Varaju li više muškarci ili žene?

Varaju li više muškarci ili žene?
Često se spominje i evolucijska nužnost razvijanja određenih karakteristika ili načina ponašanja.

Tako su mnogi velebni muškarci strastveno pozdravili tvrdnju nekih znanstvenika da su muškarci skloniji varanju jer je njihova dužnost da aktivnije sudjeluju u osiguravanju nastavka vrste pa je logično da će svoje sjeme posijati na nekoliko mjesta. Baš me zanima koliko je njih sjedilo na dvije ili tri stolice pa su ovakvom besmislenom tezom htjeli opravdati svoj čin. Teza je besmislena iz barem dvaju razloga. Pretpostavlja da je čovjek bezumno stvorenje kojim vladaju nagoni, brušeni tisućljetnim borbama za preživljavanjem koje, naravno, više nisu potrebne jer se životni standard ipak nešto promijenio od dana kad je pećina predstavljala vrhunski smještaj. Naravno da su uvjeti života ostavili traga na našem fizičkom i psihičkom ustroju kao rase, ali tvrditi da su danas ti nagoni moćniji od našeg uma i srca može samo osoba koja taj um ne koristi za zdravo promišljanje stvarnosti, piše tportal.hr.

Zdrav razum nam otkriva i drugi razlog. Naime, vrlo je upitno varaju li muškarci više od žena. Možda eventualno samo radije pričaju o tome jer postoji besmisleni dvostruki standard u jednom dijelu društva. Muškarci koji varaju su frajeri, a žene... pa... sebične kur...ine. Dakle, za razliku od emocija kojima muškarci rijetko poklanjaju svoje riječi, o seksualnim pothvatima puno radije govore i zato se stječe pogrešan dojam da su skloniji varanju. Možda je stvar samo u tome da su muškarci kada varaju skloniji većem broju kratkotrajnih izleta, dok su žene sklonije dužim aferama s jednim partnerom, ali radi se o jednakoj količini varanja. Naravno da se ovo ne tiče svih muškaraca i žena, ali se tiče dovoljno velikog broja da možemo govoriti o fenomenu.

Čak i kad bismo prihvatili ideju da muškarci više varaju, razlog sigurno ne bi ležao u duboko ukorijenjenom i evolucijski izbrušenom impulsu za produženjem vrste, nego u potrebi jednostavnog muškog uma da potvrdu sebe traži u tuđem krevetu, a ne u životu. Naime, kad smo suočeni s osjećajem nesigurnosti, odgovorno bi bilo barem pokušati otkriti kako je ta nesigurnost nastala i potražiti rješenje.

Izbjegavanju odgovornosti jednako su skloni i muškarci i žene, ali to najčešće rade na drugačije načine. Žene će svoje osjećaje praznine i nesigurnosti češće krpati posvećenošću obitelji i bavljenjem raznim stvarima, odnosno životima koji nisu njihovi, a mi ćemo jednako neproduktivno tražiti potvrdu kroz posao, posjedovanja i često seks. ‘Vrijedim više zato što sam obrnuo komada' ili ‘zato što nekoga imam'. Sjećam se da sam i ja tako razmišljao, ali s 13 godina. Danas mi je jasno da potvrdu sebe mogu dobiti samo kroz izvrsna životna iskustva ili iskustva izvrsnosti života pa prave stvari više ne tražim na krivim mjestima!

Postoji i razlika u motivima i doživljaju samog preljuba. Muškarci će najčešće osvojiti nekoga da bi dokazali vlastitu vrijednost. ‘Dobio sam je, dakle vrijedim!' misao je koja će se često naći u njihovim glavama. Misle da su frajeri ako nekoga zavedu, odnosno odvedu u krevet, a s obzirom na to da su mnogi nesigurni, ovo im je najjednostavniji način prodavanja magle samima sebi. Manje im je važno što je potpuno besmislen način skrivanja od vlastitog osjećaja nesigurnosti. Tu večer, tih sljedećih nekoliko tjedana ili eventualno mjeseci imat će dojam da su ponovno frajeri.

 

I žene će često činjenicu da su nekoga osvojile doživjeti kao potvrdu vlastite vrijednosti, ali njihov doživljaj ipak se razlikuje u nečemu jako važnom. Naime, misao koja će se često javiti u njima glasi: ‘On me želi, dakle vrijedim.' Ili: ‘Privlačna sam mu, dakle vrijedim.' U rjeđim slučajevima: ‘On me voli, dakle vrijedim.'

Iako navedene razlike u doživljavanju polako nestaju i vjerujem da ih neće biti u sljedećoj generaciji, i dalje postoje u dovoljnoj mjeri da se može govoriti o njima.
Iskreno, potpuno sam drugačije zamišljao ovaj tekst. Nisam namjeravao govoriti o nemuštom muškom umu koji potvrdu sebe često traži u nečijem krevetu ili u posjedovanju nekog auta, nego o činjenici da naše razlike u mišljenju i ponašanju nisu uvjetovane biologijom. Iako definitivno postoje i biološke razlike, one svakako ne uzrokuju različito ponašanje. Mi smo ipak inteligentna i kreativna bića koja su slobodna svoj život usmjeriti u bilo kojem smjeru. Autentičnim življenjem i stva¬ranjem izvrsnih životnih doživljaja možemo određenim impulsima dati puno ili nimalo prostora, tako da će o našim postupcima i promišljanju tih postupaka ovisiti kako će nam život izgledati.

Bruno Šimleša, autor bestselera Škola života i Ljubavologija, u svojoj sedmoj knjizi ‘U rukavicama' u izdanju Naklade Ljevak govori o tome što je za njega duhovnost, kako razviti trajno samopouzdanje i harmonične ljubavne, prijateljske i obiteljske odnose. U knjizi odgovara i na pitanja zašto se teško mijenjamo i najčešće učimo samo na bolnim iskustvima te zašto zdrav i otvoren um, spreman na kritičko promišljanje, vrijedi jednako kao i zdravo i otvoreno srce.