svijeta, uključujući Iran. Objašnjava kako je to napravio kako bi skrenuo pozornost na činjenicu da diljem Španjolske postoje ljudi koji su se trenutno našli u teškoj financijskoj situaciji u kojoj nemaju što za jesti: "Htjeli smo reći da u 21. stoljeću u Španjolskoj postoji ovaj problem. Ghandi bi nas podržao."

Priča o čudu Marinalede počinje kasnih sedamdesetih, kada su počeli borbu za stvaranjem socijalističke utopije. Grcali su u nezaposlenosti, koja je iznosila preko 60%. Kao poljoprivredno mjesto, nisu se mogli baviti poljoprivredom jer nisu imali zemlje - ljudi su češće bili gladni negoli siti. Prva bitka koju su stanovnici Marinalede poveli (i izvojevali pobjedu) bila je ona za kontrolu nad vodom sedamdesetih godina. Sindikat poljoprivrednih radnika, koji ju je pokrenuo, vodio se argumentima da je "hrana pravo, a ne biznis", te da se "prirodni resursi moraju vratiti zajednici kako bi ih ona koristila". Bitka koja je nakon ove pobjede uslijedila bila je ona za zemlju i trajala je 12 godina, no i ona je završila sretno po stanovnike Marinalede - 1991. godine zauzeli su onih 1200 hektara od kojih danas žive.

Gradonačelnik objašnjava kako mjesto nije potpuno odsječeno od teške nezaposlenosti koja je pogodila ostatak zemlje, ali vjeruje da se Marinaleda uspješnije bori s recesijom od drugih područja, "zahvaljujući suradnji i industriji".

Povijest Andaluzije prepuna je preuzimanja velikih poljoprivrednih imanja od strane radnika bez zemlje. Gradonačelnik Sanchez Gordillo tvrdi da ovi posjedi čine preko 50% zemlje u regiji, koja je u posjedu jedva 2% stanovništva, te kako u Andaluziji postoji više desetaka praznih industrijskih posjeda koji su tek nijemo svjedočanstvo nezaposlenosti. "Istina je da se djelomično vodimo tradicijom, ali uvodimo i novine: inzistiramo na tomu da prirodni resursi moraju služiti ljudima, da imaju prirodno pravo na zemlju i da je zemlja nešto čime se ne smije trgovati", kaže Gordillo i nastavlja: "Ni sa hranom se ne smije špekulirati. Ona je temeljno ljudsko pravo."

Vjeruje kako Španjolska duboku recesiju u kojoj se našla može zahvaliti svojoj vladi: "Nažalost, politike vlade ove države nisu usmjerene na rješavanje problema ljudi; usmjerene su prema problemima banaka. Ljudi su važniji od banaka, posebno kada profit ide u ruke nekolicine bankara koji se igraju temeljnim ljudskim pravima. Novac koji oni pružaju ne stiže do baze socijalne piramide, zbog čega je ekonomija paralizirana."

Prosječna plaća zaposlenih na zemljištima u Marinaledi iznosi 1200 eura - nekima puno, nekima malo, no sasvim dovoljno kada se u obzir uzme cijena stanovanja od 15 eura mjesečno, besplatni internet koji osigurava grad, besplatnu vodu i jeftinu skrb. Svi sportski sadržaji osim bazena su besplatni za korištenje stanovnicima ovog utopističkog naselja. Gradska zadruga ne distribuira dobit među sobom: svaki nastali višak reinvestira se u stvaranje novih radnih mjesta. Jednom mjesečno u gradu se obilježava tzv. Crvena nedjelja kada netko na plenumu iznese ideju o tome kako bi grad mogao postati još bolji ili ljepši - ako ideja prođe, volonteri je provode u djelo.

Privatno poduzetništvo dozovljeno je u Marinaledi - ako bi netko htio otvoriti pizzeriu ili manji obiteljski posao bilo koje vrste, vrata bi mu bila širom otvorena. No ako bi velika korporacija poput Starbucksa odlučila da je ovo mjesto idealno za proširenje poslovanja, ne bi daleko dogurala - stanovnici to naprosto ne bi dozvolili.

Marinaleda ne poznaje policiju: "Prema španjolskom zakonu, mi bismo, prema broju stanovnika, trebali ovdje imati između 4 i 7 policajaca, no mi ih ne želimo ovdje. Baš zato što se sve zasniva na dobrovoljnoj bazi, jer se zajedno borimo i zajedno krojima naše živote, postoji vrlo visok stupanj koegzistencije", objašnjava gradonačelnik.

Međutim, baš kao Robin Hood, i gradonačelnik Gordillo djelomično djeluje izvan zakona. Prisvajanje zemljišta koje on potiče ilegalno je, baš kao i pljačke supermarketa, zbog čega je čak sedam puta završavao u zatvoru. Osim toga, suočen je s brojnim kritikama svoje vladavine.

Desničarki list La Razon izvještava kako vlada Sancheza Gordilla duguje 2.83 milijuna eura, te navodi kako plaće kasne mjesecima. Šuška se kako se ne možeš zaposliti ako se ne priključiš prosvjedima i akcijama prisvajanja zemljišta, kao i to da gradonačelnik grad vodi gotovo diktatorski. Navodno se sjednica gradskog vijeća nije sazvala 13 mjeseci.

Salvador Becera, antropolog na sveučilištu u Sevilli, tvrdi kako je gradonačelnik Gordillo uvelike doprinio socijalnom izjednačavanju u ovoj zajednici, no napominje kako njegova vizija nije u skladu s vremenom - budućnost Andaluzije ne leži u poljima, već u industriji i uslugama. "Trenutno im ovo prolazi jer je ekonomija u krizi, no što ako neki od njih dobiju priliku obogatiti se? Bi li oni tada ostali u ovom malom raju koji je Gordillo stvorio?", pita se.
Ipak, politika koju vodi očito je popularna - da nije, ne bi bio izabran svaki put od 1979. godine naovamo, a i susjedni gradići i sela priželjkuju osobu poput njega na kormilu. Na kraju krajeva, uz neznatnu financijsku potporu regionalne vlade, uspio je svojim sugrađanima priuštiti ono o čemu sanjaju milijuni Španjolaca: zaposlenje, jeftin smještaj i veći utjecaj u političkom životu.