Sanja Jovanović, zlatna sirena iz bazena

To tvrde ljudi koji je znaju, to priznaje ona sama. Drugi bi možda rekli da je jaka. Psihički i fizički. Možda uporna. Nepobjediva. Ponekad čak zastrašujuća... Ali osjetljiva? To teško.

No, da je opisuje Oprah, kraljica klišeja, vjerojatno bi rekla nešto poput:

"Sanja je prigrlila svoju ranjivost."

A mi bismo samo dodali: i svoju ženstvenost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S time bi se složila i ona sama. Kako drukčije objasniti ove fotografije?

"Želim da me ljudi vide u izdanju malo drukčijem od kupaćeg kostima, kapice i naočala. Želim da vide da imam i drugu stranu. Mnogo, mnogo ženstveniju", govori mi 24-godišnjakinja koja je pred objektiv Borisa Štajduhara stala u trenutku kada se zbog bolesti štitnjače bori s osam kilograma viška. No, nju to više brine zbog profesionalnih razloga. To što će na slikama imati malo veće obline - to je, kako bi ona rekla, ni najmanje ne tangira.

"Ako mene pitate, žena mora imati i guzu i sisu. Meni će uvijek biti ljepša žena s oblinama", kaže.

Sanja u neposrednom kontaktu ostavlja dojam izrazito odlučne i samouvjerene osobe. Doima se kao netko tko preko svega što mu život podmeće prelazi poput bagera:

"Naučila sam da, koliko god bila slomljena, mogu učiniti čuda. Tako je došla i posljednja zlatna medalja na 50 metara. Iza mene je jako teška godina, preminula mi je majka, počeli su problemi sa štitnjačom, zaredali su se problemi... Ali, shvatila sam da je plivanje moj posao. I to posao koji volim. Koji moram napraviti najbolje što mogu. Uostalom, svim mojim uspjesima moja se mama još veseli. Samo negdje gore", objašnjava mlada sportašica, bez trunke patetike u glasu.

O ljudima koje voli progovara s gotovo opipljivom toplinom. Kad govori o ružnim stvarima, pokušava zvučati čvrsto, zrelo i odmjereno, recimo kao kad se dotiče teme oca koji je nju, sestre Petkanu, Biljanu i Tanju te majku Mariju ostavio početkom rata, nakon čega su za njih uslijedile godine siromaštva i progonstva.

"On je moj otac i ja ga se ne mogu odreći. Ali, iskreno - o tome jednostavno ne volim govoriti", kratko kaže.

Ipak, svjesna je da osjećaji vode igru, pa dodaje:

"Znam da sam preosjetljiva. To mi svi govore..."

No, tek kada popričate s njezinom blizankom Tanjom, recimo, ili njezinim trenerom Dimitrom Bobevom, postaje vam jasno što je time mislila. Tada se otvara posve nova dimenzija.

"Svi misle da je Sanja jaka, ali zapravo nije. Preosjećajna je. Sve je dirne, svačija tužna sudbina, svašta je može rasplakati. A kad vidim da ona plače, najradije bih odmah glavom kroz zid. Ne mogu to podnijeti! Voljela bih da je jača. Divno mi je što je takva, jer je dobra i iskrena, ali ponekad mislim da joj je to velika slabost", priča njezina deset minuta mlađa sestra Tanja.

Jedna prema drugoj imaju izrazito zaštitnički stav.

Ni Sanjin trener ne misli bitno drukčije. Surađuju od 2006. godine, kad je plivačica prolazila kroz najteže razdoblje u karijeri. Kako danas sama priznaje, u to je vrijeme ozbiljno razmišljala da odustane od plivanja:

"Plivanje nije išlo kako treba, izgubila sam vjeru u ljude, nisam imala podršku koja mi je trebala da nastavim i uspijem. Iza mene su stajali jedino mama i sestre te ljudi iz B4 Sport Akademije. A onda me Bobče uzeo pod svoje. I tada sam shvatila da mogu biti najbolja i da će me on odvesti do vrha. Počeli smo zajedno raditi 2006., već sljedeće godine osvojila sam zlatnu i srebrnu medalju na Europskom prvenstvu. Trebalo mi je vremena da se priviknem na red, rad i disciplinu koju je on zahtijevao, ali i na njegovo veliko srce", govori Sanja za koju je Bobče, kako ga ona zove, oduvijek imao velike planove.

