Marina Radoš: Žalim ovu današnju djecu
Znaš ono, preneš se oko dva, zove te skriveni. Znaš da je on, ali de dokaži! S čim ćeš se sutra faliti na kavi? Kako ćete proanalizirati što je pjesnik htio reći?
Dvije prijateljice su uvjerene da je stvarno on. Tri negiraju. Nije on.
Javiš se, ali se dasa ne javlja. Šuti. Ili pusti neku pjesmu da ti poremeti san.
A kada ti njega zoveš, ideš principom: #31# -063xxxxxx - dobro provjeri jesi sakrila - zovi - ne čekaj, provjeri još jednom - prestani se tresti - zovi!
Onda odrasteš. I stvari idu na 'hoćeš - nećeš' principu. Imaš te vacapove, vibere, skajpove, fejsbukove, badue i ostale pizde materine koji otkrivaju sve.
Koji ne dozvoljavaju tišinu. Tajnu.
Pa se, silom prilika, ovako ponekad vratiš u to vrijeme. Sakriveni brojevi i gledanje da te ne vide.
Ja dobro razlikujem tvoj sakriveni broj od svih ostalih sakrivenih brojeva ovog svijeta. Ja znam čitati tvoje prazne poruke.
Kako god bih prepoznala tvoj glas, jedinstven u stotinama drugih, kao Štulić birvaktile, prepoznala bih i tvoju tišinu. Tvoja tišina priča bolan.
Priča. Svađa se. Raspravlja. Sjeća se.
Kako sam god nekada znala napamet broj tvoje registracijske oznake, tako večeras, u pljuštanju malih lokvica osjećam kako mijenjaš brzine auta koji bezglavo vozi mokrom cestom.
Prepoznajem način na koji udahneš onaj tebi najslađi, posljednji dim cigarete.
Znam ritam kojim lupkaš po volanu kažiprstom.
#31# je šifra za naše najveće boli. Za ljubav. Za želju. Za nedostajanje koje se ne smije priznati.
#31# je tajni kod koji pušta da tišinom plove papirni brodovi neizrečenih riječi.
#31# je DJ intro za čitav album Filigranski pločnici.
#31# je naša najdublja koncentracija da se ne odamo.
#31# je uzdah. Suza.
#31# je pijana subota koja rađa usamljenost kada napustimo masu.
#31# je nedjelja navečer.
#31# je neostvarena želja. Poziv upomoć.
#31# je tišina koja priča. Koja se sjeća. Koja obećava. Koja umire od želje da nešto riješi.
#31# je prva ljubav. Najveći kukavičluk i naša najveća hrabrost.