Marina Radoš: Uživajte u svakom danu i ne vraćajte se u prošlost

... prvog B- timca koji naiđe i ostaneš tu za vijeke vjekova, i pet godina kasnije sjediš u loži s njegovim djetetom i dražesno mašeš fukari na tribinama i dereš se 'trči pizda ti materina, zaradi djetetu kruh!!'
Naravno, ti si pet godina kasnije u krevetu u jednoj balkanskoj zemlji i čekaš da ti dođe pizza s drugog kraja grada jer su netragom nestale one punjene paprike što je majka skucala.
Da se vratimo na priču...
Bilo je ljeto i vrela noć, i svirala dobra stara Tanja Savić - lipanj u Barceloni, a mi mlade, željne života, ja privremeno istetovirana (Ibanez na leđima, ništa me ne pitajte), Ladislava u standardnom raspoloženju, Marija također, Matea nam bila poput majke.
13. lipanj, meni važna godišnjica neka ( tih godina su se brojile godišnjice prvog poljupca, prve poruke, prvog zvanja sa skrivenog broja, prve šaše u autu itd) i nagovorim svoje prijateljice da iziđemo u jedan renomirani disko klub vanvremenskog imena Hollywood kojeg je držao neki brat srbin, i opustimo se uz cajke.
Te godine je ultimativni hit bio 'tako mlada, tako mlada noću sama lutam ja, zar ne zvuči k'o balada moja biografija?
Tako mlade i nježne smo izišle u klub, a po savjetima starijih sve vrijedne stvari smo ostavile u hotelskoj sobi jer ima džeparoša, silovatelja itd.
Opustile smo se za šankom (gdje je i nastala ova vanvremenska slika), Ladislavu je bario neki rus (Bila je u gasu Rata i Mira, pročitala ga do tad 7 puta, od tad još 7), Mariju barilo pola diska, a mene i Mateu neki tužni francuzi koji su nam elegantno slagali da igraju tu. Čuj igraš tu, a srijedom navečer u pola 1 si na cajkama, piješ, izgledaš ko ciganin - OK Igraš, Hola me llamo Marina, queres casarte conmigo?

Uglavnom, imale smo dovoljno keša da se opustimo, a ostatak para, mobiteli, 3 šteke cigareta i fotoaparati su ostali u hotelskoj sobi pod strogom zaštitom.
Ruse i Francuze je đava odnio negdi oko 3, kad su i vaše protagonistice odlučile napustiti objekat i lagano krenuti na spavanje. Guillermu nisam dala da me poljubi (to je tih godina značilo da si laka ženska, a danas se dajete prvu večer u svim pozama, majku vam je*em)
Sve zajedno smo ostale sa 3 eura, sva tri su bila u Ladislave.
Ja sam planirajući kako roditeljima javiti da sam se udala za Guillerma i ostala ga podupirati u karijeri legla u krevet, Matea se nasikirala, a Marija tuširala u našoj sekundarnoj sobi (isto duga priča)

Sve maštarije je pokvarila Ladislava vanvremenskim upadom šamarajući sve koje je srela usput - DIŽITE SE JEBO VAS PAS OPLJAČKANE SMO!
Mi u sobu, mobitela nema, fotoaparata nema, CIGARA NEMA ja za novčanik, u njemu ostala samo trzalica i lični dokumenti!
Probola sam se kopljem, i sve je ovo kasnije posthumno. Naravno, nazvale smo roditelje koji su popizdili od muke, vjerojatno bi im bilo lakše da sam rekla: Bok tata, ne vraćam se kući, gledaj me na el classicu najesen na tv-u bok!
Sutradan sam obilazila Nou Camp sa 30 centi i trzalicom, život je odjednom izgledao sasvim drugačije, (Guillermo je vjerojatno bio skupljač boca oko stadiona...)
Što reći ljudi moji, ne slavite godišnjice, kakve god one bile. Uživajte u svakom danu i ne vraćajte se u prošlost. Živjeli!