"Upoznao sam je kao klinku, kad joj je bilo trinaest godina. Osvojila je prvo mjesto na jednom natjecanju i ja sam odmah pomislio kako će od te male sigurno nešto biti. Kad smo počeli raditi, prije četiri godine, njezine fizičke predispozicije nisu bile upitne. Ali, još nije shvaćala što znači profesionalno se baviti sportom. I na tome smo napravili najveći iskorak. Danas je potpuno sazrela, njezin pristup je sasvim drukčiji. Na natjecanjima je koncentrirana i spremna. To stalno dokazuje rezultatima. A ova posljednja medalja u Eindhovenu je, ako mene pitate, njezina najveća pobjeda. Jer, nakon godine koju ona ima iza sebe, nitko od nas nije očekivao medalju. A ona je u trenutku kada nije bila maksimalno spremna, dala apsolutni maksimum", objašnjava Dimitar Bobev koji, kad skine masku strogog trenera, Sanju opisuje kao prekrasno mlado biće.

A to je, rekli bi neki, njezina Ahilova peta.

"Sanja je nevjerojatno čista. Ne znam kako drukčije to reći. Strašno je iskrena i nepravda je jako pogađa. Previše. Ponekad reagira burno jer misli da svi moraju biti dobri kao ona, razmišljati kao ona... Iako bih volio da ostane takva, neiskvarena, mislim da bi za nju bilo najbolje da što prije prihvati da nisu svi ljudi dobri i iskreni", kaže bugarski trener.

Osim te proklete preosjetljivosti, Sanja kao svoje slabosti spominje i "strah" od velikih bazena:

"Moram još poraditi na tome da u velikim bazenima budem jednako dobra kao u malima. Ne znam, kao da malo blokiram pred njima."

I čokoladu smatra svojim velikim porokom i već joj se neko vrijeme nikako ne može oduprijeti. Krivac je štitnjača. Makar glad za čokoladam definitivno ne pogoduje njezinim sportskim rezultatima, sada barem ima dobar izgovor zašto tu i tamo zastrani:

"Ma joj. Užas! Jednostavno se ne mogu skulirati. Jedem sve što je preda mnom. Sama sebi kažem: ‘Sanja, ne smiješ više jesti čokoladu', i dvije minute kasnije - pojedem dvije! Strašno! I jako se umaram, stalno mi se spava, ne mogu trenirati kako spada. Nadam se da će to stanje uskoro proći. Za nešto manje od dva mjeseca očekuju me nove pretrage, pa ćemo vidjeti što će nalazi pokazati. Postoji mogućnost da je uzrok stres, a ako je tako, stanje se može i srediti. Zasad sam pod terapijom, a ako baš budem morala, ići ću i pod nož. Neću biti ni prva ni zadnja sportašica koja je to morala učiniti", kaže Sanja kojoj je upravo Janica Kostelić, jedna od tih sportašica, idol.

Plivačica posljednjih nekoliko mjeseci ponovno živi u Rijeci. Prije toga je imala sreće da se Dimitar pristao doseliti na neko vrijeme u Dubrovnik pa je mogla biti u svojoj obiteljskoj kući, među svojima. Najbolja strana života u Dubrovniku za Sanju je blizina njezinih triju sestra, osobito Tanje.

Dvije blizanke imaju vezu koju je teško opisati. Dok govore jedna o drugoj, teško je ne osjetiti trnce niz leđa.
"Sestre su mi najbolje prijateljice. Ali Tanja je najsvjetlija točka u mom životu. Ona mi je najbitnija na svijetu. Bez pretjerivanja, bez nje ne bih mogla živjeti", kaže Sanja.

A Tanja... Dok govori o Sanji, istodobno zvuči ponosno, sretno, dječje posramljeno (kad se sjeti svojih spački i Sanjinih pokuda), zaljubljeno, zaštitnički, zaštićeno... Bez majke, koja se godinama borila protiv karcinoma, ostale su prije osam mjeseci. Sada ih čeka prvi Božić bez nje. Tanji je pri samoj pomisli na to mučno. Sanja je gura dalje. Ili obratno. Kako kad.

Ulogu majke - naravno, koliko može - preuzela je najstarija sestra, Petkana. Ona ih sad okuplja oko obiteljskoga stola. Tako će biti i za Božić. Tanja, koja trenutačno živi u Zagrebu, gdje radi pjevanja uzima satove tehnike disanja, ne može dočekati Božić.

