U Facebook grupi 'Idemo u Irsku' podijelila je svoje iskustvo
'Došla sam prošle godine u sedmom mjesecu. Zaposlila sam se u roku 20 dana. Nakon tri mjeseca ostala sam bez posla zbog neznanja jezika, ali sreća me htjela pa sam odmah dobila drugi posao. Sada radim već treći posao, s prekrasnim ljudima u staračkom domu.
Svaki dan kad dođem raditi mislim da sanjam jer za svojih 25 godina rada nisam ovako nešto doživjela. Znači, na poslu me poštuju i uvažavaju kao radnika i osobu. (...)
(U Hrvatskoj) Bila sam zaposlena u bolnici, znači imala stalni posao i radila sam kao spremačica. Radila sam puno, i više one poslove koji nisu u mojoj domeni, od služenja svih zaposlenika, kako je kome trebalo. Nosila materijale u labose, vodila pacijente na preglede, pa uputnice za kojekakve preglede, sve što god je trebalo. Ako sam nekad i rekla da to nije moj posao, gledali su me kao da sam pala s Marsa.
A nemalo puta su me podsjetili da sam ja samo spremačica. To znači, nitko i ništa, najniža stepenica.
Meni je to na kraju sve postalo normalno, iako nije, ali s godinama se navikneš. Kako kaže naš narod, kao magarac na batine. Sada tek vidim da sve to nije normalno, a i još bitnije da, iako sam i ovdje samo spremačica, radim svoj posao, a još me i poštuju i cijene, i kao radnika i kao osobu.
Zato, mladi ljudi, nemojte dozvoliti da vas gaze, bez obzira što radili, jer svaki čovjek treba imati svoje dostojanstvo i treba ga poštovati.'