Marina Radoš: Vani vukovi viju

Prije par godina sam se vraćala nekom bezveznom linijom iz Mostara u Tomislavgrad. U čekanju autobusa pridružila mi se jedna djevojka, čiji je pogled pratio neke teške misli negdje daleko. Držala je paketić umotan u smeđi papir i grčevito stiskala torbu na ramenu.

Njezina je bunda izašla iz mode, pa se opet bila vratila u modu, i sada opet izašla. Njezine su čizme duboke i tople, i ako ćete upitati trendsetterice sa instagrama - veoma ružne.
Tople su i njezine sametne hlače.
''Hoćeš zapaliti jednu sa mnom?'' - pokušala sam započeti razgovor, dok vozač popije rakiju i otvori nam autobus.
''Neću, 'fala ti. Ne pušim.'' U njezinom sam naglasku shvatila da je moja, malo više nego ove ostale.
''Jesi s Kupresa?'' - upitala sam.
''Kako znaš?'' - dobacila mi je neki umorni osmjeh. Kladim se da joj je to bio prvi osmjeh u zadnjih tjedan dana.
Rekla mi je da je u paketiću kemoterapija za njezinog tatu, koji ima rak kostiju. Dat će paketić ovom vozaču da ga njezina mama preuzme u jednom meni susjednom gradu, jer su Bosanci dobri i suosjećajni ljudi. Uvijek će pomoći.
Pojavio se vozač i napisao mi kartu.
Ona mu je pružila paketić i rekla: ''Unutra je kemoterapija, hoćete li molim vas, čekat će mama na Kupresu?''
''I ako vam nije problem samo da ga stavite na sjedište, da se ne pregrije?''
A onda se u vozaču probudio vuk.
''Sestro, za take stvari imaš kurire, imaš brzu poštu! Ja ni za čije pakete ne odgovaram!!''
Uzeo je paketić s kemoterapijom i ubacio ga među neke šarafcigere, kao da je u paketu motorno ulje.
A ona je otišla.
Poslala bi ona to brzom poštom da ima 17 maraka viška.
Sjela bi njezina majka u auto i došla u Mostar po to, da ima za gorivo.
Nikada mi se tako srce nije skupilo, kao tog jutra
I tisuću suza u grlu. I tisuću damara želje da se ko čovik isplačem za tom curom i s tom curom.
Vukovi su počeli vijati, doista.

(Upitala sam ga što da radim s vukovima, i kako da se branim? A on je rekao: Marina, ako si s vukovima - zavijaj! Inače si gotova. Ne možeš sama protiv svih. Progutat će te. Moraš zavijati.)

Vuk nas je vozio.
Koliko je samo rođenih vukova i koliko se samo dobrih ljudi pretvorilo u vukove.
Početkom devedesetih boljelo je srce jer nismo imali domovinu.
Početkom novog tisućljeća počela je boljeti glava jer nemamo državu.
Danas je počeo boljeti želudac od gladi.
A vukovi viju i kad imaju plaću od autoprijevoznika. Svih 13 godišnje.

Po mene je došla moja mama, u toplom autu. Imale smo i za goriva, i za ručak. Imamo i za bundu.
Ali ja ne mogu zavijati.

Ja ne mogu zavijati. Ja još uvijek ne mogu prestati misliti na tu djevojku, na njezinu bol, na njezinu pohabanu bundu i tu kemoterapiju. Ja još živim u mašti u kojoj bi ja onaj paketić pazila kao zjenicu oka do odredišta.
I onda se odmaknem, i pokušavam spavati kada su vukovi budni.
Navečer ih nema.
Ostajemo ja i moje riječi s kojima se igram. Moje rečenice koje nižem u neke staromodne ogrlice, i nije me briga kome se sviđaju, a kome ne.
A zavijati ne mogu. Možda će ti vučji očnjaci biti bezbolniji ako me ugrizu dok sam van svijeta. U nekoj svojoj desetoj dimenziji.
Vani vukovi viju.
Umiru ljudi na kemoterapijama.
I gladuju njihove kćeri.
Ja ne mogu vijati i mene će vukovi progutati.

Marina Radoš

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.