"Iskreno? Cijelu godinu živim za tih dvadesetak dana godišnje kad je ona slobodna. Sad smo već par mjeseci odvojene i jedva to podnosimo. Dnevno razmijenimo barem dvadeset poruka. Prvo jedna pošalje ‘Fališ mi', pa onda druga... Ne znam kako bih vam opisala tu povezanost, ali ona je posebna. Sve što ima veze s njom, meni je savršeno. Svaka minuta koju provedem s njom meni je najljepša", otkriva Tanja o odnosu s blizankom od koje se prilično razlikuje.

Kad je pitate kako, ona će vam, kao iz topa ispaliti:

"Sanja je na zemlji, ja na nebu. Ma ja sam na sedmom nebu! Eto, to vam je najveća razlika. I ona baš i nije nasretnija zbog toga. Mnogo je ozbiljnija, zrelija i fokusiranija od mene. Stalno mi govori: ‘Tanja, daj se uozbilji. Dođi k sebi...' I znate što? Kad mi ona to kaže, ja se stvarno i uozbiljim. Slušam je."

Tanja, očito dežurni veseljak u obitelji, na sebe je preuzela zadatak da sestru tu i tamo izbaci iz rutine. Sanja, odlučna u tome da bude vrhunski sportaš, ne izlazi, ne gubi vrijeme, ne radi zapravo gotovo ništa što nije dio plana "kuća-trening-teretana".

Sada kad je već godinu i pol dana ponovno singl, više je ni ljubav ne dekoncentrira. Uživa u trenucima s obitelji, dobrom filmu, mirnom druženju s ekipom, a ne može odoljeti ni elegantnim cipelama. U svojoj kolekciji ima tridesetak pari štikli, četrdesetak tenisica, petnaestak čizama.

No, kad je se Tanja dohvati, sve se mijenja.

"Čim dođe u Dubrovnik, odvučem je na Stradun. Ona pije sok, ja koktel", prepričava nam Tanja. "Jednom sam je pred Božić odvukla na karaoke. Naravno, kao i obično, nije pila, ali sam je ipak uspjela izvući na scenu. Pjevale smo ‘Božić dolazi' i zamalo da se nije skamenila pred svim tim ljudima. Ali morala je pjevati. Ipak su joj svi pljeskali i vikali, pa joj nije bilo druge. Kasnije se malo naljutila na mene, ali brzo ju je prošlo. Bilo je genijalno. Moram priznati da Sanja nikad nije imala glas. Ja sam kao klinka stalno nešto pjevala i sanjala o tome da ću jednog dana biti pjevačica... No, s vremenom je počela u autu puštati pjesme koje ja volim i pjevati uz njih. I žena je propjevala! Sad se pred njezinim pjevanjem i ja ponekad posramim. Baš bih voljela jednog dana snimiti duet s njom. Kad već ne plivamo zajedno..."

I Tanja je, naime, kao klinka željela plivati. No, Sanja je bila odlučna u tome da bazene zadrži za sebe. Priča kaže da je plakala i vikala svaki put kad bi se spomenula mogućnost da njezina sestra također počne trenirati. Danas im je objema žao. Bilo bi im fora da svjetsku plivačku scenu zajedno bacaju na koljena. Što čak i ne bi bilo nemoguće. Tanja, kažu upućeni, odlično pliva. Uostalom, učila je od najbolje.

Za pet-šest godina Sanju bismo, kako sama kaže, mogli gledati u nekom drugom filmu. Ne skriva da je obiteljski život privlači. I djeca. Voljela bi imati punu kuću klinaca.

"Želim troje-četvero djece i želim im pružiti lijepo djetinjstvo. Da im mogu priuštiti ono što žele. Mi smo zbog mamine ljubavi i upornosti bile sretne, ali smo ipak odrasle u siromaštvu. To je uostalom i bio jedan od razloga zašto sam željela uspjeti - da nas izvučem iz neimaštine. Da pomognem mami. S vremenom, kao i svaka cura, želim naći dobrog muža i imati normalan život."

Pitamo je što će u tom "normalnom životu" biti poslije plivanja.

"Ne znam još, nisam sigurna. Voljela bih u budućnosti upisati fakultet. Koji, još ćemo vidjeti. Vidim se kao poslovnu ženu. Jednom, možda u nekom lijepom poslovnom kostimu..."

(Piše - Vanja Došen/globus.hr)