Marina Radoš: Sviračima je trud bio uzaludan

Dva puta sam pokušavala prestati - razlozi su bili toliko čemerni i glupi da sad nadoknađujem iz inata prisjećajući se i dođe mi da se probodem kopljem kad se toga sjetim.
I tako, iako živim na Balkanu, cigare su me uvijek vodile u nezavidne situacije.
Prvi put kad me je svemir pokušao natjerati da svoj porok ostavim iza sebe bilo je one kritične 2006. kad se išlo na neki put u Ameriku, nije bilo work and travel, bilo je samo paid travel, jer da je bilo ikakvog worka ne bih se ni prijavljivala.
Maki je zadovoljila sve uvjete, bila je pričljiva i super govorila engleski, starci nisu imali frku, i onda je teta iz komisije nazvala vašu suptilnu pripovjedačicu i rekla: Marina, bili bi ste savršena osoba za ovo - samo da niste priznali da pušite. Što bi se u narodu reklo - popuši zbog pušenja.
Nema veze stara, svakako sam više okrenuta Rusiji.
Problemi su se nastavili i kasnije: Roditelji su molili, okretali me pravim vrijednostima, zvali egzorciste i ucjenjivali me - ali sviračima je trud bio uzaludan.
Kad je ravnatelj zabranio pušenje u školskom dvorištu impozantna ekipa 4.d odlučila je svoje mjesto pušenja prebaciti u samu učionicu. Lagano prepisuješ zadaću iz matematike od Gabrića i treskaš cigaru na pod učionice, pa zračiš tri minute prije nego profesorica uđe - vani -20, bura u kosti udara, ali eto mladost je čudesna.
Kad odeš na fakultet u svoj proračun moraš uvrstiti dvije kutije cigara dnevno, što je oko 70 markica tjedno, a mater i ćaća ti dali stoju i misle da živiš ko bog jer su oni u svoje doba od sto maraka živjeli misec dana i obilazili koncerte Bijelog Dugmeta i Azre.
I tako, cijeli život neki problemi zbog cigara - ali ne odustaješ i boli te neka stvar.

Danas je novo ljeto, danas sam sasvim druga... Pišem neke pesme... I moja je nikotinska karijera doživjela vrhunac u mojoj 25 godini kad sam već formirana ličnost.
Dođem nedavno na utakmicu jednog našeg renomiranog kluba, računam Maki ovdje si svoj na svome, ni čakija na stadionu nije neobična pojava - opusti se, sjedi i zapali cigaretu dok dečki dolje igraju i u najmanju ruku se brukaju.

Zapali Marina cigaretu, kad do mene jedna ocvala gospođa sjedi i govori mi: 'Prostakušo, pušenje nije dozvoljeno.'
Gospođo: Kao prvo, ako sam ja prostakuša, kako to da jedna takva dama sjedi pored mene, a drugo NISI U POZORIŠTU PAS TE JEBO NEGO NA UTAKMICI.
'Imaš sreće da sam u civilu i da mnogi trenutno gledaju prema meni, inače bih ti napisala prijavu i momentalno te uklonila odavde.'
Tko je gospođa nikad nisam saznala, pretpostavljam da je majka jednog od onih koji su dolje ganjali loptu pa je se plašila da dim ne dotakne pluća njezinog sinčića nas udaljenog 30 metara zračne linije i unesreći mu nogometnu karijeru.
Nastavila sam pušiti, a ona je nastavila kašljati.

Status realno nema pouku, osim da izlažete svoj život opasnosti svaki put kad zapalite cigaretu, ali ustrajte u svojoj ljubavi - i onu će gospođu iz poljudske lože ponit njih 6 među ruke kao i Maki jednog dana. Samo što će Maki umrijeti od cigareta, a nju će vjerojatno netko slabijih živaca od mojih nanijeti šakom i poslati u vječna lovišta.