Polarne noći i dani njegova su svakodnevnica, ali...

Život u arktičkom krugu.
Romano Jurić (37) živi u arktičkom krugu. Polarne noći i dani njegova su svakodnevnica, živi u gradu u kojeg znaju zalutati polarni medvjedi. Romano nam je ispričao svoju priču o odlasku na Svalbard.

Romano, po struci ugostitelj, rodom je iz primorskog mjesta Primošten. Dugi je niz godina živio u Zagrebu. Bavio se nogometom, nakon čega je radio po noćnim klubovima u Zagrebu, Primoštenu, Vodicama... Nezadovoljan životom u Hrvatskoj, odlučio se za odlazak. Kako nema obitelj, nije mu se bilo teško odlučiti na takav potez.

Odredište - Norveška. Po nekim pokazateljima najbogatija zemlja svijeta. Ondje živi posljednjih nešto više od dvije godine. Od toga, godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, novreškom arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu.

- Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u ovom ledenom raju na zemlji. Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato... - priča nam Romano.

Mjesec i pol bez prihoda u jednom od najskupljih gradova svijeta

U Norveškoj nije poznavao jezik, kulturu, a klima je osobita priča za nekog tko dolazi iz Hrvatske. Na puno toga se trebalo naviknuti.

- Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Sam sa sobom, s hrpom životopisa ispod ruke... Dnevno sam ih dijelio dvadesetak. Posao sam pronašao nakon četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji.

Na početku je u isto vrijeme radio nekoliko poslova, što mu je oduzimalo mnogo energije. Shvatio je da će tako teško dalje. Negdje je čuo za otok Svalbard...

- Čuo sam za 'čudesan otok' ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru. Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem naselju na svijetu.

A na Svalbardu - polarna noć

- Sada polarne dane i noći podnosim odlično, a ne mogu reći da je tako bilo prvih par mjeseci. Ali surovi uvjeti te učine prilagodljivijim, čak mislim da čovjeka i mijenjaju. Da li negativno ili pozitivno, znat će moji bližnji, ali ja mogu reći da sam zasad presretan.

Prije odlaska u Norvešku, Romano nije znao niti riječ norveškog jezika. Danas, nakon dvije godine života na sjeveru, kaže kako solidno komunicira s gostima i u svakodnevnom životu. Za ikakav napredak u poslu, norveški jezik mora naučiti. Radno mjesto od dolaska na Svalbard nije promijenio.

- Na radnom mjestu vlada opuštenost, nemate poslodavca koji vam je stalno nad glavom, gazdarica prema zaposlenicima ima povjerenje. Radim šest do osam sati. Na to se nije teško naviknuti - kaže Romano.

Kako izgleda njegov tipičan dan?

- Budim se oko 10 ujutro s obzirom da uvijek radim popodne i imam privilegiju duže odspavati. Popijem kavu u stanu ili nekom od kafića u gradu, ovisno o vremenskim uvjetima. Dok je polarna noć rjeđe se šeće okolo pošto zna biti dosta surovo. Noć, vjetar, hladnoća, polarni medvjedi koji zalutaju u grad. Ništa strašno, hahaha! Ručak uglavnom sam kuham, ali ponekad odem kod prijatelja u stan na ručak ili u neki od restorana. Posao počinje u 16 sati pa radim do 22 ili 24, ovisno o količini posla. Nakon toga opuštanje u stanu uz glazbu ili TV. Rutina se mijenja tek kad imam slobodne dane. Inače, Svalbard je ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, samo uz malo mašte i dobre volje, dani mogu biti ispunjeni u potpunosti.

Stanarina kao dvije hrvatske plaće

Trenutno živi u unajmljenom stanu. Stanarina mu iznosi dvije prosječne hrvatske plaće. Naravno, s obzirom na norveški standard, to ne predstavlja toliko veliki problem. Svaki mjesec nešto se i uštedi za putovanja.

- Zaključio sam da se, nakon nekog razdoblja života u Norveškoj, može riješiti dosta stvari kada govorimo o lagodnom i normalnom životu. Vjerujem da ima Hrvata u Norveškoj koji će reći da im je teško. Je, teško je, borimo se. Ali na kraju sve dođe na svoje.

Romanu najviše nedostaje hrvatska hrana. Norveška nije ni blizu. Sve, kaže, lijepo izgleda, no ukus je, što se njega tiče, nikakav. Na Svalbardu planira ostati još najmanje pet godina.

- Vidjet ćemo što kasnije. Vjerojatno ponovo povratak u Oslo, grad koji mi se zaista svidio - zaključuje svoju priču.

croexpress.eu